Crno vino...

Daj mi da pijem nocas sestro

nepitaj za suze moje

zar su bitne i tebi

i drugima,

naspi mi samo crno vino

nek bude crno kao ova tmina moja...

Nemogu ti sestro veceras biti brat

dusa mi luta po snovima

krv moja vrela se zgrusala

a srce jedva da cujem

odisem ti sestro nekim daljinama

igubljenog pogleda

usamljen sam u nepreglednim poljima...

Nemam izlaza,

kroz to vino mozda ga nadjem

mozda mi ocima otvori neki put

mozda svatim sto svatiti ne zelim

mozda ti se sestro moja vise i ne vratim

ali neplaci

brat tvoj uvijek odlazi sam

i u tisini...

Volim je sekice,

volim je srcem cijelim

a ona nezna kako sa dusom se dijelim,

i bolje da bude tako

bolje da nezna kako je biti voljena

bolje da ne dohvati dugu sa neba,

bolje da nadje nekoga obicnog smrtnika

bolje da ima covjeka koji slici svima

mozda je bolje da se sjeca

kako je mogla biti sretna...

Ne placi seko moja

neplaci jer suza tvoja me boli

ona je iskrena

puna bola,

nemoj da se cakli na tvome licu nocas

znam da vec slutis kako bratu

zadnje case sipas

cutis i ne kazes

a vec znas

da cu sa jutrom otici u maglu...

Moram sekice moja

moram,

ostavljam ti ovu casu praznu,

i nju,

ako nekada navrati

reci joj

brat te moj volio i ginuo

za tebe,

sada svoj trag je zametnuo

nestao,

iscezao,

samo je zadnje ovo tebi napisao

ako ga volis

znat ces gdje da ga trazis...

Zivote moj...

Trebam jos samo jedan san

zar je mnogo zivote moj,

samo njega da odsanjam

pa neka bude i zadnji

zivotu moj umorni...

Tada neka i stanes

ovu dusu opijati

i kroz moje vene teci,

neka zgasnes u mom oku

i prestanes sa mnom se boriti

moje srce lijeciti,

neka utihnes

u meni zivjeti,

samo pokloni mi

jos jedan jedini

san u kojem cu sretan biti...

Neka bude to tvoj zadnji dar

dok napustas ovu dusu djeciju,

pokloni mi da joj kose dodirnem

zadnji i prvi put,

neka osjeti moje ruke

jer rijeci su puste bez dodira ovog toplog

bez ociju koje se tope,

bez usana koje vape,

bez drhtaja koji

ce srce njeno da uzme,

pokloni mi da je pogledam

i da joj led otopim,

pa sutra idi iz mene zivote

bar sretan

cu sklopiti ove oci nevine...

Uspavano srce...

Srce sam uspavao

u izgubljenim davninama,

medju rusevinama

starih gradova slatko spava,

sanja predivne sne,

tvoje ruke,

tvoje oci,

sanja i miruje

cekajuci na tebe...

Oci sam sklopio

i put neba poletio,

nezele se otvoriti

progledati,

uzivaju sklopljene

u idili pored kamina,

zamisljaju tvoje tople ruke

kako moje kose mrse,

nezele se otvarati

kada sanjaju svijet

u kojem si ti...

Ruzu rosnu sam sacuvao

u ruci mi jos stoji

za tebe je milujem,

tebi je zelim dati,

hoces li je uzeti

mila moja,

nudim ti je

za vjecnost cijelu...

Andjelu moj jedini...

Rodjen u inat drugima

nisam birao oca i majku,

nisam imao izbora,

nisu me niti pitali

dali bi zelio zivjeti u ovom svijetu...

A mozda da su se sjetili

ili barem na tren pomislili,

mozda bas tada bi uvidjeli

da nisam isti kao ostali,

da u mojim ocima je drugi plam

u srcu mom drugi je zar,

mozda,

mozda,

eh mozda da su se sjetili

mozda me nebi ni rodili...

Ovako glogov vijenac po rodjenju dobih

amanet mi to bi za zivot cijeli

rastoh uz njega

i sve vise me stezao

trnje sa mene nije imao ko pokidati

toplih ruku zeljan sam ostao,

vjecno zarobljenik svog labirinta zelja

zene koja voljeti do smrti moze

ahhh,

a toliko sam se trudio

pronaci je u ovom vrtlogu

cemera od zivota,

svoje sunce dohvatiti

i uz njega zivjeti...

Da oce,

da majko,

pored vas ipak siroce sam

koje samo Vam luta svijetom

sa samo jednom zeljom

zaspati pored voljene moje

njene usne da me ljube,

suze da mi pokupe,

glog da mi skine,

srce da miluje,

pustili ste me moji voljeni

da Vas Andjel bude niciji,

ucili me da se borim

a u mene niste usli,

moju ljubav za kojom vapim

niste svatili,

i kako sada bilo kome reci

da samo zelim

biti neciji,

ko ce moje snove voljeti

moje oci obljubiti,

ko ce sa mnom plakati

ko ce me tjesiti,

kome da dam ovu svoju snagu

i volju da se zivota ne bojim,

ko da me svati

kada ni Vi to niste mogli...

Vas sin se umorio,

u zelji da budem neciji

sagorio,

ostala mi je samo

ova noc koja u krilu me njise,

ona i samo ona

moje korake razumije,

moje suze brise,

i samo ona mi sapuce

Andjele neboj se

imas mene

jedinu koja te razumije...

Da,

ostala je samo ona

kao vjecna saputnica kleta,

a tako zarko zelim

zamjeniti je sa suncem

voljeni moji,

tako zarko zelim biti neciji

tako,

tako,

tako,

jako zelim cuti rijeci

VOLIM TE

Andjelu moj jedini...

Bojim se...

Zamolio bih te za ples

pod otvorenim nebom

dok kisa nam

obraze i oci kvasi,

ali nesmijem,

mozda se i bojim...

Pozelim u trenu tom reci

te rijeci koje nebo ruse

izgovoriti zakopana slova

porusiti granice

sa rijecima Volim te...

Zadrhtim dok se samo sjetim

da ti ruku u ruci drzim

stegnem da osjetis

da se vise nikada

zivota ne bojis...

Svega se bojim

cak i toga da te dijelim

ali trpim

sam u sebi zudim

skrivam i cutim

nemogu od toga pobjeci

ali mogu kriti

koliko te samo zelim

voljeti...

Bojim se,

smijem li to naglas izgovoriti

mozda me neces razumjeti

ljubav moju pokusati svatiti

mozda,

mozda me nemozes ljubiti

i moja biti,

i mozda

ipak u nekom starackom domu

sa kosama sijedim

svoj konac

usamljen cu docekati

sa sjecanjem

kako sam samo malo zelio

voljeti,

i u svojoj kolibi

sretan htio umrijeti...

Sjena...

Zar i ti moja sjeno

od mene bjezis,

osjecam nemogu te stici

svakim novim korakom

sve si mi dalja...

Evo i raskrsce ubrzo dolazi

pratit cu te nekako do njega

a onda izaberi sama,

ja cu lijevo

putem svojih snenih planina,

ti moja vjerna sjeno

uhvati korak bez straha

budi uz mene,

cuvaj ove moje snove,

ili moja pratiljo kreni desno

i stani uz rame

nekom novom nepoznatom...

Ovim umornim korakom

do Bozica cu stici

na raskrsce zivota,

tada mila moja sjeno

pogledaj u oci ovog sanjara,

budi jaka kao do sada

i reci gdje ti dusa spava...

Desno je magla

i neka nova sretna jutra

srcu nepoznata,

ili lijevo putem svojih snova

uz rame ovog Andjela

koji samo zeli na bozicnom

drvcetu biti tvoja

zvijezda...

Jagnje moje...

Zamisljam te kao pupoljak proljetni

i tvoju kosu bujnu osjecam

tu u mojoj drhtavoj ruci...

Snovima te dozivam

da pomilujes ove oci vlazne

dok gledaju tvoju sliku

kroz taj neobican ram...

Jastuk rukama grlim

svaku noc na njemu te vidim

njezno predjem preko njega

i sapucem koliko te samo volim...

Nemocan sam jagnje moje

da budem bez tebe

srece nemam kada nisi uz mene

jutro je novi mrak

a ledene ruke ne zele

da miluju druge tudje usne...

Dodji mi u snove

u moje ruke svoju glavicu spusti

i zaspi,

u tvoju javu me pusti

otvori mi svoje grudi

strah ostavi,

srce pusti neka drhti

voli me ljubavi,

voli i uzmi,

jer bez tebe moji su puti

izgubljeni...

Jedino moje...

Oprosti mi,

ako sam volio previse,

zaboravi,

ako mozes moje snove,

precuti,

nase sastanke i rastanke,

spali,

sve moje slike

i stihove za tebe pisane...

Porusi,

nasu daleku kolibu malu,

pokosi,

travke tek nikle,

vucjaka,

pusti sa lanca vukovima,

srce moje jedina,

pusti neka luta

usamljeno kada ga Vila

njegova nije voljela...

Nisam ti bio dovoljan

da budem jedini

za kim ces plakati i patiti,

niti naivan nisam bio

ali sam vjerovao

da postoji ljubav i zena

koja je vrijedna moga umiranja...

Sada odvec duboko si ranila

ovo malo srce moje

koje je izgaralo u zelji

da ima samo oci tvoje,

porusila si mila moja

i izdala

snove moje,

koje sam zelio

i sa kosama sijedim

da sanjam uz tebe,

jedino moje...

Oce moj...

Jos nisam zaboravio tvoj cedan pogled

tvoje grube ruke koje su bile njezne

kad bi dodirnule

moje obraze

i kose crne...

Nemam te,

a pamtim te,

oce moj...

Dozivam te noci ove

da umiris svog Andjela

i obrises mu ove suze sa lica

uvijek si to znao

tebe sam samo imao

za prijatelja,

brata,

ti si bio i ostao

moje jedino skloniste

od nemirne bure,

znao si moje snove

citao moje srce,

tebi sam oce moj

bio i ostao sin tvoj...

Nemam te vec dugo

a dodjem ti cesto

na grob i kazem sve sto reci

nisam smio

dok sam te imao,

dali me cujes

dok ti rukama zemljicu

milujem,

suzama ruze nakvasujem,

osjetis li svog Andjela

i njegov korak

dok dolazi

u tvoj mirni kutak...

Vracam tvoje rijeci

dok ti na klupi sjedim

usamljen ti dodjem

uvijek smo ja i ti

samo nase price imali

jedan drugog razumjeli

i kada bi cutali...

Volio sam te oce moj

svim ovim srcem malim

volio kada me jutrom budis

i kazes ajde Andjelu

idemo zoru cekati

gore u planini,

sretan sam skako iz kreveta

i krao se od majke i brata

samo da me uzmes za rukicu

i povedes u tu moju goru...

Nemam te oce,

i malo se zivota bojim

ruke mi drhte,

jos i danas pamtim rijeci

koje trepere

sine jaci si od stijene

i u tebi stanuju sve

daleke zore

koje obicni ljudi

ne svate

i da milijun godina zive...

Pamtim moj oce,

pamtim sve rijeci tvoje

a sada te nemam,

nemam ni Vile,

nemam nikoga,

tvoja stijena oce moj

polako se rusi,

tvoj Andjeo

sa samocom zivi

a tako cesto si znao reci

sine voli

i kada volis

voli srcem cijelim

i nikada ne zali

sto to cinis...

Ledena goro...

Klanjam ti se moja

ledena goro,

ovim rukama

na tlo ti padam,

koljena krvava

u tvoje travke stavljam,

dodjoh ti na kraju krajeva

stidan,

ubijen,

izdan,

usamljen,

mozes li me pomilovati

barem ti,

moj svijetu zeljeni...

Za utjehu te molim

tvojim bespucima

da lutam

i nadjem sam sebe,

mozes li mi otvoriti

svoja njedara

i primiti sina zalutalog

koji ti je na rubu

placa...

Mozes li ove suze moje

kad poteku,

skriti,

u potok pretvoriti

da ih niko ne vidi,

zelim negdje u tvojim kutima

skrivenim

sam svoju bol isplakati,

tugu otjerati,

izdaju ubiti u sebi...

Mozes li me primiti

pod krosnje borova

sumaglicom jutra me umiti,

nemam vise nikoga

moja goro od leda satkana,

ostao sam samm,

slagan,

razocaran...

Vjera me napustila odavno,

Boga nemam i on digao ruke

Djavla se ne bojim

jer ni on me nece,

i jedina vjera

koja je ostala

bila je ljubav moja jedina,

od nje sam ti sada zgazen,

od mog svijeta otrgnut,

moja koliba srusena,

prazan sam ti

moja goro,

prazna je moja dusa...

Molim te da lijecis ovu ranu moju

svojim spokojom

u noci tisine,

da vratis u moje zjenice

osmijehe,

na moje ruke drhtaje,

u moje srce osjecaje,

vjerujem ti goro moja

da me bar ti neces povrijediti

da ces bar ti moju ljubav svatiti,

da me bar ti

moj ledeni zaspali cvijetu

da me bar ti

neces

izdati...

Zid placa...

Polako cu navuci

ovu zavjesu na bini

i predstava je zavrsena

oprostite ljudi

idem putem svoga

zida placa...

Iza sklopljenog paravana

necete vidjeti moje suze

niti moje sklopljene ruke

kojima svijecu

u ledenom domu palim

usamljen...

Tiho poput aveti cu nestati

neki ce pamtiti

a neki brzo zaboraviti

ali pjesme ce ostati

kao poklon mojoj ljubavi...

Tada kada odem

iz vasih zivota

napustim i moju dusu

spomenite moje ime

u prohujalom vjetru

spomeni i ti

moja ljubavi,

bio je jedan Andjel

koji je samo zelio voljeti...

Nemojte crne ruze nositi

nemojte plakati

nemojte ni ceremonije praviti,

samo me pokopajte

tiho i necujno

da se ne bude ostali mrtvi...

Grumen ledene zemljice

stavite na moj kovceg

stavi prva ti

moja ljubavi,

neka zemljica bude

negdje sa visoke planine

pored neke kolibe

to neka bude

zadnje od moje zelje...

Da mi mirise dole

gdje neznam kako je,

neka me podsjeti

na cvijece i livade

kamin i zore

ljubav i zagrljaje,

neka me podsjeti

na moju Vilu

koja me nije znala voljeti...

Oprostite mi svi,

oprosti mi i ti

moja ljubavi

ako sam volio previse

i samo zelio

da budem voljen...

Polje krvavih makova...

Povijen sam u polju makova

prijatelju moj,

sunca nemogu dohvatiti

od korova tog krvavog,

nedaju mi glavu dignuti

zrake sunca uhvatiti

prijatelju moj...

Poklopili su moje latice

svojim crvenim,

moj korijen polako umire

niti kisne kapi

nemogu upiti

da vrate me u zivot,

prijatelju moj...

Osudili da odumrem

zbog samo jedne kolibe

koja zivot mi znacila,

a molio sam ih

prijatelju moj,

suzama preklinjao

nemoj te rusiti

moju kolibu staru

u njoj sam je ljubio

pored kamina

s njom snivao,

ne rusite je

bez nje

moje srce je polomljeno,

prijatelju moj...

Nisu znali da dusu mi vade

moje snove ubijaju

nisu znali da zivog me

sahranjuju,

prijatelju moj...

i tijelo se pobunilo

ocima Andjela sam pokosio

te pogane duse

ne,

nisam pitao tada dali je grijeh

srce je presudilo,

jer je voljelo tu kolibu staru,

stadoh tada na vrata njena

gord i spreman da ginem

za tu starinu

da je nedam nikome

da je cuvam

ali svatih

prijatelju moj

da sam usamljen,

moja Vila nije pored mene

na tim vratima...

svatih nemam zasto da se borim...

Tad pruzih

moj korak tezak k njima,

suze pustih niz lice,

oborih glavu da se ne vide,

pridjoh sa rukama pruzenim

i rekoh

"vezite me u okove

i sudite za moje hirove

ali kolibu ne dirajte

mozda nekada svrati do nje

i sjeti se mene"...

Eto prijatelju moj

sada znas zasto tamnicim

u polju makova

da moje latice niko ne vidi,

ali ipak zivim od pomisli

da stara koliba jos uvijek

u planini stoji,

i ceka...

Sada idi druze moj,

pricu imas

o Andjelu zarobljenom

u polju krvavih makova,

i na kraju samo jedno te molim

ako vidis

moju Vilu

reci joj

da ponekad svrati

u polje makova,

bosih nogu,

barem tabane da joj osjetim

prije smrti...

Zvonar...

Dobra vecer i

zvoni jos jednom zvonaru moj

nepitaj zasto

samo jos barem jednom

povuci to uze i odzvoni...

Vidi kako ti se smjesim

dok sav u crnini stojim

znam i sta mislis

ali ne izusti

uplasit ces Andjele

u bozijoj kuci...

nemoj ni da se krstis

nisam ono sto mislis

pola tebi pripadam

a pola sam tudjin...

Crnina me skriva

od pogleda

duga kosa raspletena

samo je varka

da nevide koliko

sna imam u ocima...

Odzvoni zvonaru molim te

iz pakla izasao nisam

a na nebu mjesta nemam

kazu da Gabrijel tamo ne pripada...

ziv sam zar nevidis...

Zato zvoni ipak covjek sam

kao i ti

koji uslugu moli,

samo jedan zvona zvuk vise

otkucaj nego sto treba

zar je moja zelja velika...

Tebi malo to znaci

a meni sve,

u tom jedinom otetom zvonu

neka cuje moja mila

koliko mi srce lupa,

neka se prolama kroz noc ovu

do njenih daljina,

sleti na prozore potkrovlja

i sobu joj ispuni ta jeka,

neka zadrhti,

nek se probudi,

neka pomisli tu sam

na njenim vratima

koja neznam

ni dali bi otvorila...

Ma zvoni zvonaru

zvoniiiiiiiiii,

zvoni ili cu buditi mrtve

koji ti ovim poljima

razbacani leze,

zvoni dok te molim

zvoni dok suzom te preklinjem

zvoni zvonaru

zvoni prijatelju

brate,

zvoni ispuni mi zelju

i odmah cu nestati

molim te zvoni

da joj kazes umjesto mene

nedostaje mi

da bih mogao umrijeti...

Koliko ceznem...

Koliko samo ceznem

za uspavanim dolinama

netaknutim listovima

stoljetnih stabala,

ne gazenom travom

ljudskom prokletom nogom,

jutarnjom sumaglicom

koja mili kroz

predivne krosnje borova...

Koliko samo ceznem

za kolibom smiraja

moje duse,

rosom nevinom i blistavom,

suzom sretnom,

koliko samo ceznem

to moje srce zna...

Koliko samo jos treba

pjescanih dina da predjem,

jos koliko oziljaka da dobijem,

krvavim rukama da se umijem

koliko jos

koliko

samo da volim

a da ljubavi nemam

koliko jos da umirem

a da budan jutro docekam...

Koliko jos stoljeca da te dozivam

psencina polja koracima

da gazim usamljen

dok dlanovima diram klasje,

koliko starosti trebam ostariti

u kolibi maloj

cekajuci tvoje stope u snjegu,

koliko mila moja

jos pletenica indijanskih

da spletem

koliko jos treba da budem sam

ljubavi moja

da bih docekao

kroz suze rijeci te

"Andjele volim te"...

Masku evo skidam...

U zelji da me volis

skidoh masku s lica svog

i predadoh ti dusu

kao zrtvu...

Zelio sam da me volis

dali grijeh trazih

ili za mnogo

ljubavi molih...

Ako je grijeh

neka mi sude

gresan sam

jer samo voljeti znam...

i spreman sam mrijeti

ako je zabranjeno voljeti...

Masku skidam

krvave suze da mi vidis

koje drugi vidjeli nisu

i neznaju za tugu

koju ona ispod je krila...

Masku skidam

a bojim se

dali ces me povrijediti

mozda ovo slabasno tijelo

ubiti...

ali evo skidam je

mila moja

i krvave suze ti poklanjam

zbog tebe padaju

zbog tebe umiru

zbog tebe placu

jer tvog zagrljaja nemam...

S jeseni...

S jeseni kad krenes u setnju

ulicom svojom

vjetar ce ti donijeti

neku pjesmu daleku,

kreni za njom ulicom tom...

Dovesce te do ciganina starog

koji uz gitaru svira

place mu dusa

al' niko to ne osjeca

a on pjeva,

pjeva taj cigo stari

svom ranjenom srcu,

pjeva o ljubavi,

pjeva sebi

da ispuni zadnju zelju...

Tad pored njega zastani

koji dinar u sesir baci

neka ima tu noc

nesto za pojesti,

jer mozda mu je poslednja

iz pjesme se vidi da je umoran

i da sutra mozda vise ne zapjeva...

Kad stavis novcice

cut ce njihovo zveckanje

i otvoriti oci stare

te pitati koju pjesmu zelite...

Tad neka ti glas ne zastane

reci neka pjeva onu

koja srce para,

neka je pjeva suzom,

prekinutom strunom

neka svira,

neka place,

neka grca,

neka sve od sebe da

i to malo zivota sto je ostalo

dok pjeva

pjesmu

moja Vilo...