I ova noc ce proci
ugasit ce se zvijezde plam,
tisina ce nestati,
car prestati,
novo jutro svanuti mora
a sa njim i taj zamor
uzavrele mase
koja ide negdje bez cilja,
bez snova,
bez sebe,
bez icega...
Hladan kaput ponovo cu navuci,
kosu lagano pustiti
skriti lice i oci
sa tim tankim vlasima,
noge ce same ici
put napamet znaju,
i opet trebam biti nasmijan
opet trebam biti zanosan
i opet ce me zeljeti,
opet cu morati svoje snove skriti...
A tako bih rado
zamjenio dan za noc,
ehh,
tako bih rado,
rosnu travu gazio,
sa bistrog potoka se umivao,
izmedju borova po iglicama setao,
poj veselih ptica slusao,
tako bih rado ruku pruzio
i samo sa jednom zenom stario,
sa njom se budio
osmijehom joj oci obljubio,
rukama vode nosio,
tako rado bih...
Tako rado tisinu sanjam
bez igdje ikoga
samo me za ruku drzis ti
moja ljubavi,
i ne nezelim se buditi
tu sam sretan
tu te imam,
java samo donosi nova lica
koja nemaju tvog lika,
gomila neka
koja tumara ulicama zivota,
zele da su sretni pet minuta
zar je to sreca
zar je to zivot???
Poklonit cu im jedina
taj tren koji traje nekoliko minuta
mada i to mi bude zao
biti bez tvoga lika pred ocima,
ali...
vjecnost je velika
ona je nasa
i nju ti poklanja
ova moja dusa
koja te voli do beskraja...
