Kosmar...

Kosmar me prati kroz moje snove,

kroz moje dane,

kosmar u svakom novom jutru koje osvane...

Tek skupim jos malo onoga

preostalog osmijeha

i pustim ga u vjetar,

neka krene do tvojih prozora,

da mi budes sretna kad nemogu biti ja...

Nisam te znao voljeti,

nisam znao niti lagati,

doci ce neko drugi

koji ce znati cijeniti to sto ima...

Meni se nije dalo da poljubac ti spustim,

kose netaknute milujem,

rukama svojim tvoje ruke ugrijem,

nije mi se dalo da ti glavu

naslonim na grudi

i bezbrizno uspim na njima,

neko ce to moci...

Isina boli kad spoznas da ljubav ne prolazi

i lazu svi koji vjeruju u to

ni meni

ni tebi,

zaborav nece doci,

a vrijeme nemoze pomoci...

Ono ce samo nizati nove rane zivota

pokusat cemo naci neku radost

ali toplih ruku nece biti

ni drhtaja,

nicega,

jer srce nemoze dva puta voljeti...

Idem sada suzo moja,

idem put svog nespokoja

vise ti nemogu kvariti svitanja

pokusaj me zaboraviti,

jedino sto ostaje

i sto ti zelim pokloniti

su ova moja ljubavna slova,

pokazi nekom ko dodje u zivot tvoj

neka nauci koliko te treba voljeti

kad ja nisam sretan sto te nemam

neka on bude sto te ima...