Praporci kocija...

Uvijek krive pute sam gazio

na svakom od njih zalutao,

zvijezde su skrili oblaci

dok sam tumarao u pomrcini...

Evo vec proslo je i stoljece

a ja jos luam u bespuce,

tek pomalo grane sunce zivota

podjseti me kako je ljepa sreca,

ali brzo se skrije

nestane,

i opet kazem dobro vece

moja kraljice tame...

Skrivam tu srecu koja kratko traje

duboko u sebi da je ne unistim,

prikupljam kao mrvice kruha

da postane jaka,

mocna,

da krene u poslednji svoj boj,

da krene ka njoj,

onako ozaren dam srce na dlanu

i zaboravim tamu,

zamjenim sa snom koji

traje vjecnost cijelu...

Tako naivno,

cisto i bijelo,

bez trunke lazi,

da progovori moja dusa

koja se skriva,

da nemislim igre ljubavi

i kako u par recenica

te dovucem do moga kreveta,

ne,

nezelim te za jednu noc,

nezelim te niti za neko vrijeme,

ja zelim te,

za sve buduce

sto dolazi da budes uz mene

i da me volis

da me zelis,

da uz mene staris,

da budes moja

i vise nicija,

da budem tvoj

i da ti dam cijeli zivot svoj...

Bas te noci uz praporce kocija

koje vuku se po snijegu,

tada kada zazvone sva zvona

i sreca bude na svim licima,

jedan Andjel ce otvoriti tvoja vrata,

to ce biti njegova poslednja bitka

i samo ce jedno pitati voljena,

dali je na drvcetu

umjesto zvijezde

figurica od Andjela,

dali je sreca tvoja u planinama

ili u nekim drugim ocima...