Stablo...

Kao stablo koje vjekovima hudi

oborenih grana prema svome tlu

na koje niti ptice vesele ne slijecu

bez lisca,

bez vjetra,

bez kise,

tako moja dusa polako vene...

Potrgano lisce razneseno na sve strane

ohole strane stope gaze,

u kaljuzi zaboravljeno lezi,

a moje stablo nema volje ponovno listati,

nanovo beharom se okititi,

zamirisati,

procvjetati...

Gle i nadomak tog stabla

jedan prekrasan jorgovan iznikao,

pod njegove ogoljele grane se zavukao

njegovu krosnju zeli da mirisom omami,

ali zalud...

moje stablo i dalje hudi

u nekom svom svijetu zivi

masta o nekom proplanku na dalekoj planini

tamo bi zeljelo da se odseli

i svoj predivan cvijet na granama pusti...