Volim te...

Reci cu ti jednu slatku malu tajnu,

volim te...

ali nemoj nikome reci,

nemoj me odati,

nemoj niti sebe prevariti

pa nekome ispricati

ima jedan ludak koji me neizmjerno voli...

Kada pitaju sto oci ti sjaje,

zasto ti misli negdje daleko lutaju,

otkud osmijeh na tvome licu,

sta radi Andjel gore umjesto zvijezde,

ma ko je ovaj na slici nije los,

reci nam evo ti gros???...

cuti samo se nasmijesi

ostavi ih u nedoumici...

Neka niko nezna da volim te

kao Sahara kisu,

kao seljak ravnicu,

kao noc svoju zvijezdu,

neka neznaju,

neka pitaju i neka prestanu...

ti znas slatku malu tajnu,

cije oci su zamijenile zvijezdu

na tom prekrasnom boru...

Godina za godinom...

Godina za godinom

a ja bez tebe u svojoj tisini

sam sebe tjesim

tu je uz tebe za tebe dise

za tebe moli

samo jos uvijek se boji...

Godina nova svaka

po jednu novu sijedu donese,

neku novu boru na mome licu ispise,

dali cu biti sijedi starac

kada mi ispucale usne dotaknu tvoje...

I svaku godinu novu

ja po jednu ruzu u vrtu zasadim

da mirisu kao kose tvoje,

da me podsjete

kako je divno zivjeti u dvoje...

Bas evo i godine ove stari vrtlar dodje

pita dali da osisamo ruze tvoje,

malo reda napravim u vrtu tvome...

ne...

nediraj ih pusti neka rastu,

pusti trnje njihovo do ulice...

pa zar nevidis starce

kako su me ove bodlje stisnule uz sebe,

nedaju do kapije da odem,

mislim vole me,

nedaju nikome...

nekako nezele niti da me povrijede...

nemoj starce ove ruze lomiti moje,

dodje mi kao da zelis skloniti mi oci njene

zelis lomiti nesto od zivota draze...

ne...nemoj,neljuti se

nediraj ovu divlju ruzu moju

za mene ona raste,

samo ja znam kako suzom da joj latice zaljevam

i sa koliko ljubavi svaki cvijet joj otvaram...

E moj sinko ostario sam i vidjeh svasta

ovim svojim umornim ocima,

ali nevidjeh takvu ljubav za svog vijeka,

i svake godine kada dodjem na tvoja vrata

znam koji me odgovor ceka,

ali eto vracam se iznova,

nesto me vuce,nesto sapuce,

da cu na tvojoj kapiji umjesto tebe

vidjeti lice njeno neljubljeno,

mislim da bih se ponovo rodio

kada bih docekao da vas dvoje budete zajedno...

rece starac sijedi i polako kapiju zatvori...

Dobro jutro...

Ustajem,

jutro iz snova,

njezno ti ruku sklanjam sa mojih grudi,

jos spavas i ne zelim da te budim...

Zrake sunca pale ti po kosi,

po usnulim ocima,

tako tiho dises,

a usne napucene i crvene

jos osjetim svuda po licu svom...

Necujno na prstima do kuhinje se iskradam,

bunovan posudje za kavicu pripremam,

tacna...

solje dvije...

parce kolaca...

i jedna ruza bijela

cista i nevina kao ova ljubav moja,

na nju ti stavljam obris mog parfema...

U rukama ponesoh tacnu

bojeci se da neki zveket posudja

ne uznemiri jutarnju tisinu,

samo miris kavice pliva

tamo prema krevetu do tvoga nosica...

Sjedam na krevet tik do tvoga struka,

osjecas moju blizinu i rukom trazis moju ruku,

ne nalazis je i otvaras okice pospane koje zasuzise,

dali od iznenadjenja nisam zelio da pitam,

uz blagi osmijeh umjesto pitanja rekoh

"volim te,to mi reci i biti ce dovoljno"...

Neka bude noc...

Gdje da krenem u ovaj gluvi sat

skoro ce dva a ja nemam sna,

svijeca jedini drug

bez glasa,

bez usiju,

bez ociju,

znam nece me izdati

i da je pitaju,

nemoze reci mogu je samo ugasiti...

Gledam kako se topi dok kazaljke

neumoljivo zure ka jutru,

kakvom?

dali vec poznatom?

ili nesto novo krije

to jutro kada oci se otvore...

a ja bih sanjao i ostao

tamo gdje me noc

na bistre izvore odvede...

Svanuti mora a ja gladan sna...

Jedino u njemu sam sretan

u njemu je moj spokoj,

u njemu te grlim

u njemu te volim

onako kako ja to zelim,

sve je tako idealno,

tako si blizu da mogu osjetit

tvoj dah,

sapat,

dodir ociju...

u njemu sam sretan...

a jutro pokvari sve...

sa njim iz mojih ruku odes,

uz prve zrake sunca nestanes,

a ja bih sanjao i zelio da ostanes...

Suluda misao vodjena zeljom,

znam mogu prevariti i jutro

nemora svanuti kada ono zeli

svaut ce kada ja to pozelim,

svijeca me nece izdati gorjet ce

i dok bude plama biti ce noc,

navlacim roletne,

zamracim svaki kutak sobe,

u usi stavljam vate,

daaaa,

ovako je bolje nevidim i necujem nista

sad mogu te grliti koliko svijeca gori,

jutro te ukrasti nece,

neka bude noc i san

u njemu sam sretan

u njemu te imam...

Ovaj grad me lomi...

Ovaj grad me lomi

njegova svjetla me guse

stranac sam ovdje

stranac i kod kuce...

nedaj me jedino moje,

nedaj da me ulica zamete,

prasina izbrise tragove,

nedaj ovaj sjaj u oku mome...

nedaj me...molim te...

Umoran sam od bespuca

istrosen u jutrima nicega,

cekanje sunca postala mi navika,

nedaj me mojim Andjelima

da me ponesu putem neba i oblaka,

nedaj da se vratim na stazu

koju sam davno zaboravio...

Smiraj zelim,

iskreno ljubiti,

zelim te voljeti,

svu ljubav svijeta samo tebi dati,

nedaj me milo moje,

ti si jedina koja me razumije...

i koja u potaji svijecu pali za mene...

Ruzu ovu u grudima cuvam za tebe,

usne ne ljubljene cekaju tebe,

suze srece neisplakane stoje

cekajuci ruke tvoje,

srce prepuno ljubavi kuca

samo za tebe,

i ove oci moje cekaju da vide oci tvoje...

nedaj me jedino moje...

nedaj me nikada nikome...

nedaj me...

kao kapljicu vode na dlanu cuvaj me...

kao sto cuvam ja tebe...

Slika ponoci...

Prolazi ponoc sat sitan dolazi,

ovo je vrijeme kada kamin tuguje,

vatre plam polako umire,

tek casa vina i pogled sjecanja,

ruka prazna i postelja ledena...

Na tren glava odluta

na cijem ramenu tvoja dusa spava,

dali si sretna u zimskim nocima

imas li skloniste srno uplasena

dok mecava vani zavija...

A mozda i ti mirna nisi

negdje iza ponoci,

kad je vrijeme ljubavi,

vrijeme duse slabosti...

I vidjeh te u plamicku zara

kao sveticu a mozda si

obicna zena,

zelio bih znati ko si

zelio bih vidjeti

dali ce neka druga na grob

mi donijeti cvijece...

dok oci zgasnute zele

samo oci tvoje...

Bjezeci od zelje

u setnji trotora trazim spokoj,

"ej ljepi" trgnu me glas kurve

"za tebe besplatno",

neprodje malo tek neka zena,

iz ociju se cita,

rijec neizgovorena,

"zasto si sam"...

Al' ljubav mi spava,

zelja ugasena...

tijela su samo tijela,

a dusa je samo jedna,

ona ceka da dodje

neka moja svetica...

vjerujem vrijedna je cekanja...

uz kamin cu cekati

rijeci

"idi Andjelu moj lipi"

ili

"volim te ljubavi"

ove rijeci teske nisu...

izgovori ih,

moja svetice...

Budim je...

Zasto me u stopu pratis

sjeno moja kruta,

zasto me i pitas

sto je volis...

Ma sve me pitaj

ali to nediraj,

preskocit cu

kao djecak nezreli...

cutati,

a iz pogleda mog

sve ces procitati...

Valjda to dodje

sa krvi,

one gore ledene

i ove dolje

balakanske...

Budim je sjeno moja,

budim zbog novih svitanja,

budim zbog ljubavi,

budim zbog nas,

budim zbog snova,

budim zbog dva svijeta ista,

budim jer zelim je probuditi,

budim jer moze voljeti

da razum gubi,

moze voljeti da sve zaboravi,

moze sjeno moja

samo je treba probuditi,

a koliko na budjenje njeno treba cekati,

znam samo ja i dusa moja...

Budim je...jer vrijedi buditi

i samo svojom je zvati,

budim je...jer jedinu ljubav

vrijedi buditi...

A ti sjeno moja...odluci,

dali ces uz mene biti

i docekati da uz sjenu njenu

setamo po pijesku...

zagrljeni...niciji

i samo svoji...

Tvoje oci...

Tvoje oci

trebaju mi tvoje oci...

I dok koracam

one su uz mene

one sve tajne moje znaju,

tvoje oci

samo tvoje oci

kako me vole,skrivaju...

A volio bih

tako njezno ih poljubiti,

u snove tvoje doploviti

i na tren sta sanjas

otkriti...

dali sam ja u tvojim ocima,

koliko si ti u mojim grudima...

Tvoje oci,ahh

te tvoje oci,

krupnije od neba,

mracnije od noci...

sve mogu

ali tvoje oci

njih da nevolim nemogu...

i zabrani im da gledaju

svakoga...

moje su...

kao sto je ova dusa moja

samo tvoja...

Pahuljice bijela...

Zima i decembar

pahuljo moja mala

na cija okna u svom kratkom letu

da sletis si naumila,

mozda u kose bujne

necije sletis

i u njima od miline istopis...

pahuljo moja bijela...

Cuj pahuljo tiha!

Nemoj letjeti prije Bozica,

ne,nemoj se istopiti prije ponocnog zvona,

tada je tvoja iskra najsjajnija,

cistoca djecija,

i moja ruka bi od miline

zeljala istopiti tvoje bisere ledene...

Hoces li pahuljo bijela

jedinu zelju mi ispuniti

i za Bozic na dlan mi sletjeti,

zelio bih te dragoj darivati,

tako cistu i bijelu,

bas kao ovu ljubav moju...

!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

SRETAN BOZIC I NOVA GODINA...

NEKA VAM SE ZELJE OSTVARE U VRIJEME BLAGDANA...BUDITE UZ ONE KOJE VOLITE I KOJI VAS VOLE...

A GODINA NOVA NEKA VAM DONESE LJUBAVI I SRECE...BUDITE SRETNI...VOLITE I BUDITE VOLJENI...OSTALO SVE SAMO PO SEBI DODJE...

A AKO SLUCAJNO NISTE UZ ONE KOJE BI ZELJELI KRAJ SEBE,POMISLITE U PONOC NA NJIH,MISAO IM POSVETITE I POLJUBAC U VJETAR PUSTITE...BITI CE DOVOLJNO,OSJETIT CE KAKO IH TOPLO LJUBITE...

Voli me...

Voli me,
znam nisam zgodan i lijep,
mozda sam star,nikakv i celav,
sigurno ne vrijedim niti jedan gros,
mozda sam odvratan i los,
ali voli me...malo...
nemoras mnogo da srce place,
nemoj niti malo manje od mnogo,
voli me onako,
tek toliko da zbuniti te nebih mogao...

Voli kako mislis da volis,
i kad god me se sjetis
pokusaj svijecu da upalis,
tad znat ces sve
koliko ti moje srce nedostaje,
malo,
mnogo,
nikako,
samo prebroj svijece...

A ako prestanes me nekada voljeti,
prestanes u snu ljubiti,
prestanes moja biti,
nebrini svako moze pogrijesiti,
tako i ja ako sam mislio
da sam ljubav zivota nasao
sa kojom bi stario,
i ona mene voljela,
i ja nju volio,malo,mnogo,vjecno...

Dali ce boljeti
to cemo saznati ja i ti,
ako prestanemo voljeti,
malo ili mnogo srce ce znati koliko voli
i koliko boli,
malo,mnogo,vjecno,
srce ono ce nam reci
jedno bez drugog dali smo zivi...

Ja i ti...

Niciji,
a zelim biti neciji,
zelim biti tvoj i nikako svaciji...

Pobjeci,
zelim nestati,
zelim tvoj samo postati i nikako prestati
tebe voljeti...

Ukrasti,
zelim te imati,
zelim te ugrijati i nikako dijeliti,
samo mojom te zvati...

Zivjeti,
uz tebe sanjati,
sa tobom ostariti,
i nikako te dati
cak niti sa sestrom poloviti,
ljubomoran sam svati...

I za kraj moram ti reci
prestani bjezati,
od ljubavi nemozemo pobjeci,
sta je tu je,
onako je kako je
znali smo oboje
da velike ljubavi bole,
tu nema sredine
rana vjecna ili sreca od srece veca...
sta da radimo
kad nam tako grah pao
ili neko u kavu vracao,
kako god da uzmemo
opasno je nesto smuckano...

Togliersi la maschera lo... (Masku skidam)

OVA PJESMA JE PRIJE OBJAVLJENA NA BLOGU,ALI SADA JE OBJAVLJENA I U JEDNOM ITALIJANSKOM CASOPISU.PA EVO KAKO TO IZGLEDA NA TOM JEZIKU...

In voglio per tua amore
toglienosi la maschera dal mio viso,
e consegnato alla tua anima
come una vittima...

Volevo tua amore,
dato cercando peccato
o più pregare l'amore...

Se il peccato fammi provare,
io sono un peccatore
prechè solo sapere l'amore
e sono pronto a morire
se è vietato l'amore...

Togliersi di dosso la maschera
le lacrime guardi
che gli altri non vedono
e non so al dolore che è sotto l'ala...

Togliersi di dosso la maschera
e ho paura
mi ha fatto male
forse questo corpo debole uccidere...
ma qui è un decollo,mia amore
e le lacrime si dà
per te cadutano,
per te muore,
per te piangi,
perchè le braccia non hanno...

Moja domovina...

Hridina goletne planine
izbrazdana borama stoljeca,
ledena stud vjecnih snjegova
uz usamljen huk izgubljenog vjetra
koji bi isprosen od neba i ostavljen,
prepusten razdrtom prostoru
nad udovicom zemljom...
u samoci svojoj pustos ostavlja,
gromove i kisu nemilosrdno prosipa
mijenjajuci bore zemaljske...
nebu u casu lice mijenja...
sudba ili kletva,
osudjen je da luta on
i njegova dusa ranjena,
jer izdan bi...
To zvah ,
moja domovina...

Tu iznikoh u skrtom cemeru nicega,
borba za goli zivot
i jedini san docekati sutra dan,
riku jelena kraj potoka bistra,
sum krosanja,
poj oduzetog glasa iz njedara ljubavi moga zivota...

San bi neodsanjan,
ostah ispod neba bez oblaka,
zarobljen u polarnim nocima,
sunce od inja okovano lancima jednog godisnjeg doba,
mac u grudima,
utroba vukova,
krv vrela balkanska,
suza ciganina,
vapaj ljubavi u ocima,
da to sam ja...
to je sudba moja,
tu gdje je moja domovina...

Moja domovina...
krsa i placa...
moja zelja sici u dolinu smiraja,
osta domovina i samo zelja...

Poklonio sam...

Poklonio sam,
zar covjek moze vise pokloniti
od svoje duse,
srca,
ljubavi,
a to poklonih ti...

I plakao sam,
u dubini sebe da niko nevidi,
volio,
toliko volio da niti ime ti nisam spominjao,
jer sam se bojao
da bih jutro u suzama docekao...

Ne,
nisam ti mogao reci
koliko sam samo tvoj,
strah me bi pokazati...
pomislih mozda ces manje me voljeti,
mozda ce neko drugo sunce te mamiti...
mozda ces iz mojih ruku otici...
ne...
nisam ti smio reci...

Sad evo svijecu palim sam,
ja i ledena noc
pristajemo jedno drugom,
cutim...
i ona cuti...
divan par...
da joj kazem koliko te volim
sta vrijedi,
koliko te zelim
precutim,
nece razumjeti sta znaci nekoga imati i voljeti...

Gusim se mislju u svojoj casi vina
ipak bolje od tisine
je vanjska tisina,
kisa polako rominja
na licu postaje kapljica,
suza ostace ne primjecena,
da,
predivna maska medju ljudima,
ali kako slagati sebe
kada te vidim u ocima svih tih zena,
kako pobjeci od svog srca...

Mozda samo utjeha...
poklonio sam...
cijeli svijet gdje sniva jedna dusa,
srce gdje pociva,
obalama vode hodio
tvoje ruke cekao da bih se iz njih napio
i na suncu ostao...
cekajuci kapljicu vode...
umro...

Ako pitas druze...

Ako pitas druze,
da li postoji ljubav bez dodira,
reci cu...da...

Ako pitas
moze li se smrtno voljeti bez poljupca,
opet cu reci...da...

I ako kazes da sam lud,
i da tako nesto ne postoji,
jos jednom cu reci...da...

Mozda lud sam,
mozda ne postoji,
ali pusti me druze
u mojoj ludosti da uzivam...

Pusti i cuti,
neka srca prepuknu,
neka duse gore,
neka tijela drhte,
samo mi znamo kako boli
kada se do umiranja neko voli...

Tvrdjava od leda...

Nemocan sam,
iznemogao od bitaka svih
tu pred tvrdjavom tvojom...neosvojivom...
sada stojim...

Gledaj kako krv niz sjecivo maca kapa...
lice ispijeno od bitaka...
tijelo tako mi je umorno...
a kosa godinama ne milovana...

Svu koprivu porazih,
glog rukama golim sam sjekao,
put u bespucu trazio
da bih pred tvoje dvore dosao...

Nemocan sam sada,
niti mac,
niti krvca moja vrela,
niti urlik,
niti plac,
sve je nista pred tvojim vratima...
samo vjera u ljubav mi je ostala
i ruza slijepljena na mojim grudima...
to nosim sa sobom
klececi pred tvrdjavom tvojom
cekam vrata da otvoris
i poljupcem svojim moju dusu
zednu...napojis...

Izadji mila na bedeme visoke
nemam iza sebe vojsku,
nemam niti konjanike
cijeli put predjoh sam
sa vjerom u ljubav,
izadji ruzu zelim ti pokloniti...
izadji zelim te samo voljeti...
izadji da ti kazem
volim te...jedino moje...

Jedan dan...

Leptirov let...jedan dan
Srnin bijeg od lovca,
noc prepuna vukova,
brlog od paprati,
ista je zelja...zivjeti jos jedan dan...

Harfa na pucini mora,
sirenina pjesma
u usima mornara,
bura nebeska na krilima noci...
prezivjeti i docekati...
jos jednu pjesmu,
jos jedan suncan dan...
zelja je ista jos samo jedan dan...

Zelja...san...sreca...jedan dan...

Poput leptira,
kao srna,
slican mornaru,
takav sam...
zelim samo jedan dan,
u njemu bi htio sve,
tvoje usne,
tvoje ruke,
oci tvoje...tvoj dah...drhtaj...
zelim te jedan dan
ukrasti od svih,
zelim te svojom zvati
u jednom danu bar malo te imati...
leprtirov let osjetiti,
srnino srce prestraseno dodirnuti,
poj rijeci uz dah uzeti,
oci ti poljubiti...
a sutra jutrom vec ces znati
dali sam tvoj covjek za zivot cijeli...
hoces li me pustiti
ili lancima ljubavi okovati...
sutra to ces vec znati...

Tina...

Nepitaj zasto samujem
sa ledenom posteljom drugujem,
i nenudi osmijeh svoj
kada znas da nemogu biti tvoj...

Necekaj ti niti druge
nocu budna satima,
da cujes korak moj,
ne stavljaj svijece
na prozore,
kad znas da srce mi spavau njenim rukama...

I zato molim te
ako vidis moju Tinu
ti joj reci da je volim,
ako sretnes je u prolazu
ti joj reci za moj bol...
i ako vidis moju Tinu
pitaj dali sam u njenom snu...

Trebam te...

Bilo je to vrijeme
svih nasih cari,
sjecam se pocetka
nasih snova
ljubavi u svakoj rijeci...

Znam zeljela bi znati gdje sam sad,
znam zeljela bi zabraniti
sve oko mene ubiti,
znam...jer isti sam...

Evo sjecanja naviru
u ocima tugu krijem
borim se,
ali uzalud sve se primjecuje,
korak mi nije lak,
san je moj kosmar,
bez tebe sam polomljena grana,
bez tebe sam prosjak bez icega...

Trebam te,
u danu punom sunca,
u noci prepunoj kisa,t
rebao sam te jucer,
trebam te danas,
trebam te za sutra,
trebam te da me volis
trebam jer samo ti me razumijes
trebam da me umiris,
trebam te kako prostije ti reci
da te toliko trebam
i da te toliko volim...
trebam te zar me necujes...
i ako se bojis ljubiti
ako se bojis voljeti
dovoljno je reci
Andjelu idi,
idi moj Andjelu ljepi...
idi...idi...ljubavi...
idi sreco...
idi zivote...
idi moja suzo...
idi Andjelu...
ili me nedaj
kao sto srce moje
neda tebe...

More tisine...

Sapuce talas za talasom"vrijeme je,vrati se"...
noge bose u pjeni miline,
pjesak njezno podlazi pod prste
i sjena vec do pola se predala
tim tihim nocnim valovima,
jos samo ovo tijelo se drzi obale
zeljno necije tople ruke...

Vrijeme je istine...
zar ne...
ona se uvijek boji
reci se...
vrijeme je talas za talasom sapuce,
vrati se more zove,
u plave dubine...
u njima rijeci prestanu biti vazne,
rane manje bole,
a spilje samoce...utociste...

Godine zivljenja svakako prodju
i od njih samo slike ostanu,
blijede i poguzvane,
tek pogled koji vrati sjecanje
koje traje trenutaka par,
a onda iscezne,
u uzdah se pretvori...
i pomisli,
bilo je to neko vrijeme...

Samo jedna kutija...
ona se vrlo rijetko otvara...
u njoj svaka slika je nova,
sama pomisao da ce ruka krenutii otvoriti,
stvori zebnju...suzu...
i da se ne otvori,
ona svakim danom boli,
ona ne prolazi,
sa njom se zivi...cuti...

Godine mogu da prolaze,
vrijeme,talasi,dubine,
ali jedno samo ostaje,
ono sto srce nije uzelo...
to se cuti,boli,zivi,i cezne...

Sreca ili tuga,
suza ili osmijeh,
na kraju vrijeme istinu kaze,
srcu tiho u noci sapne
i samo mi tada znamo
kako imamo lazan osmijeh za druge
dok u nama sve jeca i place...

Tamo...

Tamo gdje sunce se radja,
tamo gdje zora je drugacija,
tamo daleko...
Tamo je moja zvijezda vodilja...

Tamo gdje jorgovan cvjeta,
umire...
i ponovo jos ljepsi iznice...
Tamo iza planina,
iza brda i dolova,
preko rijeka,
preko trnja,gloga i placa...
tamo...
tamo moja ljubav spava...

Tamo zelim poci,
tamo zelim stici,
na koljena kleknuti i izustiti,
zelis li vjecno samo moja biti...

Prva noc...

Citala je ona iz ociju mojih,
moje snove i davnine proslosti...
Ucila me ona budjenju osmijeha,
lijecila od samog sebe...
a da nije to ni znala...

A rekoh joj tada,
u meni sanjar zivi,
osmijeh moj sa tugom se bori,
i nemoj da me budi
ako ce ljubav ova vjecno da boli...

Ali saptala je ona
svaka rijec bi prosta,
i buknula je ceznja,
buknula je zar...

Od tada prodjose jeseni i zime,
od rodjendana do rodjendana,
ja godinu za godinom sapucem njeno ime,
i jos cekam prvu noc sa njom,
i jos cekam budjenje u narucju njenom...

Pokloni mi...

Pokloni mi jedan poljubac mali,
neka bude i kao djeciji,
na obraz nasloni usne tople
samo ga takni...
ali pokloni mi...poljubac.

Onda rukom svojom njeznom
pomiluj ove kose crne,
prodji kroz njih prstima
kao povjetarac kroz klasje zita,
neka bude i kratko...
ali pokloni mi...dodir.

I tad se privuci uz mene
tijelom tek tren dodirni moje,
kao da bosom nogom
osjecas jutarnju rosu
i povuces se zbog tajne blizine...
ali pokloni mi...drhtaj.

Usljed harmonije tisine
bez rijeci,
na kraju pogledaj mi oci,
procitaj sta u njima pise,
sve ljubavi neka traje kratko,
samo me gledaj vjecno...

I onda...

I onda kada sva kraljevstva nestanu,
u tami zaborava potonu...
ti ces i tada biti moja kraljica...

I ovo nase nebo kada umre,
kisa nebude,
a oblake mrkle noci progutaju...
ti ces i tada biti moja najljepsa duga...

I kada svi snovi u ljudima prestanu,
kosmari mislima zavladaju
u suzama budjenja dodju...
ti ces i tada biti jedina Vila moga sna...

I onda kada svi u ljubav vjeru izgube,
dusu ponoru pakla prodaju...
ja cu je i tada sacuvati,
u planini nekoj cekati
kada ces doci,
da ti je poklonim jedina moja ljubavi...

Ima nade...

Kako napisati srecu...
kako je dozivjeti i zivjeti sa njom...

Drumovima kojim ove noge krocise,
ne opazise joj kucu niti dvoriste,
cak ni putokaz moje oci ne vidjese...

Evo pola zivota prodje
koji stade u samo rijeci dvije...
ima nade...da...ima nade...
tamo gdje su sretne ulice,
na njima nadjes ono sto srce se nadalo...
a sta naci na putu kojim niko ne hodi,
od kojeg svako bjezi...

Sta naci osim onih koji su tu
zbog neceg osudjeni da tumaraju...
Ukleti...
Prognani...
Valjda sam i ja taj...

Samo neznam ko presudu donese
i kojim grijehom me optuzise...
A mozda...je bolje ne znati ionako ne vrijedi,
optuzeni su uvijek krivi,
njihove rijeci su lazi,
koje niko sretan ne zeli slusati...

Cutati ili urlati...
Svejedno je...
Misliti ili se prepustiti...
Svejedno je...
Uvijek na kraju jedno ostaje...
ima nade...

Mozda ce neki zalutali putokaz,
odbacen od onih sretnih
napokon i na ovom tmurnom drumu osvanuti,
ovdje gdje su izgubljeni,
protjerani...
odbaceni...
osudjeni...
ukleti...
i toliko do smrti usamljeni...

A mozda je i obrnuto,
mozda sam ja nevin,
a oni sto su sretni...krivi...
Ako je tako,
volio bih da i mene okrive,
tada bih barem na tren osjetio
kako je to sretan biti...

Kada posjetite moju dusu
udjite u nju ali pustite neka spava...

Kada udjete u moju dusu
sa izvora njenog ljubavi se napite...

Kada dodjete u moju dusu
ruze mirisne pomirisite ali ih ne trgajte...

Kada zakoracite u moju dusu
u tisini smiraja dana iz nje laganu muziku osjetite...

I onda kada budete odlazili,
molim Vas ostavite sve onako kako je bilo,
mozda poslije Vas jos neko navrati,
mozda kazete mojoj Vili,
koliko je jedna dusa Voli...



od Andjela.....
(molim Vas ,pjesme nisam zabranio od kopiranja
i svim dusama su date,samo kada ih potpisujete
nemojte ih prisvajati,ipak one su moje jedino sto
imam i sve su posvecene iz ljubavi...)

Donesite mi...

Ova dusa ima samo jednu zelju poslednju,
donesite mi njenu suzu
i ostavite na mom jastuku...

Zelim samo osjetititu kapljicu bisernu,
koju je prolila
cekajuci svoga Andjela...

Ako imaju duse koje putuju
da nevidi niko cije lice u tami brisu,
onda obrisite njeno bijelo
i donestite suzu vrelu
tu u moju postelju...
ostao sam je zeljan u zivotu...

Ulicom tihom i sad ti hodam ljubavi,
sa nadom da cu te negdje na uglu sresti,
u ocima jos mi ime tvoje citaju,
ljude strah i da pitaju
zasto suze stoje na mome licu...

I evo idem mila moja
u ulice svoga sjecanja,
slika u njima jos je ziva,
kao onda kad si mi je poklonila
sa rijecima ovo je tvoja Vila...



od Andjela.....
(molim Vas pjesme nisam zabranio od kopiranja
i svim dusama su date,samo kada ih potpisujete
nemojte ih prisvajati,ipak one su moje jedino sto
imam i sve su posvecene iz ljubavi...)

Evo doci cu...

Evo pristajem...
doci cu,
pod tvoj krov leci cu...

Bojim se...
al zivot od mene jaci je,
ljubav...
za nju se sve daje...

Bez ikoga,
doci cu...
stranac,
u moru nepoznatih lica,
izgubljen na pustim ulicama,
srna medju lavovima,
vuk medju ljudima,
vodjen samo snom jedinim
biti sa svojom ljubavi...

Sta vrijedi
ako usne ti ne ljubim,
sta vrijedi
kada uz mene nisi ti,
sta vrijedi
stariti u samoci
iz sna sa suzom se buditi,
a na usnama ime tvoje,
pred ocima samo oci tvoje...
nista ne vrijedi bez tebe...
lutanjima nema kraja,
kosmari jutarnja budjenja...
ja sam nista,
kad me ne grije ruka tvoja...

Samo jedno zelim,
obecaj mi da ces me voljeti
zivot svoj cijeli,
uz kamin kose sijede mi mrsiti,
usne ove zedne tvojih
svojim napiti,
da ces vjecnost moja biti,
kao sto ja zelim ljubavi
uz tebe ostariti,
i pod zemljom
samo tvoje ime saputati...


od Andjela.....
(molim Vas pjesme nisam zabranio od kopiranja
i svim dusama su date,samo kada ih potpisujete
nemojte ih prisvajati,ipak one su moje jedino sto
imam i sve su posvecene iz ljubavi...)

Vila...

Nepostoji,
suncem okupana planina,
mirisna polja livada,
cvrkut bezbriznih ptica...
kazu nepostoji...

Nepostoji
,zivot bez ljudi,
bez igdje ikoga,
samo da je uz tebe
ljubav jedina,
ona koja je vjecna...
kazu nepostoji...

Nepostoji,
da srce voli
zivot svoj cijeli,
i ruze sve poklanja
na jastuk gdje mu draga spava,
da je nevara,
da je to ljubav iskrena...
kazu nepostoji...

Nepostoji,
covjek koji jednu zenu sanja,
sa njom jutra bijela,
kavicom joj pozeli
dobro jutro voljena,
bijele kose joj mrsi,
sa njom stari
u ljubavi...
kazu ne postoji...

Nepostoji,
koliba mala,
vecera oskudna,
livada zabacena,
ljubav stoljeca,
stol i daska,
na njima ono sto ima,
i kamin,
toplina,
ruka mila
usna vrela,
i rijeci
TI SI SRECA MOJA
NAJVECA...
kazu nepostoji...

Mozda,
mozda,
mozda ne postoji,
ali ja sam jedan
od onih koji to zeli...
ako je mnogo
uporedite me sa onim koji
na mjesec leti,
uporedite sa onim koji su predsjednici,
uporedite me sa vlasti,
sa generalima koji ratove vode,
sa lopovom koji krade,
sa onim koji hareme imade,
sa vlasnikom banke,
sa svodnikom kurve,
sa dilerom droge,
sa pijancom prazne case,
svi nesto zele...
mnogo viseod mene
kod kojeg ljubav
tece kroz vene
i ne zeli nista osim
svoje Vile...
ako trazim mnogo
neka me lincuju
i na prsa mi napisu
PROKLET
JER JE ZELIO
SAMO JEDNU ZENU,
SVOJU VILU...
ZELIO KOLIBU...
ZELIO DA JOJ CVJET
STAVI U NJENU BUJNU KOSU...
neka glavu pogube,
neka svi vide,
neka i pisu
nije zelio hareme,
dvorove,
niti novce,
nije zelio zene,
niti provode lude,
jedine zelje njegove su bile,
ZELIM DA STARIM PORED SVOJE
VILE...