nedjelja, 23. rujna 2012.

Prosetah sinoc dusom...


Prosetah sinoc dusom svojom,
laganim korakom kao u hram krocih,
bos da ne remetim tisinu koja spava.

I zatekoh samo opustjele hodnike,
svijece koje su utihnule,
grane koje su zemlji klonule,
ptice koje hude,
potoci koji ne zubore.

Opustjela je ova dusa cekajuci Tebe.
Znam ja sam kriv sto u cekanju stradam...

Kriv sto Tvoju ruzu posadih u njoj,
pa mi sada kao korov dodje,
sve oko sebe ubija dok zanosno mirise 
i bez tog korova vise se ne moze.

Prosetah sinoc dusom svojom
iz potoka tihog vrc vode zahvatih
te ruzu tvoju zalih,
neka cvjeta i opustjelu dusu uzima,
neka mirise kada nema Tebe...

Prosetah sinoc dusom svojom
dok mjesec je varao zvijezdu sjevernjacu 
sa komsinicom jedva vidljivom,
pa upitah srce 
zar je nasa ljubav zaboravila voljeti...  

Broj komentara: 7:

  1. Dugo je trebalo da nam se ruke spoje...cak godine.
    Ljudi bi rekli da smo ludi u cekanju svom,a mi cekati smo znali.

    OdgovoriIzbriši
  2. Autor je uklonio komentar.

    OdgovoriIzbriši
  3. Čekaj me ,jer samo ti čekati si znala ...Rade Šerbedžija ..:)

    OdgovoriIzbriši
  4. i kada niko nikog ne bude cekao vise...ti mene cekaj ja cu sigurno doci...

    Svako se boji voljeti,a kada pusti krila voljeti zasto ista skupljati? Ljudi se boje ljubavi,boje ognja,maca,onog sto imaju i stezu srce krijuci samu sebe od sebe...zasto to rade?

    OdgovoriIzbriši
  5. neka si i ti napokon nasao onu koju si cekao godinama

    OdgovoriIzbriši
  6. Autor je uklonio komentar.

    OdgovoriIzbriši

Pretraga