Polje krvavih makova...

Povijen sam u polju makova

prijatelju moj,

sunca nemogu dohvatiti

od korova tog krvavog,

nedaju mi glavu dignuti

zrake sunca uhvatiti

prijatelju moj...

Poklopili su moje latice

svojim crvenim,

moj korijen polako umire

niti kisne kapi

nemogu upiti

da vrate me u zivot,

prijatelju moj...

Osudili da odumrem

zbog samo jedne kolibe

koja zivot mi znacila,

a molio sam ih

prijatelju moj,

suzama preklinjao

nemoj te rusiti

moju kolibu staru

u njoj sam je ljubio

pored kamina

s njom snivao,

ne rusite je

bez nje

moje srce je polomljeno,

prijatelju moj...

Nisu znali da dusu mi vade

moje snove ubijaju

nisu znali da zivog me

sahranjuju,

prijatelju moj...

i tijelo se pobunilo

ocima Andjela sam pokosio

te pogane duse

ne,

nisam pitao tada dali je grijeh

srce je presudilo,

jer je voljelo tu kolibu staru,

stadoh tada na vrata njena

gord i spreman da ginem

za tu starinu

da je nedam nikome

da je cuvam

ali svatih

prijatelju moj

da sam usamljen,

moja Vila nije pored mene

na tim vratima...

svatih nemam zasto da se borim...

Tad pruzih

moj korak tezak k njima,

suze pustih niz lice,

oborih glavu da se ne vide,

pridjoh sa rukama pruzenim

i rekoh

"vezite me u okove

i sudite za moje hirove

ali kolibu ne dirajte

mozda nekada svrati do nje

i sjeti se mene"...

Eto prijatelju moj

sada znas zasto tamnicim

u polju makova

da moje latice niko ne vidi,

ali ipak zivim od pomisli

da stara koliba jos uvijek

u planini stoji,

i ceka...

Sada idi druze moj,

pricu imas

o Andjelu zarobljenom

u polju krvavih makova,

i na kraju samo jedno te molim

ako vidis

moju Vilu

reci joj

da ponekad svrati

u polje makova,

bosih nogu,

barem tabane da joj osjetim

prije smrti...