Bojim se...

Zamolio bih te za ples

pod otvorenim nebom

dok kisa nam

obraze i oci kvasi,

ali nesmijem,

mozda se i bojim...

Pozelim u trenu tom reci

te rijeci koje nebo ruse

izgovoriti zakopana slova

porusiti granice

sa rijecima Volim te...

Zadrhtim dok se samo sjetim

da ti ruku u ruci drzim

stegnem da osjetis

da se vise nikada

zivota ne bojis...

Svega se bojim

cak i toga da te dijelim

ali trpim

sam u sebi zudim

skrivam i cutim

nemogu od toga pobjeci

ali mogu kriti

koliko te samo zelim

voljeti...

Bojim se,

smijem li to naglas izgovoriti

mozda me neces razumjeti

ljubav moju pokusati svatiti

mozda,

mozda me nemozes ljubiti

i moja biti,

i mozda

ipak u nekom starackom domu

sa kosama sijedim

svoj konac

usamljen cu docekati

sa sjecanjem

kako sam samo malo zelio

voljeti,

i u svojoj kolibi

sretan htio umrijeti...

Sjena...

Zar i ti moja sjeno

od mene bjezis,

osjecam nemogu te stici

svakim novim korakom

sve si mi dalja...

Evo i raskrsce ubrzo dolazi

pratit cu te nekako do njega

a onda izaberi sama,

ja cu lijevo

putem svojih snenih planina,

ti moja vjerna sjeno

uhvati korak bez straha

budi uz mene,

cuvaj ove moje snove,

ili moja pratiljo kreni desno

i stani uz rame

nekom novom nepoznatom...

Ovim umornim korakom

do Bozica cu stici

na raskrsce zivota,

tada mila moja sjeno

pogledaj u oci ovog sanjara,

budi jaka kao do sada

i reci gdje ti dusa spava...

Desno je magla

i neka nova sretna jutra

srcu nepoznata,

ili lijevo putem svojih snova

uz rame ovog Andjela

koji samo zeli na bozicnom

drvcetu biti tvoja

zvijezda...

Jagnje moje...

Zamisljam te kao pupoljak proljetni

i tvoju kosu bujnu osjecam

tu u mojoj drhtavoj ruci...

Snovima te dozivam

da pomilujes ove oci vlazne

dok gledaju tvoju sliku

kroz taj neobican ram...

Jastuk rukama grlim

svaku noc na njemu te vidim

njezno predjem preko njega

i sapucem koliko te samo volim...

Nemocan sam jagnje moje

da budem bez tebe

srece nemam kada nisi uz mene

jutro je novi mrak

a ledene ruke ne zele

da miluju druge tudje usne...

Dodji mi u snove

u moje ruke svoju glavicu spusti

i zaspi,

u tvoju javu me pusti

otvori mi svoje grudi

strah ostavi,

srce pusti neka drhti

voli me ljubavi,

voli i uzmi,

jer bez tebe moji su puti

izgubljeni...

Jedino moje...

Oprosti mi,

ako sam volio previse,

zaboravi,

ako mozes moje snove,

precuti,

nase sastanke i rastanke,

spali,

sve moje slike

i stihove za tebe pisane...

Porusi,

nasu daleku kolibu malu,

pokosi,

travke tek nikle,

vucjaka,

pusti sa lanca vukovima,

srce moje jedina,

pusti neka luta

usamljeno kada ga Vila

njegova nije voljela...

Nisam ti bio dovoljan

da budem jedini

za kim ces plakati i patiti,

niti naivan nisam bio

ali sam vjerovao

da postoji ljubav i zena

koja je vrijedna moga umiranja...

Sada odvec duboko si ranila

ovo malo srce moje

koje je izgaralo u zelji

da ima samo oci tvoje,

porusila si mila moja

i izdala

snove moje,

koje sam zelio

i sa kosama sijedim

da sanjam uz tebe,

jedino moje...

Oce moj...

Jos nisam zaboravio tvoj cedan pogled

tvoje grube ruke koje su bile njezne

kad bi dodirnule

moje obraze

i kose crne...

Nemam te,

a pamtim te,

oce moj...

Dozivam te noci ove

da umiris svog Andjela

i obrises mu ove suze sa lica

uvijek si to znao

tebe sam samo imao

za prijatelja,

brata,

ti si bio i ostao

moje jedino skloniste

od nemirne bure,

znao si moje snove

citao moje srce,

tebi sam oce moj

bio i ostao sin tvoj...

Nemam te vec dugo

a dodjem ti cesto

na grob i kazem sve sto reci

nisam smio

dok sam te imao,

dali me cujes

dok ti rukama zemljicu

milujem,

suzama ruze nakvasujem,

osjetis li svog Andjela

i njegov korak

dok dolazi

u tvoj mirni kutak...

Vracam tvoje rijeci

dok ti na klupi sjedim

usamljen ti dodjem

uvijek smo ja i ti

samo nase price imali

jedan drugog razumjeli

i kada bi cutali...

Volio sam te oce moj

svim ovim srcem malim

volio kada me jutrom budis

i kazes ajde Andjelu

idemo zoru cekati

gore u planini,

sretan sam skako iz kreveta

i krao se od majke i brata

samo da me uzmes za rukicu

i povedes u tu moju goru...

Nemam te oce,

i malo se zivota bojim

ruke mi drhte,

jos i danas pamtim rijeci

koje trepere

sine jaci si od stijene

i u tebi stanuju sve

daleke zore

koje obicni ljudi

ne svate

i da milijun godina zive...

Pamtim moj oce,

pamtim sve rijeci tvoje

a sada te nemam,

nemam ni Vile,

nemam nikoga,

tvoja stijena oce moj

polako se rusi,

tvoj Andjeo

sa samocom zivi

a tako cesto si znao reci

sine voli

i kada volis

voli srcem cijelim

i nikada ne zali

sto to cinis...

Ledena goro...

Klanjam ti se moja

ledena goro,

ovim rukama

na tlo ti padam,

koljena krvava

u tvoje travke stavljam,

dodjoh ti na kraju krajeva

stidan,

ubijen,

izdan,

usamljen,

mozes li me pomilovati

barem ti,

moj svijetu zeljeni...

Za utjehu te molim

tvojim bespucima

da lutam

i nadjem sam sebe,

mozes li mi otvoriti

svoja njedara

i primiti sina zalutalog

koji ti je na rubu

placa...

Mozes li ove suze moje

kad poteku,

skriti,

u potok pretvoriti

da ih niko ne vidi,

zelim negdje u tvojim kutima

skrivenim

sam svoju bol isplakati,

tugu otjerati,

izdaju ubiti u sebi...

Mozes li me primiti

pod krosnje borova

sumaglicom jutra me umiti,

nemam vise nikoga

moja goro od leda satkana,

ostao sam samm,

slagan,

razocaran...

Vjera me napustila odavno,

Boga nemam i on digao ruke

Djavla se ne bojim

jer ni on me nece,

i jedina vjera

koja je ostala

bila je ljubav moja jedina,

od nje sam ti sada zgazen,

od mog svijeta otrgnut,

moja koliba srusena,

prazan sam ti

moja goro,

prazna je moja dusa...

Molim te da lijecis ovu ranu moju

svojim spokojom

u noci tisine,

da vratis u moje zjenice

osmijehe,

na moje ruke drhtaje,

u moje srce osjecaje,

vjerujem ti goro moja

da me bar ti neces povrijediti

da ces bar ti moju ljubav svatiti,

da me bar ti

moj ledeni zaspali cvijetu

da me bar ti

neces

izdati...

Zid placa...

Polako cu navuci

ovu zavjesu na bini

i predstava je zavrsena

oprostite ljudi

idem putem svoga

zida placa...

Iza sklopljenog paravana

necete vidjeti moje suze

niti moje sklopljene ruke

kojima svijecu

u ledenom domu palim

usamljen...

Tiho poput aveti cu nestati

neki ce pamtiti

a neki brzo zaboraviti

ali pjesme ce ostati

kao poklon mojoj ljubavi...

Tada kada odem

iz vasih zivota

napustim i moju dusu

spomenite moje ime

u prohujalom vjetru

spomeni i ti

moja ljubavi,

bio je jedan Andjel

koji je samo zelio voljeti...

Nemojte crne ruze nositi

nemojte plakati

nemojte ni ceremonije praviti,

samo me pokopajte

tiho i necujno

da se ne bude ostali mrtvi...

Grumen ledene zemljice

stavite na moj kovceg

stavi prva ti

moja ljubavi,

neka zemljica bude

negdje sa visoke planine

pored neke kolibe

to neka bude

zadnje od moje zelje...

Da mi mirise dole

gdje neznam kako je,

neka me podsjeti

na cvijece i livade

kamin i zore

ljubav i zagrljaje,

neka me podsjeti

na moju Vilu

koja me nije znala voljeti...

Oprostite mi svi,

oprosti mi i ti

moja ljubavi

ako sam volio previse

i samo zelio

da budem voljen...

Polje krvavih makova...

Povijen sam u polju makova

prijatelju moj,

sunca nemogu dohvatiti

od korova tog krvavog,

nedaju mi glavu dignuti

zrake sunca uhvatiti

prijatelju moj...

Poklopili su moje latice

svojim crvenim,

moj korijen polako umire

niti kisne kapi

nemogu upiti

da vrate me u zivot,

prijatelju moj...

Osudili da odumrem

zbog samo jedne kolibe

koja zivot mi znacila,

a molio sam ih

prijatelju moj,

suzama preklinjao

nemoj te rusiti

moju kolibu staru

u njoj sam je ljubio

pored kamina

s njom snivao,

ne rusite je

bez nje

moje srce je polomljeno,

prijatelju moj...

Nisu znali da dusu mi vade

moje snove ubijaju

nisu znali da zivog me

sahranjuju,

prijatelju moj...

i tijelo se pobunilo

ocima Andjela sam pokosio

te pogane duse

ne,

nisam pitao tada dali je grijeh

srce je presudilo,

jer je voljelo tu kolibu staru,

stadoh tada na vrata njena

gord i spreman da ginem

za tu starinu

da je nedam nikome

da je cuvam

ali svatih

prijatelju moj

da sam usamljen,

moja Vila nije pored mene

na tim vratima...

svatih nemam zasto da se borim...

Tad pruzih

moj korak tezak k njima,

suze pustih niz lice,

oborih glavu da se ne vide,

pridjoh sa rukama pruzenim

i rekoh

"vezite me u okove

i sudite za moje hirove

ali kolibu ne dirajte

mozda nekada svrati do nje

i sjeti se mene"...

Eto prijatelju moj

sada znas zasto tamnicim

u polju makova

da moje latice niko ne vidi,

ali ipak zivim od pomisli

da stara koliba jos uvijek

u planini stoji,

i ceka...

Sada idi druze moj,

pricu imas

o Andjelu zarobljenom

u polju krvavih makova,

i na kraju samo jedno te molim

ako vidis

moju Vilu

reci joj

da ponekad svrati

u polje makova,

bosih nogu,

barem tabane da joj osjetim

prije smrti...

Zvonar...

Dobra vecer i

zvoni jos jednom zvonaru moj

nepitaj zasto

samo jos barem jednom

povuci to uze i odzvoni...

Vidi kako ti se smjesim

dok sav u crnini stojim

znam i sta mislis

ali ne izusti

uplasit ces Andjele

u bozijoj kuci...

nemoj ni da se krstis

nisam ono sto mislis

pola tebi pripadam

a pola sam tudjin...

Crnina me skriva

od pogleda

duga kosa raspletena

samo je varka

da nevide koliko

sna imam u ocima...

Odzvoni zvonaru molim te

iz pakla izasao nisam

a na nebu mjesta nemam

kazu da Gabrijel tamo ne pripada...

ziv sam zar nevidis...

Zato zvoni ipak covjek sam

kao i ti

koji uslugu moli,

samo jedan zvona zvuk vise

otkucaj nego sto treba

zar je moja zelja velika...

Tebi malo to znaci

a meni sve,

u tom jedinom otetom zvonu

neka cuje moja mila

koliko mi srce lupa,

neka se prolama kroz noc ovu

do njenih daljina,

sleti na prozore potkrovlja

i sobu joj ispuni ta jeka,

neka zadrhti,

nek se probudi,

neka pomisli tu sam

na njenim vratima

koja neznam

ni dali bi otvorila...

Ma zvoni zvonaru

zvoniiiiiiiiii,

zvoni ili cu buditi mrtve

koji ti ovim poljima

razbacani leze,

zvoni dok te molim

zvoni dok suzom te preklinjem

zvoni zvonaru

zvoni prijatelju

brate,

zvoni ispuni mi zelju

i odmah cu nestati

molim te zvoni

da joj kazes umjesto mene

nedostaje mi

da bih mogao umrijeti...

Koliko ceznem...

Koliko samo ceznem

za uspavanim dolinama

netaknutim listovima

stoljetnih stabala,

ne gazenom travom

ljudskom prokletom nogom,

jutarnjom sumaglicom

koja mili kroz

predivne krosnje borova...

Koliko samo ceznem

za kolibom smiraja

moje duse,

rosom nevinom i blistavom,

suzom sretnom,

koliko samo ceznem

to moje srce zna...

Koliko samo jos treba

pjescanih dina da predjem,

jos koliko oziljaka da dobijem,

krvavim rukama da se umijem

koliko jos

koliko

samo da volim

a da ljubavi nemam

koliko jos da umirem

a da budan jutro docekam...

Koliko jos stoljeca da te dozivam

psencina polja koracima

da gazim usamljen

dok dlanovima diram klasje,

koliko starosti trebam ostariti

u kolibi maloj

cekajuci tvoje stope u snjegu,

koliko mila moja

jos pletenica indijanskih

da spletem

koliko jos treba da budem sam

ljubavi moja

da bih docekao

kroz suze rijeci te

"Andjele volim te"...

Masku evo skidam...

U zelji da me volis

skidoh masku s lica svog

i predadoh ti dusu

kao zrtvu...

Zelio sam da me volis

dali grijeh trazih

ili za mnogo

ljubavi molih...

Ako je grijeh

neka mi sude

gresan sam

jer samo voljeti znam...

i spreman sam mrijeti

ako je zabranjeno voljeti...

Masku skidam

krvave suze da mi vidis

koje drugi vidjeli nisu

i neznaju za tugu

koju ona ispod je krila...

Masku skidam

a bojim se

dali ces me povrijediti

mozda ovo slabasno tijelo

ubiti...

ali evo skidam je

mila moja

i krvave suze ti poklanjam

zbog tebe padaju

zbog tebe umiru

zbog tebe placu

jer tvog zagrljaja nemam...

S jeseni...

S jeseni kad krenes u setnju

ulicom svojom

vjetar ce ti donijeti

neku pjesmu daleku,

kreni za njom ulicom tom...

Dovesce te do ciganina starog

koji uz gitaru svira

place mu dusa

al' niko to ne osjeca

a on pjeva,

pjeva taj cigo stari

svom ranjenom srcu,

pjeva o ljubavi,

pjeva sebi

da ispuni zadnju zelju...

Tad pored njega zastani

koji dinar u sesir baci

neka ima tu noc

nesto za pojesti,

jer mozda mu je poslednja

iz pjesme se vidi da je umoran

i da sutra mozda vise ne zapjeva...

Kad stavis novcice

cut ce njihovo zveckanje

i otvoriti oci stare

te pitati koju pjesmu zelite...

Tad neka ti glas ne zastane

reci neka pjeva onu

koja srce para,

neka je pjeva suzom,

prekinutom strunom

neka svira,

neka place,

neka grca,

neka sve od sebe da

i to malo zivota sto je ostalo

dok pjeva

pjesmu

moja Vilo...

Utjeha kose...

Moja utjeha je zaspala

u kosi jedne zene

zaplela se u vlasi njene

i samo njena ruka

kad je pomiluje

donosi te blazene smiraje...

Moja utjeha spava

u njenim krupnim ocima

pogled njen vatru stvara

a u isti mah

vodi putem mojih snova...

Moja utjeha je na njenim usnama

koje mogu da lijece

moju umornu dusu

od skitanja

i cuvaju od oluje beskraja...

Moja utjeha je u zeni toj

nekoj silueti dalekoj

u prici koja nema kraja

moja utjeha...

sniva na grudima njenim

dok je dlanovima svojim miluje

cuva u skrinjici tajni

neda nikome

i tiho sapuce

nebrini Andjele

ove moje ruke te vole

i samo za

tebe

su ove suze moje...

Dodji mi...

Tupi pogled samoce

hara poput izgubljene vojske

mojim krvavim ocima...

Ruka nesvjesna zelje

krenu put tvoje slike

da ti usne pomiluje...

Ukoceno tijelo u drhtaju

poslednjem njegovom trzaju

zeljno tvog dodira

postade mrtvo cekajuci...

Dusa sa strvinama se bori

krik vapaja pusta

ali ga necujes...

Srce nekuca vise

po koji sum samo pusti

nema ko da ga ozivi...

Dodji oci moje sanjive otvori,

dodji ruke mi na grudi prvi,

dodji tijelo mi obljubi,

dodji dusu mu srecom umi,

dodji srce moje ti ozivi,

dodji ljubavi moja

dodji i uzmi me

ovaj covjek te treba...

Zelim te...

Zelio bih da me poljubis

prste u kosu uvuces

tvoj topli dah

osjetiti na vratu

zelio bih nemire da mi smiris

moju dusu suzom pomilujes...

Smijem li zelju naglas reci

dok te tu pored mene nema

smijem li zeljeti i cutati

dok u meni bura se sprema...

Zelio bih te voljeti

pored tebe bezbrizno zaspati

a mozda me vise ti nevolis

mozda niti ove rijeci

ti neces cuti

ali ipak zelim ih reci

vjetru

neznancu,

prosjaku,

bilo kome mozda ce oni razumjeti

mozda ce vidjeti

u oku suzu vrelu

a na usnama glad

prema tvom tijelu...

Zelim te,

a nemam te,

dali je grijeh zeljeti

nesto sto

mozda vise ne pripada tebi

ili je zelja

i u tebi tolika

da osjecas kako ti drhti ruka

dok citas ova slova

suzama nakvasena...

Ako jednom odem...

Ako jednom odem

ne krivi me

ne oplakuj me

samo sklopi okice

i pomoli se...

Ako jednom nestanem

da te volim prestanem

ne sudi mi

i ne proklinji

srce se umorilo moleci

za mrvu tvoje ljubavi...

Ubila si me

moje jedino

porusila sve

od vatre

osta samo pepeo...

Ne krivi me

nemoj molim te

tvoja zima je

pokosila moje proljece

sad su samo

suze na licu ostale...

Mozes li...

Mozes li pratiti moj korak

koji samocom samo odise

hoces li biti uz mene

i kada oluje sa kisom me pokose...

Mozes li za ruku me drzati

jako stisnuti i nedati nikome

niti tim crnim ponorima

koju zovu me na liticu ocaja...

Mozes li ove divlje konje u venama

obuzdati i pitomim uciniti

gaze me njihove kopite

i strasno me boli bjesna trka ta...

Mozes li,

hoces li,

ovu riku jelena u praskozorja

ti u meni utisati,

zovu me u visoke gore

traze me ovim jutarnjim urlikom...

Mozes li mi ljubavi malo pokloniti

i voljeti

samo malo voljeti

sve ove moje nemire pobijediti

mozes li ovo srce moje

svojom suzom ljubavi umiti...

Zelio bih...

Zelio bih reci volim te

a bojim se

mozda razumjeti neces moci...

Zelio bih da te poljubim

a smijem li

mozda tvoje usne nisu za mene...

Zelio bih ti njezno saputati

a strah me

mozda neces cuti

dok glas nesmijem pustiti...

Zelio bih ruzu ti pokloniti

a ustrucavam se

mozda ces je pogaziti...

Zelim te voljeti ovu noc

a neznam dali zelis

da osjetis kako tijelo mi drhti

nad njim imas neku moc...

Stidim se otvoreno reci

zato ti i pisem ove rijeci

koje te zovu

dodji mi

u toplu postelju moju...

Ljubav tvoja...

Opet ce snjegovi

mojom ulicom zavejati

miris pecenog kestena

kod promrzlih staraca

opet ce mamiti...

I opet cu tom istom stazom poci

skriputanje pod nogama

i pahulje bijele osjetiti

kod staraca na uglu

zastati i vrelo kestenje kupiti...

Dok se zurno budem vracao tebi

u cvjecaru po ruzu svratiti

mada mi nikada nije bilo jasno

kako kod njih zimi cvjetaju

dok moje sa snjegovima umiru...

Tako sa kesicom toplom

i ruzom iza ledja skrivenom

na tvoja vrata kucam

a ti i ne pitas kome otvaras

nego svoje nasmijeseno lice

vec pred mene stavljas

dok usnama sapuces

nema te Andjelu par trenutaka

i ja te vec pozeljela...

Niti ne pruzih ti ruzu i kestenje

a vec na vratima tvoje ruke oko mene

poljubac tvojih mednih usana

sa kojih si jos samo prozborila

"znam Andjelu moj miris kestena

se osjeti a ruza se ljubavi moja vidi

vec vaznu sam pripremila

jer poznajem moga Andjela

i gdje je njegova dusa

sa jutrom nestala"...

"Ajde ljubavi moja udji

kava na stolu je postavljena

i nemoj da brines

nisam nista u nju vracala

to te samo moja ljubav opija"...