Ako podjes...

Ako podjes... 

jutrom ostavi kavu na ispijenu,

muziku nemoj gasiti,

kupatilo nemoj cistiti,

roletne nemoj dizati,

pusti da jos sanjam

tvoje prste u mojoj kosi...

Ako podjes... 

ne reci nista

ponesi rijeci sa sobom,

ogrni se mirisnim jorgovanom,

i te cipele lake tiho obuci,

naocale stavi da se suza ne vidi

i idi...

jer ja jos sretan sanjam

smijesim se dok sklopljene oci imam...

Ako podjes...

nemoj se okrenuti,

nemoj razmisljati

kako ce meni biti kada se srce probudi,

jer...

mogla bi zaplakati...

Ako podjes i daleko budes,

reci cu ti kako ce meni biti,

budan ledenu kavu cu ispiti

vrtit cu onu nasu pjesmu,

bezvoljno traziti nesto u frizideru

i ostati gladan...

Tebe...

Ako podjes...

nemoj da brines

voljet cu te dok se ne vratis,

a onda...

nemoj nikada vise da odes...

Vijekovi ljubavi...

Znas,

polomili su moj jorgovan

ali ne polomise u srcu miris njegov

jos mirise hodnicima moje duse...

I gazili su mojom bastom

cupali te iz korijena kao da si njihova

na kraju...posjekli te ruzo moja...

ali neka ponovo te sadim

ovim golim rukama svojim...

I lutala si poljem svoga neba

zanesena i tiha,

plaha i jaka,

skrivala si suzu iza laznog osmijeha,

i eto...zasto si zalutala

u odaje srca moga,

zasto bas mene pronadje

da me volis...da me bolis...

Sada bi' zelio

jorgovan ti pokloniti,

tebe ruzo mirisati,

zelio bih te srcem voljeti,

jer voljeti tebe

je kao voljeti vijekove

u kojima sva ljubav stanuje...

Zbogom Dragi...

ZAMOLJEN SAM DA NAPISEM OVAKVU PJESMU...I ETO NAPISAO SAM...

Eto Dragi

ostaj mi dobro,

biti ce sve uredu...

ne brini...

Proci ce sve

nista nije vjecno

pa tako niti mi...

A kada se prisjetim

mi nikada nismo postojali,

cak i ovo dijete

nije bilo plod ljubavi,

nego nekakvog plana

Tebe...

covjeka koji je nosio masku

cijeloga zivota,

covjeka sa dva lica,

covjeka koji je promijenio tijela i tijela,

da bi dosao na dno svoga dna...

Eto Dragi

netko drugi ce pjesmu ovu pisati

jer ja neznam pjevati,

s tobom naucih samo kako je plakati...

Zbogom Dragi...

covjece sa stotinu lica,

ja i moje dijete

biti cemo slobodne kao dvije ptice

pjevati jutru,

radovati se novom danu,

a ti mili...

zbogom...

sretno ti bilo u tvome blatu...

Dali si java?

Dali sam netko

kome oci potanjaju u maglu,

dok u svakom snu trazim utjehu

grleci sjenu, 

kao tebe...kao zenu?

Ko sam ja glogom cemera obrastao

na mecavu i divljinu navikao,

da bi me ti njeznim rukama budila?

I gazec' nasumice zivot

ti mi se ote kao sudba

koja steze grudi do bola,

prkosis mome izgubljenom pogledu

pretvarajuci ga u suncanu zoru,

i pitam se...

dali sam netko ko te samo sanja,

ili si stvarna...

moja zena voljena?

Trebas mi...

Ljubav je pjesma,

a pjesma je rijec,

sve ovo stane u tvoje ime...

I suza je teska

a nekada radosna,

svaka sretna sto pada...

je tvoja...

Oblak sto pliva

nemoze bez svoga neba,

tako i ja ne mogu bez tebe voljena...

I sve bi pjesma,

suza 

i oblak,

i svakoj baladi treba rijec,

svakoj suzi treba osmijeh,

svakom oblaku treba njegovo nebo,

svakom treba netko

da bi bio pjevao,

plakao 

i letio...

A meni trebas Ti...

da bih zivio...

Ostani...

Znam moras poci...

Bosa ti noga prepuna trnja,

ali...

znam moras poci...

Ipak, 

ostavi miris na vratima,

sjenku u kutu iza paravana

 poneku vlas kose bujne na jastuku,

znam moras poci...

a sve drhti...

ostani...

Ne...

nemoj vrata skroz zatvoriti,

ostavi da te mogu gledati

dok sjena ti odlazi,

i nemoj se okrenuti

jer...

znam moras poci...

A ja...

opet cu doci u svoj tihi dom

u kutu traziti te sjenom,

na vratima miris vracati,

po jastuku kosu traziti,

znam moras poci...

ali...

nemoj...

ostani...

Vapaj...

Vapaj bi zelio reci

ono sto srce cuti,

strah me pogledati sebi u oci

jer bih mogla istina preko jezika preci...

Zato navlacim plast neistine

preko tijela koje skriva rane,

i lazem samog sebe

da ljubavi ne postoje...

I kradem nebo od oblaka,

kradem zemlju od kise,

kradem Sebe od Tebe,

ali mi ne ide

ove ruke te ostaju zeljne...

Moja zima...

Ne pitaj me zasto volim zimu

taj leprsav korak u skriputavom snijegu,

podsjeti me na djetinjstvo

kada je sve bilo bezbrizno i cisto,

bjelina u predvecerje

i saonice koje jure,

rumeni obrazi,

mi djecaci one djevojcice,

a pahulje padaju tiho...tiho...

ne nepitaj me...

I tako promrzao sjeo bih u topli dom

kroz prozor gledao zimu sa cajom,

pomisao bi vukla sta cu biti kada odrastem

kakav bi to covjek volio da postanem,

okrenem se i pogledam

ovdje imam sve zasto bi negdje da odem...

ne nepitaj me zasto volim zimu...

A zivot ide...

ne mari sto bih volio ostati dijete,

pocne da ljubi,

pocne da voli,

pocne da boli,

pocne zivot misliti kako je dobro svoj dom imati,

a gdje kada sanjari imaju svoje zime..

ne nepitaj me...

Kako te to volim,

zasto te volim,

ne nemoj me pitati,

jer osjecam da si moja zima

a ona je jedino sto mome srcu treba...

Cija si...

Ponoc tiho kuca

jos jedna u nizu

ko zna gdje si sada

kome grijes postelju bijelu?

Drhtava ruka uzima pero

nesto bih zelio napisati

dali da opet kunem zivotno djelo

ili stavim tacku na Ti?

Nesanica izgara u meni

i borim se u svojoj kozi

tako bi rado pustio dusu

kada pomislim na tebi ruku tudju...

Ipak ce biti da smo divan par

ja skitnica a ti dusa zarobljena,

ja i ti isti zar...

ja i ti ista tisina koja do kosti izjeda...

I mogao bih ti reci da se bojim

ali nisam taj koji bjezi,

bolje da precutim

ono sto se kaze volim...

A kada jesen dodje

i nasa mladost prodje,

dali ces mi odgovoriti tada

ako te pitam "Zasto smo zuti moja voljena"?...

Mozda ti ne vrijedim...

U meni stanuju kise 

a u tebi jutra vedra se roje,

u meni studen vjecna vlada

i nema tog kaljavog druma

gdje mi noga nije krocila,

a u tebi proljece

i svjetlom okupana cesta...

Ali, 

isto je ono nebo sto sam 

tkao zlatnim koncem za nas oboje,

i isti sam onaj djecak 

sto vjecno juri svoje vjetrenjace...

I mozda ti ne vrijedim ovakav nikakav,

ispijena casa vina,

sanjar bez svoga doma,

sjena duboko u sebe zavijena,

i ljubav...ljubav u ocima i na usnama...

Mozda ti ne vrijedim...

ali uzmi me i povedi tamo gdje su ptice,

pokazi mi kako tvoje ruke grle,

otopi svojim vrelim moje usne hladne,

mozda ti ne vrijedim...

ali ja bih zelio da ti vrijedim vise od svih

i da budem tvoj prvi i poslednji stih...

Idi duso moja...

Kuda si posla 

gola duso moja,

sa tim kljucem srca moga?

Idem u tamnicu Tvoju

da oslobodim onu koju volis

ako jos ima vremena,

da je pustim neka leti

putem svoga neba...

Nemoj je dirati duso moja

sakrio sam je izmedju zelja,

sagradio hram od nemira,

u oku mome ona je zjenica,

sta cu bez nje

ako je oslobodis mojih ljubavnik okova?

Zelim je osloboditi od Tebe

zelim je pustiti od sebe,

neka voli drugoga,

jer ti si pustinja,

vjetar ludi bez svoga smiraja,

krov koji nema dom

i jadna sam ja sa tobom...

Pusti je...pusti od nas oboje...

Pustit cu je duso...

sa njom pustit cu i Tebe,

sa Vama pustit cu i srce

jer meni se ne zivi...ako nema Nje...

Za nju...

Ja sam uvijek bila mirno more

a on divlja rijeka...

Njegove ladje nikada nisu

plovile do moje luke...

Njegove ptice nikada nisu

letjele mojim nebom...

Ali njegovim ladjama

ja sam zeljela biti sidriste,

uz toplu vatru i casu vina

smijati se njegovim pricama...

Njegovim pticama 

ja sam zeljela biti klisura,

koja ih skriva od oluje i nevremena,

na tren pomislih otimam ih divljini...

A sada vrijeme je

da moja klisura pruzi utociste

drugim pticama,

koje ce znati sviti gnijezdo

na mojim toplim padinama...

Usamljeni u dvoje...

Usamljena kao vuk

lutala si liticom zivota,

cekajuci tihi u daljini zvuk

nekog zaboravljenog ljubavnog sna...

Nije ti bilo tesko zivjeti

i drhtaj uz osmijeh odglumiti,

jer nada prestajala nije

da doci ce onaj za kojim srce boluje...

Gdje si to gazila mila moja

sa svojim bosim stopalima,

kako to da me nisi do sada pronasla

a ja te zvao suzama...

Lutala si kao vuk...usamljena

jedinu molitvu koju si imala

pricala si dalekim zvijezdama,

i ja te nadjoh po sapatu sa prozora...

Pogledaj me...

pogledaj koliko zelim da volim te...

pogledaj koliko srce zeli

da budemo usamljeni...

ali...u dvoje...

Tebe nije bilo tu...

Zelis da ti kazem volim te,

a meni...a meni se place,

ne sto su ti usne postale hladne,

placem sto snijeg se topi

i sa sobom snjeznu pahulju 

iz oka mi odnosi...

Zelis da te zagrlim kao jucer

a ja...a ja danas tugu dobio za kcer,

odvede me u setnju,

sjecam se samo 

da bio sam na dnu

a tebe nije bilo tu...

I nista vise nije isto

kafa zasladjena gorkog je okusa,

i ona haljina sto nekad ti pristajala

sada na tebi stoji

kao ljubav potrosena...

Idi ja ne zelim vise

tvoje uvele ruze,

idi vrata zatvori

ovu tisinu mi ne kvari,

idi budi sama

onako kao sto sam bio ja

usamljen pored tebe godinama...

Bolis me...

Niti postelja od trnja,

niti zarobljeni poj slavuja,

niti nebo kojeg rezu

da porodi kisu,

nista ne boli...

koliko me bolis ti...

Suza koja se zgrusala

nadomak oka ne isplakana,

ruka prazna koja u grcu

zagrli usamljenu postelju,

glas koji se prolomi

dok kosmar me snom prati,

ne,nista ne boli...

koliko me bolis ti...

I trnje koje nicijim drumom

ja gazih bosom nogom,

moj dom u kojem vlada

tisina i tama,

ne...ne boli

koliko me boli zelja

da te ljube ove usne

koje su tvojih gladne...

Kraj...

Zasto...

mozes li mi reci zasto

ostajem sam...

Kako...

molim te reci mi kako

ostajem tako sam...

Zar vec neznas

da moj mrak je uvijek bio mrak

da moj san je uvijek bio samo moj san,

zasto...zasto mi krades od mene to

i odnosis sve sa sobom...

Kraj...zar je ovo kraj,

bez mirisa u kosi,

bez vode na dlanu,

bez topline u zagrljaju,

kraj...jeli ovo kraj

kada sve izgubi sjaj...

Kako...ajde reci mi kako,

pronaci srce pregazeno,

kome pokloniti lice ne ljubljeno?

Noc...zar se ovo zove noc,

kada je moja tmina

od svake noci crnja...

Zar se ovo zove kraj,

kada ostanem sam

sa suzom,

sjecajuci se kako bi

topal taj zagrljaj...

Ako je...

Ako je netko volio

taj sam,

ako je netko plakao

da opet taj sam,

ako je netko zelio

i taj sam,

ako je netko zivio

da bi u dvoje sretan bio,

kazem glasno...

taj sam...

Ako je postelja zguzvana ledena

moja je,

ako su oci jutrom crvene i bolne

moje su,

ako je nebo vjecno crno

pa neka je 

i ono samo je moje...

Sve ovo je moje

samo jedno nije,

to su oci tvoje

zbog kojih meni se umire...

Sjeti se...

Sjeti se da sam bio cvijet

koji samo jednom mirise,

neki vjetar blagi

koji samo jednom zeli smiriti se...

Sjeti se bistre rijeke zivota moga

kojoj zelja bi doci do usca svoga,

kamicka bijelog na obali snenoj

koji pozelje biti u ruci bijeloj...

Sjeti se leptira u ocima

koji se rodi nesretan

da zivot prozivi dok kisa pada,

i onog snijega na pospanim prozorima

dok mi ime pahuljom cutke ispisa...

Sjeti se koliko sam te volio

kao nijema straza u snove ti dolazio,

sjeti se...

jer nista promijenilo se nije,

jos uvijek zelim

da moje usne vrele

dotaknu tvoje...

Sjeti se...jer sjecam se

kojim slovima sreca se pise...

Kada sreca ode...

Kada sreca prodje

ostane telefon koji cuti,

kao srna na porodjaju

stenje...ali glas ne pusti...

Kada sreca prodje

ostanu ukradeni sapuni

i poneka casa

kao znak sjecanja,

na hotel u kojem je ljubav plamtila...

Nakon srece

i dalje stol se sprema za dvoje,

tri ruze u vazni,

vino i cola,

prepolovljena maslina...

Kada sreca ode

kisne ulice postanu dom

za sada i u buduce,

lagana pjesma davnog vremena,

dobro prikriven broj

i poruka u siframa,

strah od ljubavi

koja bi mogla sliciti

onoj sto na srcu lezi...

Kada sreca ode

ostane tudji glas u usima

i slusalica spustena...

Sreca kada ode

ostane tajna vjecna

koga smo to voljeli

stranca ili Andjela...

Kada sreca ode

ne ostane nista...

Osim srece...lazne

koja se ogrne licem

dok u dusi prikriva

tugu ljubavi svog zivota...

MASKU SKIDAM...

Dovrsena pjesma koja ce biti u knjizi...Sretna Nova uz samo jednu zelju...budite sretni...

U zelji da me volis,

skidoh masku 

s lica svoga,

i predah ti dusu kao zrtvu...

Pozeljeh samo tople ruke

u tisini da me zagrle,

dali grijeh trazih

ili za mnogo ljubavi molih?

Ako je grijeh,

neka mi sude,

gresan sam... 

jer samo voljeti znam...

I spreman sam mrijeti

ako je zabranjeno voljeti...

Masku skidam...

krvave suze da mi vidis

koje drugi vidjeli nisu,

i neznaju za tugu

koju ona ispod je krila...

Masku skidam a bojim se,

dali ces me povrijediti,

mozda ovo slabasno tijelo

ubiti...

Ali,

 evo skidam je

mila moja

i bisere iz ociju ti poklanjam,

zbog tebe padaju,

zbog tebe umiru,

zbog tebe placu,

jer tvog zagrljaja nemam...

Trazim Te...da volim Te...

Izrezbarih ti ime na srcu

i ukrasih ga lovorom nade,

da te ljubiti mogu

kada nicije oci to ne vide...

Opjevah ti oci u svakoj pjesmi

kako plove nebom vedrim,

usamljen u svojoj tisini

cutim i skrivam koga ljubim...

Zadrhtah u tijelu sinoc

pri pomisli na tvoje dlanove njezne,

sjenu tvoju sam ljubio

i zelio,

tako silno sam zelio,

tvoje usne od meda sladje...

Dan novi a ja te trazim

kroz pjesmu,

u srcu,

pored mene kao sjenu,

da prosetas poljem duge

osjetis ljubavne mirise,

trazim te...da volim te...

onako kako nitko do sada

volio te nije...

Poljubac u tami...

Ooo,ti srce ludo...cuti,

ne odaj me,

ne budi se,

ne drhti,

miruj pri pomisli

na njene duge kose...

U snove se uvlaci

poput lopova,

pred ocima njena sjena,

vuku me do dna

ta dva oka njena...

ahh,ti srce moje 

budi jace od mene,

umiri me,

nedaj me,

jer ja sam slab

kada me tisinom miluje...

Ehh,kada bih mogao je poljubiti

bez straha da to netko ne vidi,

kada bih je mogao skriti

u djep da mi pod dlanom spi,

ehh,ti moje srce...

uzalud je tebi braniti

zelju za voljeti...

Voda sa tvoga dlana...

Ako zalutam u moru tuge

bez kompasa

kako doci do mirne luke,

povedi me tada

budi moje sunce...

Ovi strahovi sto se u meni mnoze

nisu nista drugo 

do iscekivanje netaknute srece,

koja ima tvoje ime...

I nemoj me pratiti kada krenem ka dnu

beskonacnog sivila morskog okeana,

nije ti mjesto u tmini beznadja,

ostani na povrsini

i budi moja jedina nada

zbog koje zelim izroniti

na svjetlost dana...

A kada ti dodjem

ljubi me bez rijeci,

iz mojih ociju sve ces procitati,

jer samo zbog tebe ja bih pobjegao sa dna

i postao ne zasticena ribica

koja zeli piti ljubavnu vodu

sa tvojih dlanova...

Imam tajnu...

Imam jednu tajnu koju cuvam,

tisinom mjeseceve sjene

ispisem joj rijeci...

I gajim je kao ruzu skrivenu

potajnom zeljom sna

zalijem njenu ljepotu...

Skrivam tu tajnu od tebe

kao dijete najmilije igracke,

i bojim se izgovoriti

te od pamuka mekse rijeci...

Ipak srce nije kamen,

u oku nije stud,

usne sapucu same

volim Te...

pa neka bude sta bude...

Cutim...a volim...

Cuti...ljubavi...

samo cuti,

pusti tisinu da isprica tajnu,

ocima da ubijemo tugu

i isplacemo dusu u ovom trenu...

Jer cutim i ja,

nemogu reci koliko 

mi se spava...uz tebe,

i slagat cu ako kazem da sam poput djeteta

da cu spavati miran i necu se vrtiti,

lazem...

zato bolje da cutim...

Cutim zbog juce

koje bi davno nekada,

cutim zbog sutra 

koje ce biti zauvijek,

cutim zbog snijega od pamuka,

zbog ljubavne tisine usamljenog jastuka,

cutim...zbog svih...

cutim zbog nas...

Cutim...

jer te volim...

Vrata duse moje...

Odjenut cu ruho na golo tijelo

satkano od zvjezdanog neba,

sirovom ceznjom da odise

i strascu neka treperi taj kaput snova,

tako se bolje vidi

koliko sam gladan tvojih uzdaha...

Biti cu grijesnik koji krade

potajno med sa tvojih usana,

ikona mala i nepomicna

na vrhu tvoje jelke

koja te prati kao sjena

u noci kada se ljubav poklanja...

Otvorit cu vrata moje duse

da udjes u nju bez kucanja i stida,

ali jedno samo moras znati

kada udjes vrata cu zatvoriti,

ostajes u meni zivjeti

za vjeke vjekova...