Kose raspletene...

Veceras budi zanosna i ljepa

raspleti kose bujne,

u povjetarac pusti miris

tvoga opojnog tijela,

i tek krisom

ocima krupnim

predji preko tih smrtnika

koji zele usne da ti ljube...

I nemoj biti ledena

nemoj biti gruba

nemoj biti nedodirljiva,

pusti neka ti pridju

sigurno u mislima imaju

neku novu pricu

zanimljivu,

sretnu,

ili tuznu,

ali je imaju

osim ako nisu gusani

koji ni dvije rijeci

izgovoriti neznaju...

Tesko je tvoj svijet razumjeti

i samocu koju treba zivjeti,

tesko je naci osobu

i u njoj sebe citati,

tesko je

vrlo tesko voljeti,

patiti,

plakati,

sreci se nadati,

tesko je svoju dusu ubiti

i protiv nje ici,

tesko je samoj sebi reci

moram nekoga imati

znam da nije taj

ali bar usamljena necu biti...

I dok rijeci nekog iz mase

budes slusala,

kroz njega gledala

naizgled se malo smijala,

on jadan ce se truditi

i u trenu pomisliti

evo vec na moju pricu pada

ipak cu biti neka faca

koja je osvojila

jednu zenu koja je bila nedodirljiva...

Eh,tada

dolaze samo dvije misli

koje ti zeli reci,

soba mi je blizu

ili mogu li telefon dobiti,

ipak na to se sve na kraju svodi...

I pomisli u taj cas

tvoj Andjel ulazi,

prekriven svojom tamom

sa ocima iz kojih se tisina cita

neobican kao uvijek

stidljivo usamljen,

u dusi vec znas da rijeci koje ce reci

nece biti ocekivane

nekada vec ti davno kazane,

zamolit ce za ples

i pruziti ruku svoju,

pogledat ce te u oci

krisom se osmjehnuti,

dok ce tiho upitati

mozes li voljeti

nekoga ko te zeli

do smrti voljeti...

Hoces li mu ruku tada pruziti,

zelis li sa njom zaplesati,

mozes li ga voljeti

i za njim umirati

dok on bude umirao za tobom?...