Zima mi na vrata kuca...ljubavi,
dusa mi samoce se boji...jedina,
dok pahulje bijele brojim sam...voljena,
I priznajem bojim se novog svitanja
bojim se drhtaja proljetnog vjetra
koji donosi car zaljubljenosti
otvara srce svima,
samo ne onima
koji zive daleko u planinama
koji imaju neka svoja proljeca
koji imaju neka svoja jutra
da...
priznajem dusa mi gore spava,
dok mi sjenka tumara
tu na cesti medju ljudima...
I ti znas put do poljane usnulih cvjetova
znas ko zivi u svijetu sna i leptirova,
i ko to ljubav vjecnu suzama doziva,
ko to place u domu od bespuca
da pogani nevide gorde suze muske,
znas cije usne jedino bole kada ljube,
cije ruke nemir tvojoj dusi donose,
ti znas koga se jedino bojis
svim svojim srcem da volis...
Nema komentara:
Objavi komentar