Ako sada odem...

Ako sada odem od njega 

zalit cu zauvijek,

i kako ponovo iz pepela i vatre ga podignuti,

ne nije red na njegova vrata iznova kucati,

nije red njegovu ljubav toliko puta ubiti,

i svaki put kada ga ubijem

sve vise ga zelim voljeti...

Ako postoji svjetlo koje iza sijenke se krije,

ja sam ta,

ako postoji san i ljubav koja se pise suzama,

ja ih pisem,

i zelim biti njegov mac 

kojim ljubav nebom pise,

a ja ubila sam ga rukama golim...

Nevoljeni dodjite k' meni

vi koji nikada ljubav osjetili niste,

ja cu vam pricati  koliko se moze voljeti

i od ljubavi otici...

voljeti a sutjeti...

sada ne postoji brod koji bi izdrzao moju tugu...

Zelim da sam mogla da ga vidim

poslednji put,

poslednji put ga zagrlim,

da mu kazem oprosti ljubavi,

oprosti sto tebi necu roditi sina,

sto necu ti podariti cerku,

neko drugi ce umjesto tebe imati sve od mene

a ja cu vjecno plakati za tobom...

Zena u Tebi...

Prosis 

a meni je kasno da budem isprosen

i volis 

a meni je kasno da budem voljen,

ostavi osmjeh na pragu da te pamtim,

zovi prijatelje i slavi uz rijeci

nije on bio vrijedan ljubavi...

Ljubavi ti si u dusi sama...

Sta ti vrijedi zguzvana spavacica

i tijelo poput andjela,

sta vrijedi uzdah preko jastuka

i gola noga iznad koljena,

uzalud je sve

kada nema niko tvoju zenu da probudi u tebi...

Ti imas koga voljeti...

Granice su postavljene

za one koji zele ostati jednostavni,

nikada ne dotaci nebo,

nasa ljubav nije takva...

Nase usne zeljele su preci preko drugih usana,

kao sapat preko noci,

kao uzdah sjedinjena mene i tebe,

kao drhtaj prvog dodira,

zeljele su dobiti novi zivot

i diviti se novom danu u kojem postoje usne ljubavi...

Sapnula si mi tiho svoj san

a ja ga ovjekovjecio stvarnoscu,

i cekao sam dugo tvoje ruke na meni

da objasnimo jedno drugom drhtavu nagost,

u kojoj tisinom objasnjavamo zivot

ma sta se sutra zbilo 

taj zivot nije nista bez nas dvoje...

 Rastrgnuta dusa izmedju raja i pakla

smislja svakim danom razloge da te volim,

mada se bunim,

tijelo i kozu bih prodao,

srce poklonio,

ali ne ide...ja bih te ljubio...

Ti zelis rodjenje novo,

a ja zivot vjecan,

i svaku srecu treba zivjeti

dok te nema ja te pronalazim u svakom svjetlu,

zasto nam ovo treba

da jedno drugom ne dodirujemo usne,

da jedno drugom ne ljubimo oci,

sutra cemo znati

kada se ponovo budemo skrivali od svih,

a sretni kao da smo jedini na svijetu koji se beskrajno 

vole,

sutra cemo znati kada budemo triumfovali,

jer stvarnost dodje kao dobra stvar

a san je nesto moje i tvoje...

Sutra me pozovi da san nastavimo,

jer danas sam jos uvijek ljut zbog svih dana kada te 

nije bilo,

zbog svih ledenih bijesova koje sam morao proci sam,

zbog odusevljenja i razocarenja koje nisam imao 

kome reci,

sutra me pozovi moja Vilo,

Ti imas koga voljeti...

Njih dvoje...

Da te ona voli

to su svi znali,

svi ,osim tebe...

Koliko zeli biti tvoja

koliko u dusi place sto te nema,

svi su to znali,

svi, osim tebe...

I bjezala je ona

kada bi kriva i kada to nije,

jer svaki dio njenog bica si uzimao

obuzeo je cijelu,

zato je ona bjezala,

a svi su to znali,

svi, samo nisi znao ti...

Sada kada bi mogli da zaplacete

jedno drugom kroz suze ljubav kazete,

sve bi bilo lakse,

i to svi znaju kako pripadate jedno drugom,

svi to znaju,

samo ne znate vi...

Poslednji...

Ti nisi daleko

tek dva pedlja od usana koje svako jutro prstom dodirnem,

jer na njima spavas...

I znam da postojis

i bojim se sto postojis,

jer da ne postojis ja ne bih imao koga voljeti,

ne bih ima za kim ceznuti,

ne bih imao zasto suzu pustiti,

volim sto postojis

i mrzim to sto krades sebe od mene,

mrzim dane i godine u kojima te nemam,

a nemam te vjecnost cijelu...

Ti znam da postojis od mene daleko

ali pozovi me da ti budem blizu,

i doci cu tebi kao poslednji,

kada potrosis usne od ljubljenja,

ishabas tabane od lutanja,

toplinu izgubis u rukama,

sjaj u ocima,

doci cu tada...doci kao poslednji,

jer meni nista ne znaci da ti budem prvi...

Zelim ti doci kao poslednji,

kao feniks mrtve ljubavi,

kao nada novog zivota u ocima,

nemoj se ljutiti sto cu doci tako kasno 

u sam sumraka zelja i uzdaha,

jer nisi me zvala prije

i jedino sto ostaje da ti dodjem poslednji... 

Zagrli me...

Znas...
nije vrijeme da budemo stari
biti ce dana kada bude moralo biti tako.
U tim danima kada svaka kost bude boljela,
kada nam budu smetali klinci koji sutaju loptu,
kada budemo kofere pripremali za put u jednom pravcu,
ali nije to ovo vrijeme,
ali nije to sada.
Danas i jos mnogo narednih godina dusa zeli voljeti,
tijelo drhtati,
usne ljubiti,
ruka ruku milovati,
strast osjetiti,
jedno drugom ocima ploviti,
sada je vrijeme za to...

Zato...
nemoj nas voljeti kada ostarimo,
voli nas sada dok jos nebo je nase.
Jer ako ostarimo gladni jedno drugog
u starosti mozemo samo bolovati
sto nismo voljeli kada je trebalo,
sto nismo rekli svaku suzu koju smo skrivali,
sto nismo se smijali svaki dan kada smo to mogli...

Ljubavi...
ja nisam od onih koji zele patiti u starosti
zato sto nisam rekao velike rijeci kada je trebalo,
zato sto sam bio kukavica od muska,
zato sto nisam volio do kraja kada je trebalo,
ne ja nisam takav,
zato volim,ljubim 
i ne stidim se reci sve te rijeci kojima se pise ljubav...

Mila...
zagrli me... 

Ljubav Tvoja...

Raspolovila  si nas

ovu stranu grijeha vise ne probaj,

poslednji tango uz ladetinu

koju nikada probati necu,

poslednji zagrljaj 

uz rijeci,

ljubavi volio sam Te...

A veceras opet si ostavljena

i razocarana,

opet trazis mrvu ljubavi

a on nije rodjen za to,

opet uplakana 

zar cijeli zivot tako?

Trazila si ljubav koja te ljubi pjesmama

trazila si barku koja plovi pod zvijezdama,

a sta si pronasla....

pjesmu bez glasa,

barku bez mora,

zivi mila tako

ja na grijeh ljubavi samo te pozivam...

ali vise ne...mila...

Brisi me kao sto izbrisala si stranice

na kojim ljubav se pise,

brisi me kao tragove u snijegu

po kojim bi da te pronadju,

brisi me kao redar tablu,

kao zatvorenik celiju,

izbrisi me...

jer ti nisi rodjena za ljubav...

Jutro...

Jutro blijedog proljeca

koje se jos drzi svoje hladnoce,

jutro nade u kojem se odbacuje ruho proslosti,

ruho iskrivljene noci koja bi samo ruzan san, 

kojoj sa prvim zrakama svjetlosti dodje kraj...

Jutro u kojem se ljubav

tisinom obavijena spusta tiho kao zvijezda,

dodir je topal,

usne su vrele,

pogled je zanosno snen,

sta god da je bilo juce...zaboravi,

zelim sa tobom jutra koja dolaze...

I ako ikada pozelis da odes,

nemoj to mila uciniti dok jutro se budi,

jer tada sam slab ljubavi,

tada se bojim,

tada bih mogao zaplakati...

Ovog jutra i sva buduca jutra do kraja zivota,

budi moje nebo i ja cu prezivjeti svaku sushu,

 u njoj cvjetati i mirisati samo Tebi,

srce je dugo sanjalo o Tebi da jednog jutra ces doci,

i sada kada si dosla,

kada sam pronasao sva jutra svojih snova u Tebi...

sada ostani i voli... 

to je jedino sto u zivotu i jutru vrijedi...

sa ljubavi i osmijehom zapoceti dan...

Orhideja...

Upoznala si zvijezdu neba svoga
i sada se bojis,
bila si usamljena vijekovima
i svacija a dusa sama od rodjenja,
a gdje ste sad ti i zvijezda Tvoja?

Juce si rijeci saputala rijeci,
ona brzaku svome,
brzak svome pripadanju moru,
sada more sapuce duz obale
tvoje rijeci dok sumom pjeni
tabane dvoje zaljubljenih,
sapuce zao ti bi sto nisi rekla da ga volis,
istinski do kraja zivota svoga
da zelis samo njega...

Sada soba ti hladna,
tijelo ti hladno,
jedini drugovi koji uz tebe ostaju
zima i izgubljen pogled,
zivot prepun svega ali samo njega nema...

Cekala ja ta zvijezda njegova
tvoje njezne ruke i ljubav tvoju,
ali znala nisi prepoznati nebo svoje
jer nikada voljena nisi bila,
a sada istinu znas dok snovima plovis bez glasa,
ljubav stanuje tamo gdje se najmanje nadas...

I znaj,
ljubav svoju mozes dozvati samo uz cvijet...orhideju,
jer njeno ime znaci...
ljubav koja se ne mijenja...

Tebi treba neko...

Tebi treba malo,

jedan osmijeh,

ruka topla za uzglavlje,

i rijec u kojoj se osjecas voljena...

Tebi treba neko,

da stopu uz rijeku ti prati,

miris planine dise,

i suteci osjeca ljubav koju nudis

bez ijednu rijec da kazes...

Tebi treba neko,

kome od sunca znacis vise,

ko te vise od zraka udise,

pa ti krasi jutro poljupcem

a vece toplim zagrljajem...

Tebi treba suza

koja se place u paru,

majica koja se kupuje zajedno,

kisobran koji neko za tebe nosi

da mu ne pokisnes...

Tebi treba neko

ko zna da te voli,

ne kao muskarac kojem mozes podvaliti ljubav,

niti muskarac koji prosi ljubav tvoju,

treba ti onaj koji te jednostavno voli zato sto si takva,

i kada jedes bez pribora,

i kada pijes bez case,

i kada sutis a mnogo ljepse ti stoji kada pricas...

da treba ti neko takav,

zar ga vec nisi pronasla...

Dolazi jesen...

Osjecam jesen dolazi,

jesen mojih noci,

jesen u vjetru,

koji povija zelene grane jablana...

Jesen dolazi,

a moja Vila je daleko...

Strepnja ovlada srcem,

i uz pobjedonosni klic

krenu prema najudaljenijim

dijelovima moje duse...

Rusi me jesen,

rusi me strepnja,

a moja Vila je daleko...

Ko ce u hladnim nocima

ove ruke ozeble

priviti na tople grudi...

Ko da toplim usnama

skine mraz sa mojih obrva...

Ko da vrelim suzama

umije moje zaspale...

Ko,kada moja Vila nije tu...

I miris je nestao,

nema vise opojnog cvijeca,

ptice nemaju onaj sretan ton,

sve je zamrlo sa prvim vjetrom

sto sa planine vuce...kisu

On dolazi uvijek na vrijeme

i uvijek zna u cija srce ce uci,

na cije pragove duse ce stati,

a meni nikada teze nije bilo

jer

moja Vila nije tu...

I ko sada da u srce unese toplinu,

ko peskirom da mi brise kosu,

pomiluje moje okupano lice,

ko da me vrati u zivot,

kada

moja Vila je daleko...

Tjeskoba se vec uvukla u ovo tijelo

trese ga,

dok osusene usne

vec ispucale od milion suza

ne nalaze put do drugih

koje bi ih vratile u zivot

jer

moja Vila je daleko...

Dolazi jesen...tuge

a ja bih da ljubim,

vozovo ponovo pokrenem,

tebi da dodjem 

da te se nagledam

dok mi klizis bajnim licem 

izmedju dlanova

ali...

moje Vile nema...

Prosetah sinoc dusom...

Prosetah sinoc dusom svojom,
laganim korakom kao u hram krocih,
bos da ne remetim tisinu koja spava.

I zatekoh samo opustjele hodnike,
svijece koje su utihnule,
grane koje su zemlji klonule,
ptice koje hude,
potoci koji ne zubore.

Opustjela je ova dusa cekajuci Tebe.
Znam ja sam kriv sto u cekanju stradam...

Kriv sto Tvoju ruzu posadih u njoj,
pa mi sada kao korov dodje,
sve oko sebe ubija dok zanosno mirise 
i bez tog korova vise se ne moze.

Prosetah sinoc dusom svojom
iz potoka tihog vrc vode zahvatih
te ruzu tvoju zalih,
neka cvjeta i opustjelu dusu uzima,
neka mirise kada nema Tebe...

Prosetah sinoc dusom svojom
dok mjesec je varao zvijezdu sjevernjacu 
sa komsinicom jedva vidljivom,
pa upitah srce 
zar je nasa ljubav zaboravila voljeti...  

Oprosti mi ljubav...

Oprosti mi nabujalu rijeku osjecaja,

znas da nikada nisam znao sakriti ljubav.

Oprosti mi popucale oci u spokoju nocne carolije 

sto zele ostati budne,

znas i kada sam najumorniji za tebe zelim biti  naspavan.

Oprosti mi ne savrsenu matematiku 

sto sam uvijek sabirao jedno i jedno kao jedno.

Oprosti mi potrebu u posvemasnom upijanju i beskonacnom nestajanju u tebi,

i nije to zvjerska potreba zagrljaja 

nego dusevna idila pomijesana sa mucno isplakanom suzom da budes jedno u jednom.

Oprosti sto rastvaram dusu tvoju i svoju,

grebem srce do vrele krvce pronicuci u smiraju noci zapetljanim dusama do dna.

Oprosti sto nikada razotkriti necu tvoja kolebanja volje,

suzu koja tece a na dlanu ne nudis da ispijem.

Oprosti sto ne pogadjam ono nepoznato u tebi,

sto zivis zivot napamet,

a ipak te osjecam tako bliskom,

dusu citam iza ociju i bistru vodu koja nema niceg pritajenog osjecam.

Oprosti jer sebi oprastam zelju,sram,ljubav...

ljubljene usne slusati sto su dio mene,

prizeljkivati toplinu dlana na obrazu,

slusati misli koje dobacujes a koje ostaju daleke...

Oprosti mi...sto te volim...

Daj da ti poljubim usne...

Daj da ti poljubim usne

srce se steglo

dok prazne ruke traze te,

jos jedna noc bez snova

sad se ne usudjujem sanjati sam...

Mozda bi trebalo da znas

kako dahom vrelim

izmaglicu na prozoru pravim

i crtam ti lice...

daj da te poljubim...

Vampir u meni osjeca glad

mirise tvoja uzavrela krv ispod koze,

i trazim te,

trebam te,

pusti me do sebe

da te mirisem i tobom se napijem...

daj da ti poljubim divne usnice...

Moje tuzne ladje

ponovo morem plove,

traze samo jedno

sveti gral sa licem zene...tebe...

daj da ti poljubim usnice...

jer zelim te...

Gledaj ljude oko sebe

svi opet zele cuti kakva si,

a ti zamisljeno cutis

cekas laste i ispracas vozove,

izdrzi ovu ljubav moju

nemoj mi dati usne svoje...

U venama mojim

Gledam te kako protices kroz mene
ustrucavam se disati 
kako ne bih poremetio nocnu idilu
sa zebnjom uzdahnem bojec se da ne odes,
jer savrseno mi pristajes...

Dok teces nocu prisjetim se dana
u kojem si bila uz mene,
uostalom to nije nista cudno
kada si svaki dan uz mene...a nema te...
i tako tuzno izgleda
imati tebe kao ljubav
a nemati kao zenu...

Ova ljubav...pozuda...strast...suza,
nikada nece prestati,
u meni zivis i jedino zbog toga jos ziv jesam...

I onog dana kada umrem
vjerujem kako ces osjetiti 
u dubini duse da ostajes bez necega,
ali nemoj plakati draga
sto te nema vise ko voljeti...

Sjeti se ljubavi moje
osmijehni se pa reci
"kako je samo taj covjek me mogao toliko voljeti",
i tek tada pusti suzu, 
zazali,
sto nam nisi dala da se volimo...

Talasi Tvoji...

Tebe nije vrijedan niti jedan.

I ti nisi nicija i svacija,

uvijek si bila samo moja,

srcu poznata od djetinjstva.

Ja nisam tvoj izbor,

nisam tvoja pijaca,

mene nemoj kupovati novcem,

nemoj ispod oka gledati,

nemoj me darovati,

jer zelim ono sto niko pozelio nije

ljubi i voli me...to je sve sto zelim od Tebe...

Da li razumijes ovu jamu srca moga,

koja zjapi cekajuci ispunjenost tobom?

Sanjas li maglu kojom se pokrivam 

dok udisem praznu noc zagrljenu tvojom rukom?

Sutim...jer sutnjom se govori ljubav pred polomljenim ogledalom

koje vise nema moj lik na sebi,

kako si samo znala 

da cu polomiti biser i rasuti po podu

pa ga sada skupljam da ugledam tvoj osmijeh...

Da sutim...

zastanem i presijecem krik 

koji se otme do pola da ne cujes kao vapaj cijeli...

Tako Ti ratuje ova dusa moja sa nocima kao dan vidnim,

tek pred jutro oci sklopim 

vidjevsi sebe kao hridinu visoku

koju tuces talasima svojim,

i pravim se da mi nije nista

a ustvari rusim se i sve dublje tonem u Tebe... 

Grancica...

Na grani uveloj

slusao snijeg tisinu zimsku

kao san u snu...

Nekoc bi procvala

sa dolaskom mirisnog proljeca,

sada hudi

jer cvjetovi vise 
nju nece krasiti...

I pita grancica kapu bijelu,

sta su oblaci

nego isprika nebu,

sta je zivot

do bijeg od smrti...

Pa opet snjezi

novo ruho grancici se sprema,

tezina polomice nju i njenu krhku granu,

pasti tlu svakako mora

ali pozelje da jos malo raduje se zivotu...

Ehh draga moja

ajde dodji pod krosnju tu,

rukama toplim skini sa grancice pahulju bijelu

da ti ponovo dise,

da ti proljecem ozeleni,

kao onomad tebe i dragog cuva u sjeni

dok vam se lice od ljubavi rumeni...

Hajde mi nocas dodji u san...
Hoces li...Zelis li...
Ja cu te cekati na pragu svojih snova...
Radovacu se kada te ugledam...

I samo cu te privuci uz sebe i necu te pustati...
Trebas mi...bas mi trebas...
Dodji mi u snove...
Da te prosetam kroz parkove...
Da ti pokazem predivne vrtove,planine,brda potoke...
I sve je tako mirno i tiho...

Moji su snovi mirni...
Ako mi u snove dodjes,ja cu te snovima i voljeti...
Ali cu te tamo voljeti drugacije...
Tamo zvijezde nisu na nebu...
Nego su pored nas,ja sam ih odavno skinula za tebe...
I sada te cekaju...
Dodji mi...doji mi u snove...


..............................................................



I ovu noc 
samocom odise jastuk moj...
ja nemam te sad pored mene...
Iako bi oci moje,
trebale biti
pune bola,pune tuge...
ja ne zelim tugovati,ne sada...
Jer u mislima
sto tvojim se imenom zove
mjesto tugovanju nije
iako te nemam pored sebe...
kad o tebi mislim,
moje se srce smije.
Mirnu noc ti zelim duso moja
nek poljupci moji do tebe dodju
gdje god ti daleko bio
gdje god ti dragi
svoje osjecaje imo
Ja sretna sam
sto postojis
sto s tobom
ovaj zrak udisem
i sto imam kome pisati
ovo sto sada pisem.
Laku noc mjesece
pozdravi mi drago moje
i poruci mu da nekada svrati
bar na kratko
do ljubavi svoje.

Sta znaci voljeti...

Nemoj plakati sto jesen stize

svaki cvijet zna kad' valja mrijeti,

zemlja se sprema da podje spiti

a oci cekaju novi pocetak

sred konca ljeta 

i tihog 

snu prepustenog zvizduka vjetra sa planine...

Uskoro ce suze prestati

sa njima i ruza uvenuti dusom zaljevana,

ostat' ce samo kamen

sred ledine svoje

samotno da prkosi cudi i vremenu...

Ja i Ti da li je sudjeno da budemo vjecno sami,

kamenje koje puca u sebi

suzama koje niko ne vidi,

da li je sudjeno da venes kao otrgnuta kamelija...

Miris zivotne ljepote zove

dok ti spavas,

a mene ce da prozdru

oni koji ne znaju sta je ljubav,

sta znaci voljeti...

Popucalo nebo snova

Za ono sutra koje zebnjom ceka u magli

crtam te  grafitom onog' juce,

stilom nesvacenog slikara koji gubi savrsentsvo

zbog jedne jedine boje koja nedostaje,

pa cuti...

I disem jer disati moram

dok rukama objasnjavam slova,

samo tako sad pricati mogu

o onom juce sto bi da preskoci danas

i porodi se cikom sutrasnje zore...

I pjevati bez glasa...ja moram,

jer kako drugacije ukrotiti tugu

koja vristi popucalim nebom snova...

Samo da si rekla volim te...

Evo ja sam kriv
ti ne reci rijec,
sjeti se ponekad
sta sam bio nekad' i sad...


Voljeh tvoje oci 
dok su lutale po meni,
voljeh tvoj osmijeh
koji bi zivot moj,
mila moja volio sam te
mozda te volim i sad'
ali to znati neces
jer ostajes sama...


Sreco...ljubavi...
bilo bi lakse da znam 
kako te ostavljem nekome
uz koga ce tvoji snovi da se ostvare,
ali boli
vjeruj ljubavi da strasno boli
sto te ostavljam da sanjas
a nikada ne poletis...


Ja sam kriv...ljubavi
sto volim
sto zelim,
ti nemoj voljeti vise,
sjeti se ponekad 
kako je moglo biti bolje...mnogo bolje...
samo da si pruzila ruke 
i rekla volim te...

Voljeti...

Nebo suncem przeno

place suze plodne,

al' suma vjetrom ranjena

lije lisce uvelo...

Zasto se zima uvukla

u moje ljeto

pa tijelom drhti 

cekajuci jesen kisa...

Ehh da smijem rijeci koristiti

kao otpalo lisce jeseni

kakvu bi lomacu stvorile pjesme moje...

Ali cutim 

pa se lomim

zasto da volim ono sto vise mene ne voli...

.....

"Kada sanjam...

pusti me ...to je svijet moj...

Kada padam drzi me,

samo rijecima hrabri me...

nije potrebno vise,dovoljno je i malo,

samo misli mi podari...tek toliko da znam da ti je stalo...

Pusti me da se nadam,

 jer to je jedino od cega zivim...

Pusti me da placem,

 jer jedino tako sad mogu govoriti...

To su moje rijeci drugacije ne znam...

to je moje srce...

to sam ja...hrabra...

evo opet ti priznajem...

znas...osjecam te...i to previse"

Ostavi nesto svoje...

Nemoj pitati u kojem to snu

sve ove godine ja zivim,

znas me pa slazi

danas cu vjerovati u bilo sta...

Nemoj reci cija

nemoj reci ko

pusti da vjerujem

kako si bila sama

jer sve drugo boli me...

Danas sam spreman 

oprostiti sve,

danas mi vrati san od pamuka,

daj poljubi me nesreco moja

da se smirim 

jer umoran sam ti od ovog cutanja...

Sutra ces opet poci i ja to znam

ostavi na pragu nesto tvoje da nisam sam,

bar suzu jednu

da budi sestrice jutrom

u mome oku...

Nema ljubavi bez tebe...

Evo po drugi put si uspjela da me povrijedis

a ja nisam trazio nista osim da ostanes,

nisam te pitao cija si,ime,ulicu i broj

pozeljeh jedino kad nemas nikoga da budem malo Tvoj...

I sjecam se male sobe nekog osrednjeg hotela

tvojih ruku i vrata koja si otvorila,

a zatim voz koji me odnosi daleko od tebe

pamtis li mila suze koje si prolila

ljubav...

koja mi i sada grudi steze...

Opet si uspjela da me povrijedis

to si uvijek znala,

za pogresne stvari kao da si rodjena,

sad' kad' si opet dosla

samo mi jedno reci zasto si odlazila...

Pomiri me sa sobom

reci slatku laz u koju cu zeljeti da povjerujem,

jer nema meni ljubavi bez tebe...

"Eh kad bi znao"

Eh kada bi samo znao koliko mi znacis
u svakoj se ceznji tvoje ime krije
i ako si daleko,strasno me privlacis
niko tako do sad znacio mi nije...
Kad bi samo znao koliko te zelim,
u zeljama svojim svakodnevno snivam,
u mislima sa tobom svaki tren ja djelim
svaku svoju nadu na tebi zasnivam...
Kad bi samo znao koliko te volim
nikog tako nisam nosila u dusi
za ljubav se nasu svakog dana molim
da je nikad niko ne zgazi,ne srusi...
Sta god da ti kazem,kasnije osjetim
da nesto nereceno ipak ostalo je,
da li pravih rijeci ne mogu da se sjetim,
ili za ovo rijeci prosto ne postoje...

Kazu da spava...

Nisam je pronasao u pijesku koji ocajem svojim prevrtah.
Ne pronadjoh je niti u vucijoj jazbini 
koju golom rukom bez vida osjetih.
U duboke virove mutne rijeke svoje plaho tijelo bacih,
nebil' na dnu ispod vijekovne stijene njen biserni trag ugledao.
I nebo sam gledao 
pitajuci koja zvijezda nju skriva 
ili pak cijeli nebeski svod svojim likom je prekrila,
a ja ne vidim,
a ja ne mogu da je poljubim.


Trazio sam...
a pronasao nisam...
kazu da spava u svom cemeru bez osjecaja.


Nisam je pronasao...
rekose da spava i place.
Uz balade sjetne suze krije
 i rece tvoju ljubav vise buditi nece.

Moja tiha sjeno...

Zeno sa imenom bez imena

sto rasu kristale po nebu sred nocne tmine,

sto u sjeni sjedis podno mjeseca

sa tim blistavim tijelom zeljnog dodira,

znas li da postoji neko kao Ti...

U idili zapocetog sna

trgas spavacicu koja boli drhtajem obuzetu kozu,

i vristis potajno u sebi gladnu vucicu zeljne strasti i ljubavi,

a cutis,

tijelo pustas da propada,

znas li da postoji neko ko Te zeli...

Tugo moja zasto me ne uzmes

dok jos mladosti imas,

da ti uzdah hvatam uzdahom,

da ti kroz ruke tecem,

da ti usnama lijecim rane sto bole...

Pridji mi moja tiha sjeno

i zaroni u mene,

uzmi sve ono sto je vec vjekovima tvoje,

pa me pokri sobom da ti ne uvenem...

Nedaj me...

Za bijele zime,za srecne snove

tebi pruzam ruke,tebi dajem sebe,

pusti da vjerujem u tebe

i kada vjere nema vise...

Negdje u mome kraju

stariji legende pricaju

da su svi ljudi dobri

samo moj narod

umije strasno da grli i voli...

umre u ljubavi...

Vidim svijet se rusi

ovaj grad me lomi

ovaj grad me gusi

nedaj me...

Ti si jedina sansa

da ne potopim ljude

da ne uzmem srce,

nedaj me 

i vrati svijetu mom...

Dosao je kasno...

Kazu dosao je kasno,

nekako sa prvim proljetnim vjetrom dok su pupali prvi cvjetovi,

iz neke magle se pojavio usamljen na tom juznom drumu,

ali dosao je kasno...

Rekose crn je bio,

kose mu bijahu pustene i povjetarac je lagano mrsio vrhove,

dok naocalama skrivase pogled,

na licu se nista citalo nije,

ali suze na obrazima rekose sve njih nije mogao skriti,

jer dosao je kasno...

O njoj su znali sve,

znali su je svi bolje od njega,

njene navike,

njene ljubavi,

njen zivot,

njeno prezime,

on nista znao nije

nije zelio niti znati,

on ju je volio,

beskrajno volio i vjerovao u nju...

nista drugo nije vazno bilo,

ali rekose dosao je kasno...

Svi oko nje znali su da ima nekoga,

zeljeli su i doznati sve o njemu

ali ona je skrivala svoju ljubav

bojeci se da ga ne ukradu

cuvala ga u srcu,

zarobila svoju i njegovu dusu,

ali pomisli san nikada nece doci

njegove usne nece ljubiti,

pomisli njega je tesko imati

uz njega je bila slaba,srecna,voljena i zena,

sa njim kao da nije ona,

pomisli dovoljno je malo osjecati

a razum ne gubiti...

Rekose za nju da je bila

jaka,cvrsta,

straha nije imala od bilo cega,

ali nisu znali istinu sto je krila

duboko u sebi,ubijala...

niti ime mu naglas izgovoriti nije smjela

jer bi zadrhtala,

jedino on je bio taj kojeg se bojala,

zato sto ga je ludo voljela...

i svatila je u casu tom

kasno je...

Pogled oci u oci,

na jednoj strani sretna lica,

osmijeh i pjesma vesela

i njemu poznata zena u bijelom...

u rukama buket bijeli,

preko lica veo skrivase oci uplakane...

na drugoj strani on,

usamljen,

bez pjesme,

bez svatova,

bez icega osim srca

kojeg je zelio njoj pokloniti...

ali dosao je kasno...

Drhtala je i plakala,

suze nije mogla suzdrzati,

niti bol svoju skriti,

u trenu sve je svatila,

livade bosim nogama nece gaziti,

iz njegove ruke bistri potocic piti,

na dekici kraj njega nece lezati,

kolibu malu nece imati

ljubav zbog koje se umire

nece osjetiti,

ali sve odvec bi kasno...

na ruci prsten je sijao...

na usnama karmin se pokvario

u kojeg je on toliko vjerovao...

Dok je stojala u mjestu kao od kamena

on joj pridje,

po prvi put mu lice pogleda,

usne,

u tren skinuo je naocale

ispod kojih se ukazase uplakane 

zelene oci,

sva ljubav svijeta je stanovala

u tim ocima,

a sada su plivale u suzama...

Rece tiho,

"nisi me ljubavi zvala

za kuma,

niti svata,

oprosti ovo je tvoj dan zivota

i ne bih da kvarim

ovo veselje pijanstva i kica,

dosao sam kasno

oprosti nije to bila zelja moja...

uzmi mila samo buket ovih ruza

svaka je po godina nasih

ne odsanjanih snova

i ne placi molim te

jer tvoje suze bole me...

Muzika je stala...

svati zanijemili...

jedino ciganin stari

naglas rece ono sto su svi znali,

DOSAO JE...ON...

dosao da bi je volio

i sada sam je ostao...