Kao sanjar...

Nekako...

osjecam...

kao da zivim usput,

ne marim...klizim,

kroz sopstvene vene

krvi vrele a uspavane...

I cvijet sto nice

oholom stopom svojom

nemareci ja cu zgaziti...

a poslije znam

sam u sebi cu plakati...

Sve sto bude tako i prodje

i samo jednom sam pozelio

da to nesto traje vjecno,

ali vjecno nista ne traje

osim bola i tuge,

to uvijek samo od sebe u nama ostaje...

Praznina gluha kao noc

uz svijecu prizivam san,

neka lijepa sjecanja

da me prate do jutra,

ali uzalud dusa je zakljucana

a srce nece drugima...

ostaje da se sakrijem

tamo daleko gdje vlada vjecna zima...