Dosao je kasno...

Kazu dosao je kasno,

nekako sa prvim proljetnim vjetrom dok su pupali prvi cvjetovi,

iz neke magle se pojavio usamljen na tom juznom drumu,

ali dosao je kasno...

Rekose crn je bio,

kose mu bijahu pustene i povjetarac je lagano mrsio vrhove,

dok naocalama skrivase pogled,

na licu se nista citalo nije,

ali suze na obrazima rekose sve njih nije mogao skriti,

jer dosao je kasno...

O njoj su znali sve,

znali su je svi bolje od njega,

njene navike,

njene ljubavi,

njen zivot,

njeno prezime,

on nista znao nije

nije zelio niti znati,

on ju je volio,

beskrajno volio i vjerovao u nju...

nista drugo nije vazno bilo,

ali rekose dosao je kasno...

Svi oko nje znali su da ima nekoga,

zeljeli su i doznati sve o njemu

ali ona je skrivala svoju ljubav

bojeci se da ga ne ukradu

cuvala ga u srcu,

zarobila svoju i njegovu dusu,

ali pomisli san nikada nece doci

njegove usne nece ljubiti,

pomisli njega je tesko imati

uz njega je bila slaba,srecna,voljena i zena,

sa njim kao da nije ona,

pomisli dovoljno je malo osjecati

a razum ne gubiti...

Rekose za nju da je bila

jaka,cvrsta,

straha nije imala od bilo cega,

ali nisu znali istinu sto je krila

duboko u sebi,ubijala...

niti ime mu naglas izgovoriti nije smjela

jer bi zadrhtala,

jedino on je bio taj kojeg se bojala,

zato sto ga je ludo voljela...

i svatila je u casu tom

kasno je...

Pogled oci u oci,

na jednoj strani sretna lica,

osmijeh i pjesma vesela

i njemu poznata zena u bijelom...

u rukama buket bijeli,

preko lica veo skrivase oci uplakane...

na drugoj strani on,

usamljen,

bez pjesme,

bez svatova,

bez icega osim srca

kojeg je zelio njoj pokloniti...

ali dosao je kasno...

Drhtala je i plakala,

suze nije mogla suzdrzati,

niti bol svoju skriti,

u trenu sve je svatila,

livade bosim nogama nece gaziti,

iz njegove ruke bistri potocic piti,

na dekici kraj njega nece lezati,

kolibu malu nece imati

ljubav zbog koje se umire

nece osjetiti,

ali sve odvec bi kasno...

na ruci prsten je sijao...

na usnama karmin se pokvario

u kojeg je on toliko vjerovao...

Dok je stojala u mjestu kao od kamena

on joj pridje,

po prvi put mu lice pogleda,

usne,

u tren skinuo je naocale

ispod kojih se ukazase uplakane 

zelene oci,

sva ljubav svijeta je stanovala

u tim ocima,

a sada su plivale u suzama...

Rece tiho,

"nisi me ljubavi zvala

za kuma,

niti svata,

oprosti ovo je tvoj dan zivota

i ne bih da kvarim

ovo veselje pijanstva i kica,

dosao sam kasno

oprosti nije to bila zelja moja...

uzmi mila samo buket ovih ruza

svaka je po godina nasih

ne odsanjanih snova

i ne placi molim te

jer tvoje suze bole me...

Muzika je stala...

svati zanijemili...

jedino ciganin stari

naglas rece ono sto su svi znali,

DOSAO JE...ON...

dosao da bi je volio

i sada sam je ostao...