Oce moj...

Jos nisam zaboravio tvoj cedan pogled

tvoje grube ruke koje su bile njezne

kad bi dodirnule

moje obraze

i kose crne...

Nemam te,

a pamtim te,

oce moj...

Dozivam te noci ove

da umiris svog Andjela

i obrises mu ove suze sa lica

uvijek si to znao

tebe sam samo imao

za prijatelja,

brata,

ti si bio i ostao

moje jedino skloniste

od nemirne bure,

znao si moje snove

citao moje srce,

tebi sam oce moj

bio i ostao sin tvoj...

Nemam te vec dugo

a dodjem ti cesto

na grob i kazem sve sto reci

nisam smio

dok sam te imao,

dali me cujes

dok ti rukama zemljicu

milujem,

suzama ruze nakvasujem,

osjetis li svog Andjela

i njegov korak

dok dolazi

u tvoj mirni kutak...

Vracam tvoje rijeci

dok ti na klupi sjedim

usamljen ti dodjem

uvijek smo ja i ti

samo nase price imali

jedan drugog razumjeli

i kada bi cutali...

Volio sam te oce moj

svim ovim srcem malim

volio kada me jutrom budis

i kazes ajde Andjelu

idemo zoru cekati

gore u planini,

sretan sam skako iz kreveta

i krao se od majke i brata

samo da me uzmes za rukicu

i povedes u tu moju goru...

Nemam te oce,

i malo se zivota bojim

ruke mi drhte,

jos i danas pamtim rijeci

koje trepere

sine jaci si od stijene

i u tebi stanuju sve

daleke zore

koje obicni ljudi

ne svate

i da milijun godina zive...

Pamtim moj oce,

pamtim sve rijeci tvoje

a sada te nemam,

nemam ni Vile,

nemam nikoga,

tvoja stijena oce moj

polako se rusi,

tvoj Andjeo

sa samocom zivi

a tako cesto si znao reci

sine voli

i kada volis

voli srcem cijelim

i nikada ne zali

sto to cinis...