Krov od bespuca...

Moj svijet sagradih na tlu tisine

sa tugom u temelju,

zidove oblozih tundrom sibirskom

nepreglednom...hladnom i dalekom...

Zapitah sudbu kletu...nedorecenu

koji krov na ovu nesretnu gradjevinu staviti,

jer on sve znaci,

on je stiti...on je grije...on toplinu doma prostire...

Ali zalud vapaj mog iznemoglog glasa,

sudba gradi krovove sretnima,

rusi nesretnima...

a nama usnulim cvjetovima bez korijena

ostaje svod neba bez zvijezda...

izgubljeni odavde do beskraja...

Tek ponekada zrake sunca granu

da obasjaju ovu paucinu na mome ulazu,

vrata ustajale dvorane muka krisom otvorim

i svatim...

zalud trazim krov nesvacenog svijeta...

Gdje si tugo,

mogu li te zvati Mama,

i tebe bolu

ne odbijaj me ako te zovem za Tatu,

sa Vama kuca od nicega...

bez krova...je ispunjena...

Tata,Mama i sa Vama

moja dusa je toliko usamljena...

a zelio sam toliko malo...

vjerovati...

beskonacno vjerovati...

da ce neko i mene voljeti

i za mnom u noci svijecu paliti...

ne kao osoba...

ne kao Zena...

nego kao jedan svijet

koji se voli za sva vremena...