ponedjeljak, 11. siječnja 2010.

Na odru mom...

I ja cu proci,
kroz zivot nekih mnogih nestati...

Trag mozda ostavim neki bijeli,
ili pokrivac crni da me se pamti,
ali proci cu,
mozda ne kao svi
kojih se ne sjecaju,
ali proci cu...

Oni koji se budu sjecali,
tiho kroz suzu
u noci ce prozboriti
bio jednom
jedan Andjel crni...
sa tom pricom djecu ususkati,
polako se u postelju ledenu
kraj nekog stranca zavuci
i snove o nestvarnom
Andjelu crnom sniti...

Nekom cu u mislima
cijeli zivot ostati,
neko ce jorgovane bijele
na grob mi donijeti,
i mnogi ce sanjati
zasto,
ma zasto,
moj covjek nije kao Andjel crni...
prepun ljubavi,
prema svojoj Vili...
zasto takvu ljubav nemogu imati...
zasto ne razumije
kada treba da me ugrije,
zasto moje suze,
svojim dlanovima ne brise...
zasto...

Zato sto za ljubav treba dvoje...

Na kraju svi svate...

Negdje u kraju duse
ja cuvam jorgovan bijeli,
za svakog ko mi navrati
i znam necu tako mnogo zivjeti
da bih mogao mirisati
svima...

Ali,
u casu kada u zemljicu podjem
znam da niko nece znati
niti ime moje imati,
ipak ce traziti mnogi,
za Vas koji me nadju
nek' mi humka bude u planini,
u nekoj zabiti,
gdje potok zubori,
gdje bagrem mirise,
gdje vjetar u borove
svoje stihove pise,
negdje gdje ljubav stanuje...

Vukovi neka me cuvaju,
crne ruze neka oko mene listaju
i svi neka mi dodju
samo ne ti,
moja ljubavi,
zbog tebe bih mrtav mogao ustati,
i ponovo te grliti...


1 komentar:

Pretraga