Srce moje

Potrazih neku istinu u jutarnjoj setnji pored mora,

zamotan u svoju maramu i sa rukama u dzepu,

korak za korakom u pijesku ostavljah usamljen trag,

studen koja kosti ledi i bura podivljala

ali nemari za to ova glava luda

daleko je negdje sa mislima

u nekom labirintu iz kojeg nema izlaza...

Osjecam se poput neke nemocne ribice

koja se zaplela u mrezu nesvacenog ribara,

niti je prepusta njenim morskim dubinama

niti je zeli ubiti i sa njom se zasladiti,

niti je zeli dati drugima,

pokusavam istinu njegovu dokuciti

zar misli da je ta ribica zlatna i zato je nikome neda?...

Umoran od tog razmisljanja sjedoh na klupu

pogledom odlutah na pucinu

u susret podivljalim morskim talasima,

i iz srca progovori ceznja,

ahh gdje je ta moja koliba mala u snijegu zatrpana,

gdje je ta toplina kamina dok vatra u njemu pucketa,

gdje je ona iskrena sreca sa rukom u ruci

dok bosim nogama jutarnja rosa se gazi,

tu je u mome srcu sve to zivi

ono je prepuno ljubavi

ono nikada nece umrijeti

ono ce svoju kolibu imati...