Pozelim...

Pozelim tvoja sijenka postati

koja svaku tvoju stopu prati,

cvoku pa samar lupiti

svakom ko zeli se tebi pribliziti,

pozelim u sobu te zakljucati

niti na posao da nemozes ici,

gume od auta probusiti

na stiklama i cizmama diverziju izvrsiti,

ma niti bosim nogama da nemozes hoditi

jednostavno i vrlo prosto

da se moras vratiti i u postelji toploj

sa mnom vjecnost ostati...

Da volio bih...

da zelio bih...i pozelio

ali ipak ce biti da sam pogrijesio

ja sam taj koji je zakljucan ostao

negdje u ostavi nekoj

pa ljubavi cak ni ventilator

upalila nisi da bih ti mogao disati...

sta ce od mene ostati,

kada se vratis i pozelis me poljubiti,

pazi se !!! mogao bih kao bjesan pas

na tebe skociti,

za obraz malo te ugristi da pomodri,

nemislis valjda takva sutra na posao otici...

daaaa ipak ces morati ostati,

sudjeno ti uz mene ovakvog nikakvog stariti...

Ljubav u srcu...

Volio sam samo tebe

i volio sam za oboje,

srce na dlanu nudio

vjecno uz tebe bio

i sa kosom sijedom ja bih te opet volio...

I evo opet tebe cekam

srce jadno jos se nada,

da ces doci kao nekad

i reci Andjelu ljubavi nisi sam...

Sad mi ostaje da nestanem

u svoje skrivene planine da odem,

kad nemogu biti tvoj jedini

necu biti niciji...

Sa sobom cu samo ponijeti

jednu tvoju sliku u suznom oku,

ljubav vise necu traziti

jer sam je nasao u tvom srcu...

Nezovi je Andjele...

Dodjoh da te vidim

na tren samo,

i ponudim ovo srce malo,

kad mi tvoja sestra rece

ne trazi je Andjele,

njene ruke su isprosene...

Ne zovi je molim te,

oci joj suze vlaze,

ne zovi je

jos pogledom ruke njene

tvoje traze,

nemoj pusti je,

za boga smiluj se,

ovaj covjek sto prosi je

on Andjele voli je,

pusti da njene usne

zavole njegove...

Sta prosjak

na kapiji tvojoj trazi

u trenu pomisli,

i sta osim ljubavi

ja mogu ti dati,

suze svoje ostavih

sestri ti na dlanu

i rekoh

pozeli joj molim te srecu...

Odlazim moja ljubavi

nemogu srecu ti kvariti,

u tvoj zivot prekasno sam dosao

da bih te pitao

mogu li biti tvoj vjecno...

Evo krisom cu kapiju zatvoriti

sestri jos jedan suzan pogled dati,

okrenut se i pustim drumom otici...

kako jecam i suzom se gusim

nezelim ljubavi ti da vidis...

Kosmar...

Kosmar me prati kroz moje snove,

kroz moje dane,

kosmar u svakom novom jutru koje osvane...

Tek skupim jos malo onoga

preostalog osmijeha

i pustim ga u vjetar,

neka krene do tvojih prozora,

da mi budes sretna kad nemogu biti ja...

Nisam te znao voljeti,

nisam znao niti lagati,

doci ce neko drugi

koji ce znati cijeniti to sto ima...

Meni se nije dalo da poljubac ti spustim,

kose netaknute milujem,

rukama svojim tvoje ruke ugrijem,

nije mi se dalo da ti glavu

naslonim na grudi

i bezbrizno uspim na njima,

neko ce to moci...

Isina boli kad spoznas da ljubav ne prolazi

i lazu svi koji vjeruju u to

ni meni

ni tebi,

zaborav nece doci,

a vrijeme nemoze pomoci...

Ono ce samo nizati nove rane zivota

pokusat cemo naci neku radost

ali toplih ruku nece biti

ni drhtaja,

nicega,

jer srce nemoze dva puta voljeti...

Idem sada suzo moja,

idem put svog nespokoja

vise ti nemogu kvariti svitanja

pokusaj me zaboraviti,

jedino sto ostaje

i sto ti zelim pokloniti

su ova moja ljubavna slova,

pokazi nekom ko dodje u zivot tvoj

neka nauci koliko te treba voljeti

kad ja nisam sretan sto te nemam

neka on bude sto te ima...

Dosao je kasno...

Kazu dosao je kasno,

nekako sa prvim proljetnim vjetrom

dok su pupali prvi cvjetovi,

iz neke magle se pojavio

usamljen na tom juznom drumu,

ali dosao je kasno...

Rekose crn je bio,

kose mu bijahu pustene

i povjetarac je lagano mrsio vrhove,

dok naocalama skrivase pogled,

na licu se nista citalo nije,

ali suze na obrazima rekose sve

njih nije mogao skriti,

jer dosao je kasno...

O njoj su znali sve,

znali su je svi bolje od njega,

njene navike,

njene ljubavi,

njen zivot,

njeno prezime,

on nista nije znao

nije zelio niti znati,

on ju je volio,

beskrajno volio i vjerovao u nju...

nista drugo nije vazno bilo,

ali rekose dosao je kasno...

Svi oko nje znali su da ima nekoga,

zeljeli su i doznati sve o njemu

ali ona je skrivala svoju ljubav

bojala se da ga ukradu,

cuvala ga u srcu

zarobila svoju i njegovu dusu,

ali pomisli san nikada nece doci

njegove usne nece ljubiti,

pomisli Andjela je tesko imati

i koliko je slaba na njega,

sa njim kada je kao da nije ona,

pomisli dovoljno je malo osjecati

a razum ne gubiti...

Rekose za nju da je bila

jaka,cvrsta,

straha nije imala od bilo cega,

ali nisu znali istinu sto je krila

duboko u sebi,ubijala...

niti ime mu naglas izgovoriti nije smjela

jer bi zadrhtala,

jedino on je bio taj kojeg se bojala,

zato sto ga je ludo voljela...

i svatila je u casu tom

kasno je...

Pogled oci u oci,

na jednoj strani sretna lica,

osmijeh i pjesma vesela

i njemu poznata zena u bijelom...

u rukama buket bijeli,

preko lica veo skrivase oci uplakane...

na drugoj strani on,

usamljen,

bez pjesme,

bez svatova,

bez icega osim srca

kojeg je zelio njoj pokloniti...

ali dosao je kasno...

Drhtala je i plakala,

suze nije mogla suzdrzati,

niti bol svoju skriti,

u trenu sve je svatila,

livade bosim nogama nece gaziti,

iz njegove ruke bistri potocic piti,

na dekici kraj njega nece lezati,

kolibu malu nece imati

ljubav zbog koje se umire

nece osjetiti,

ali sve odvec bi kasno...

na ruci prsten je sijao...

na usnama karmin se pokvario

u kojeg je on toliko vjerovao...

Dok je stojala u mjestu kao od kamena

on joj pridje,

po prvi put mu lice pogleda,

usne,

u tren skinuo je naocale

ispod kojih se ukazase uplakane

zelene oci,

sva ljubav svijeta je stanovala

u tim ocima,

a sada su plivale u suzama...

Rece tiho,

"nisi me ljubavi zvala

za kuma,

niti svata,

oprosti ovo je tvoj dan zivota

i nebih da kvarim

ovo veselje pijanstva i kica,

dosao sam kasno

oprosti nije to bila zelja moja...

uzmi mila samo buket ovih ruza

svaka je po godina nasih

neodsanjanih snova

i neplaci molim te

jer tvoje suze bole me...

Muzika je stala...

svati zanijemili...

jedino ciganin stari

naglas rece ono sto su svi znali,

DOSAO JE...ON...

dosao da bi je volio

i sada sam je ostao...

Snjezna mecava...

Ti snjezna mecavo moja

zasto mi korak umoran pratis,

pogledaj malo iza sebe

od svakog doma mog

ti napravila si zgarista...

Gdje da bjezim od tebe vise

medju gomilom lica me nadjes

zasto bas mene proganjas,

a toliko dusa imas koje cekaju

da budu zameteni

tvojim plastom bijelim,

i surovu planinu sam nasao

tu na obroncima beskraja,

kako si samo mogla i tu me naci...

A znas skoro sam te bio zavarao,

da me vise nikada ne nadjes,

potajno daleko negdje svoj dom

sam gradio,

jedini koji sam zelio,

jedini koji sam sanjao,

jedini koji sam dusom svom volio,

ali i tu si me nasla

dusu si pogazila moju...

Sad mecavo snjezna na koljena padam

mac svoj spustam...umoran sam...

bitke sa tobom nisam dobio,

rat sam izgubio...

uzela si je...

jedinu za koju sam se borio...

Zima mi ljubavi...

Zima mi na vrata kuca...ljubavi,

dusa mi samoce se boji...jedina,

dok pahulje bijele brojim sam...voljena,

I priznajem bojim se novog svitanja

bojim se drhtaja proljetnog vjetra

koji donosi car zaljubljenosti

otvara srce svima,

samo ne onima

koji zive daleko u planinama

koji imaju neka svoja proljeca

koji imaju neka svoja jutra

da...

priznajem dusa mi gore spava,

dok mi sjenka tumara

tu na cesti medju ljudima...

I ti znas put do poljane usnulih cvjetova

znas ko zivi u svijetu sna i leptirova,

i ko to ljubav vjecnu suzama doziva,

ko to place u domu od bespuca

da pogani nevide gorde suze muske,

znas cije usne jedino bole kada ljube,

cije ruke nemir tvojoj dusi donose,

ti znas koga se jedino bojis

svim svojim srcem da volis...

Suza,Ti i Ja...

Ne zoves me dok u sebi lomis se,

i lako je slagati ljudima

al kako slagati grudima

taj osjecaj kad pomislis na nas...

A i ja trudim se suze da sakrijem

kada neko upita za nas

tad uz korake da niko necuje

pobjegnem do kolibe

koja i sad zaplace

kad cuje moj glas...

I sada ce mnogi da ti se dive

zeljeti oci da ti osvoje,

a mene ce da okrive

sto sam snove sanjao

i samo jednoj zeni vjerovao...

Al' cu precutati

jos uvijek u meni snage ima za to

krik bola sam u sebi ugusiti

i u vjetar cu sapnuti tiho

dali za nama places i ti...

Ostrvo gluposti...

Smisao,sve u zivotu ima smisao,

mozda nerazumijem ovu rijec,

valjda smijem naglas rec

nerazumijem molim da objasnite ponovo!

Ali avaj nastavise sa rijecju Kraj...

cek povikah pa zar i Kraj nije pocetak,

necega...

mozda na pocetku kraja

ili na kraju pocetka?

Ostase tri tacke kao nedorecene

same sebi prepustene,

pomislih ma koje ovdje glup,

pametan koji se pravi glup

ili glup koji je pametan...navodno?

a mozda se svi pravimo pametni?...

I opet preskocise odose do vjere...

kazu da vjerujemo i praznike slavimo,

"Cije?" povika glup,

"Svako svoje!!"odgovori pametan,

i svi postasmo pametni,

niko vise nepita gluposti,

bitno je imamo svoga idola,

ali sta ces opet onaj glupan

pomisli "ma kojeg???" ali sada

cuti u sebi razmislja pravi se pametan...

jer rekose ako cuti i misli

vrlo brzo ce i on doci do pameti,

tako zakljuci "DAAA ja sam pametan"...

I tako sa vremenom niko vise nebi glup,

ostah usamljen na ostrvu gluposti,

ja jedino vjerovah u ljubav,

ostali pametni vec odavno vjeruju

u neka druga cuda,

i ta cuda donesose da postase pametni...

i odose sa ostrva...

Ipak ce biti da ima kraj,

gdje glupost zavrsi pocinje pamet,

mozda sam i ja nekada bio pametan,

tu skolu zavrsio,

dosao do kraja i poceo pocetak gluposti,

ko cega vise znati...

ustvari vise i nesjecam se...

mislim da sam rodjen sa ljubavi u grudima,

nekako nepopravljiv,

uzalud me pameti dozivati...

Zidovi...

Razumjeti pticiji poj,

nebo pred kisu,

sunce u zalasku,

podivljale morske talase,

da sve razumjeti mogu,

samo jedno nemogu

suzu i ljubav tvoju...

Objasni mi,zelio bih svatiti

zelio bih te poljubiti,

zelio bih te voljeti,

zelio bih...

zelio bih...

da zelio bih...mnogo toga...

Ljubav se pita,

ljubav je ljubomora,

ljubav je ceznja,

ljubav je slutnja,

ljubav je suza,

zelio bih ovo svatiti,

zelio bih da mi objasnis,

smijem li pitati da mi pomognes

dati odgovor na ove rijeci...

Sta znaci cutati,

sta znaci neciji biti,

sta znaci voljeti i voljeti i voljeti,

sta znaci patiti,

sta znaci ruze nositi

ako ih nemam kome dati...

Mnogo bih pitao

ali sta vrijedi kad zid tvrdjave cuti...

pomislim i kako mi se smijesi

svejstan moje nemoci,

dok rijeka uz zidine tece i tece

odnosi moje slutnje

na koje nikada necu dobiti odgovore...

A mozda ipak vrata se otvore,

rijeke presuse,

kise zamjeni sunce,

i moje usi cuju tvoje rijeci medene

....volim te...

Leden jastuk za oboje...

Jedina ...

teska suza se otela

niz lice kao stijena otkinula,

jedina ...

zar postoji jos neka ulica

u koju nisam krocio

da bih trag tvoj pratio...

Suzo...

gdje je nasa istina

i kako reci ljudima

da mi nedostajes,

kako naci ...ljubavi...

skloniste na tudjim grudima

kada srce spava u kolibi

gdje toplina me cekala...

Sva su nasa mjesta jos u meni ziva

iz sna jos se budim sa zeljom da te grlim,

i ova dusa snena plovi onim oblacima

koji i sada placu za nama...

Jedina...

samo ti znas sta je u mojim grudima

kakve su oci tvoga Andjela,

i koju ljubav nosim godinama...

Jedina...

da ljubis nekoga srce moje vec bi reklo mi

al' osjecam kako places i ti

uz leden jastuk koji grlimo oboje...

Na odru mom...

I ja cu proci,

kroz zivot nekih mnogih nestati...

Trag mozda ostavim neki bijeli,

ili pokrivac crni da me se pamti,

ali proci cu,

mozda ne kao svi

kojih se ne sjecaju,

ali proci cu...

Oni koji se budu sjecali,

tiho kroz suzu

u noci ce prozboriti

bio jednom

jedan Andjel crni...

sa tom pricom djecu ususkati,

polako se u postelju ledenu

kraj nekog stranca zavuci

i snove o nestvarnom

Andjelu crnom sniti...

Nekom cu u mislima

cijeli zivot ostati,

neko ce jorgovane bijele

na grob mi donijeti,

i mnogi ce sanjati

zasto,

ma zasto,

moj covjek nije kao Andjel crni...

prepun ljubavi,

prema svojoj Vili...

zasto takvu ljubav nemogu imati...

zasto ne razumije

kada treba da me ugrije,

zasto moje suze,

svojim dlanovima ne brise...

zasto...

Zato sto za ljubav treba dvoje...

Na kraju svi svate...

Negdje u kraju duse

ja cuvam jorgovan bijeli,

za svakog ko mi navrati

i znam necu tako mnogo zivjeti

da bih mogao mirisati

svima...

Ali,

u casu kada u zemljicu podjem

znam da niko nece znati

niti ime moje imati,

ipak ce traziti mnogi,

za Vas koji me nadju

nek' mi humka bude u planini,

u nekoj zabiti,

gdje potok zubori,

gdje bagrem mirise,

gdje vjetar u borove

svoje stihove pise,

negdje gdje ljubav stanuje...

Vukovi neka me cuvaju,

crne ruze neka oko mene listaju

i svi neka mi dodju

samo ne ti,

moja ljubavi,

zbog tebe bih mrtav mogao ustati,

i ponovo te grliti...

Dusa od kamena...

Tisina moj dom

sagradjen od iluzije zivota,

korak mek

zarobljen u lokvi suza,

daljina san

gdje ljubav moja pociva,

bludnica ili svetica

koja si ...

samo da znam

koju cu pricu nocas slusati...

Moj kutak samoce

u dnu sanka narusen,

opet bi zeljeli da budem osvojen

ali sta vrijedi

kada u dusi sam kamen,

ti nemozes sestro ga lomiti

ona moze ali nece...

Zato me pusti

ova dvorana odise muskim tijelima

mozes imati

mozes voljeti,

oni cekaju zov zenskog daha

ljubav im neznaci nista,

bitna je nocas postelja meka...

oprosti...

ja nisam taj...

za mene si kao sestra,

koju ovo srce nema...

Poslije tebe ce doci druga,

peta,

deseta,

i sve ce reci,

ahh kako grozan muskarac,

jer poraz tesko je skriti

da nekog nemozes imati,

ali srce ce traziti tajnu

da umine zelju ludu,

samo da mi je znati

za kim taj Andjel

usamljen toliko pati...

Do vjecnosti...

Ljubav za jedan dan,

tijelo za jednu noc,

osmijeh vodjen pozudom,

ruke tople samo tren,

srce uspavano kao da nije u grudima,

ne nezelim to,

ja bih zelio da bude vjecno...

Vjerovati... zelio bih vjerovati,

i nikada pomisliti da ce snovi biti izdati,

ljubav umrijeti,

zelio bih samo voljeti

i da to bude do vjecnosti...

Ne bih da budem pozeljan,

niti da u sne mnogima dolazim,

ja bih ipak da me jedna voli

samo ona da me zeli...

i neka to bude do vjecnosti...

Sviraj druze...

Sviraj druze tiho-najtise

sviraj mi onu pjesmu zime

i neka ti suza ostane u grlu

nek ugusi rijec bolnu

ostavi je neispjevanu,

mozda sutra ti ispisem

neku pjesmu veselu

da ljudi uz zice tvoje

nemoraju da placu...

Al' veceras pjevaj sapatom

pjevaj svojom skrivenom ceznjom

jer isti smo ja i ti

usamljeni u moru ljubavi

koju zelimo dati...

a nema nje,

nema je,

pusti da isplacem ovo sto boli me...

pusti me,samo malo pusti me,

mozda sutra vec

napisem ti stih koji ljudi zele...

da im se srca vesele

da uz ples osvajaju zene...

al' veceras pjevaj za mene i tebe

pjevaj za njih dvije

kao da su tu

kao da nas ljube...

Zudnja...

Promrzlo ptice malo

u snijegu ostavljeno,

zudi jadno za rukom toplom...

Srna ranjena od lovca pobjegla

u brlog se svoj skupila,

zudi jadna da je previje neko...

Ruza slomljena,

nehatom necijim oborena,

zudi jadna da je digne neko

k suncu latice mirisne podigne...

Sirotan mali sto ulicom prosi

bez majke i bez oca,

tuga mu jedina drugarica,

zudi jadan da ima topli dom...

Malo je rijeci za opisati

koliko ovo srce moje malo

zeli da ga volis ti,

koliko zeli samo tvoje biti,

koliko zeli da ga uzmes

da ga cuvas i nikome nedas...

Srce od leda...

Ledeni brijeg vjecne bjeline,

po koji trag samotnog vuka

u snijegu te goletne gromade,

fijuk vjetra od jutra do mraka,

od noci do zore,

na tim obroncima neprijatelja nema,

prijatelj rijec izbrisana,

sve je tu protiv zivota,

jednom kroci medju sante ledenog brijega

i vrata povratka zauvijek budu zatvorena...

Sta je smrt?...ne toga se ne bojim,

bojim se zivjeti,a kao da ne zivim,

bojim se stariti a nekoga pored sebe ne voljeti,

bojim se morati slagati,

bojim se srce zarobiti,

bojim se dusu ubiti i prije zadnjeg daha...

bojim se polako umirati a ziv biti...

Zato neka su vrata ledenog brijega zatvorena

dosao sam da trazim jednu crnu ruzu,

kazu negdje pod ledom ona zivi

samo je treba naci,

kazu treba je ubrati onako nemirisanu

rosnu i nevinu,

treba je poljubiti i na grudi tople priviti

i cijeli brijeg ce se otopiti,

a ona ceka svoju ljubav jedinu

okovana u ledenim celijama...

ceka da bude samo voljena...iskreno voljena...

Lutao sam godinama u izgubljenom brijegu,

zameten bio mecavama ali noge poklekle nisu

oci poput varnica sijale su u mraku,

vuk samotnjak posta mi prijatelj jedini,

i niko nista nije znao o mojoj tisini...

Ruzu crnu nakon bezbroj godina

pod snijegom sam nasao i ubrao,

mirisala je poput proljetnog behara,

ledeni brijeg sam otopio

i na grudi tople ruzu privio,

ali umjesto zene zacuh samo rijeci

"odnesi me onoj koju tvoje srce voli"...

I evo nosim ti je u grudima,

da je uzmes moja voljena,

da ti mirise godinama,

da te jutrom budi rosa njena,

da te nocu uspava u mojim rukama,

zelis li nas uzeti i voljeti do kraja zivota

iskreno bez igdje ikoga,

Ti ljubavi moja jedina?...

Ta moja zelja luda...

Jedna,druga,treca,deseta,trideseta,

sve i jednu novim drvcetom sibice palio

i u svakoj po jednu te istu zelju ugradio

plamtite svijece moje

gorite onim cistim sjajem

gorite kao sto gori srce moje...

Kako sve samo igra,

cijela koliba u svom plesu

tih malih plamicaka,

a kroz male prozore

spazih da i vani plesu pahulje snijega,

kako sve toliko titra a muk i tisina

niti glasa,niti zvuka...

tek samo pokoja varnica iz kamina

zasmeta mojim culima,

ali neka je bacit cu jos koje drvo,

neka bude toplina,

neka bude buktinja,

kao sto je u mojim grudima...

Idila za koju mislih da je nestvarna

dohvatih je u tim bijelim nocima,

usamljen i neznam zasto na stolu

stoje dva tanjura,

dvije case,

dvije stolice,

kada znam ti neces doci,

neces cak niti vjetru sapnuti

da dodje na malena vrata

i poljubi me umjesto tvojih usana...

Ahh,ta moja zelja luda,

zasto i stavih dvije case

kada zeli piti iz flase,

i zasto dva tanjura

kada zelim jesti iz jednoga

da mi daje zalogaje svojim rukama

i nakon svakog me poljubi medenim usnama...

ahh,ta moja zelja luda...

nije prestala niti budjenjem novog jutra,

pomislih koja je vani divota

sve bijelo od tog cistog nevinog snijega,

da pomislih kako onako neumiveni

jos nerazbudjeni sa rukom u ruci

trcimo po toj milini,

padnemo uz osmijeh

u prtinu se bacimo

tvoje lice iznad moga

i dodir tvojih toplih usana

ruka ti na mojim obrvama,

i glas tvoj kao bojis se da sanjas

pa bi mi sapnula,

ono stidljivo "Volim Te Andjele"...

ahhh,ta moja zelja luda...

Dali jos places...

Zivot ispisuje nove stranice,

svakim danom jos po jedan

poraz se nize

na brojanici beskraja,

i cutimo oboje

bojimo se reci bilo kome

kako bole ove zivotne pruge...

Ja i ti zarobljeni

u kutu gdje snovi vladaju,

jedino oni kao utjeha ostaju,

da ce doci neko ko moze razumjeti

nas svijet,

onako prosto i iskreno samo zbog nas

voljeti...

A nekada do jutra samo sam tebi pricao

ono sto nikome nisam otkrio,

i ti si me uvijek pratila

jedino ti me svatila,

samo ti umjela da umiris ovog

djecaka od covjeka...

I nekada samo meni si pricala

ono sto nikom nisi otkrila

u tami svoga potkrovlja tiho plakala...

dali jos uvijek places za mnom

moja voljena...

Evo i sada kad zivot me lomi

ja pokusam osmijeh

odglumiti svakome,

ruke ne zele da grle

usne da ljube...

ostajem u kutu svome

da pripadam nekome

ko jutrom me budio,

sa rijecima ustani voljeno moje

ustani moj Andjele...

Jedina...

Negdje u dubini duse moje

postoji mjesto gdje nikada

nesmijem da idem,

bojim se i pomisli

da tamo zavirim,

jer tu spavas ti...

U mojim ocima

evo dugu nosim vec godinama,

i kad pitaju

koja je to boja u njima,

stidljivo prozborim

garderoba ih cini takvima,

a neznaju tajnu koju cuvaju

prepune su tvoga lika...

Jedina,

usamljen sam stoljecima,

lako je slagati drugima

ali nemogu lagati svojim grudima

kada se stegnu na pomisao

tvoga imena...

jedina...moja jedina...

kako da te svatim

kako da te nevolim

kad zbog tebe ovo srce malo postoji...

Prosla je godina

a ja ti novu doceka u izgubljenim planinama

usamljen sa casom vina,

pored buktinje iz kamina,

vani snijeg i mecava

a u meni bila zelja neka luda

mozda se pojavis tu na mojim vratima,

uz osmijeh i sa toplim rukama

kazes Sretna ti nova

ljubavi...

jedina...

Vuk....

Vec odavno ja nikog nemam

usnule zore moje su jedine

koje samo ponekad

ove grudi ledene zagrle...

Zima se uvukla u oci moje

postelju bijelu zaboravi

kako to izgleda sa nekim dijeliti

jer zelim tebe u njoj imati...

I gdje sam sad moje jedino

srce mi spava pored tebe

noge nose ovo tijelo

dok sva dusa negdje je u oblacima

sanja...

rijeci dvije Andjele volim te...

Kako cu krenuti u novi dan

kad bez tebe neznam zivjeti,

koga cu voljeti,

kada vukove nemoze niko razumjeti...

Zovem te vucijim urlikom,

zovem te tugom,

zovem te...cuj me...

zovem da ti kazem

uz kamin,

sa casom vina u ruci

po prvi put sam

bio sam u planini...

u maloj kolibi

u ponoc zakoracio vani

sa pahuljom bijelom u kosi

pozelio oblacima i vjetru

Sretnu novu godinu,

i jedino oni mi poljubac uzvratili...

A mnogi su zeljeli da budem gost

te veceri...

ali ko ce vuka razumjeti...

osim duse koja ga iskreno voli...

od svih drugih ce pobjeci...

Sretna...

Pahulja u ocima,pahulja u grudima

sretna nova ljubavi

ostala na usnama...

Snijeg skripuce pod nogama

dali to neko prilazi

a toliko zelim biti sam

zameten ovim bijelim pahuljama...

To bi samo zelja luda,

prsti na tipkama,

Sretna nova u mislima,

jedna zena u grudima...

zameten ostah bez pozdrava...

bez poljupca...

a toliko zeljeh rijeci

volim te ljubavi

i u ovoj godini...

Volim te...

Reci cu ti jednu slatku malu tajnu,

volim te...

ali nemoj nikome reci,

nemoj me odati,

nemoj niti sebe prevariti

pa nekome ispricati

ima jedan ludak koji me neizmjerno voli...

Kada pitaju sto oci ti sjaje,

zasto ti misli negdje daleko lutaju,

otkud osmijeh na tvome licu,

sta radi Andjel gore umjesto zvijezde,

ma ko je ovaj na slici nije los,

reci nam evo ti gros???...

cuti samo se nasmijesi

ostavi ih u nedoumici...

Neka niko nezna da volim te

kao Sahara kisu,

kao seljak ravnicu,

kao noc svoju zvijezdu,

neka neznaju,

neka pitaju i neka prestanu...

ti znas slatku malu tajnu,

cije oci su zamijenile zvijezdu

na tom prekrasnom boru...