Moglo je drugacije...

Kad srusimo sve,

i u prah i pepeo

pretvorimo nase zelenilo,

ruzama pokidamo latice

a njihovim trnjem

pospemo pute

gdje bosim nogama

krociti moramo,

tek tad svatimo...

moglo je drugacije...

I ta jesen kada dodje

u nase duse se uvuce,

usamljenim korakom kroz opalo lisce krenemo

dok pogledom neku pokislu

skitnicu uz put sazaljivo pogledamo,

tek tad se sjetimo

kako je ljepo grijalo

to sunce koje je proslo...

Evo kise ce uskoro

sa njima i zeleno lisce

polako da umre

padne,

i pogazeno da bude,

bas kao i zivot koji prodje

a sunce ne uzme,

ljubav ne osjeti,

na kraju oci sklopimo

i svatimo,

moglo je drugacije

mogli smo voljeti

i sretni biti...

Tiho negdje na nekoj osami

nase tijelo hladno ce pokopati,

hvalospjev na kraju izreci,

kriz postaviti,

ime ispisati,

okrenuti ledja

i za tren nas zaboraviti,

sutra nas niko se nece ni sjecati,

osim onih koji su nas voljeli

i jedino oni

u snu ce potajno jecati

i prosaputati

moglo je zivote moj biti drugacije...