Zarobljen izmedju jave i sna...

Zarobljen u svijetu

izmedju jave i sna,

sa ocima na rubu

smijeha i placa,

zalutao sam ti jedina

na ovim ljudskim drumovima,

tvoje tragove nevidim

i nemam koga vise da pratim

do vjecnosti...

Tijelo mi drhti

od neke svoje zime

koju vise ne prepoznajem,

srce ne osjetim da kuca

kao da vise nije moje,

a dusa odavno me napustila,

sam bez snova,

bez suza,

bez icega,

prazan cekam na nekoj ulici

da me samo neko pokupi...

Moj san ostao je zatrpan

pod snijegom dubokim,

vrata tvrdjave moga srca

zauvijek su zazidana,

put do vjecnosti izgubih u mecavi

i ime neka mi bude niciji...

kada boli...

neka boli do vjecnosti...