Dusa od kamena...

Tisina moj dom

sagradjen od iluzije zivota,

korak mek

zarobljen u lokvi suza,

daljina san

gdje ljubav moja pociva,

bludnica ili svetica

koja si ...

samo da znam

koju cu pricu nocas slusati...

Moj kutak samoce

u dnu sanka narusen,

opet bi zeljeli da budem osvojen

ali sta vrijedi

kada u dusi sam kamen,

ti nemozes sestro ga lomiti

ona moze ali nece...

Zato me pusti

ova dvorana odise muskim tijelima

mozes imati

mozes voljeti,

oni cekaju zov zenskog daha

ljubav im neznaci nista,

bitna je nocas postelja meka...

oprosti...

ja nisam taj...

za mene si kao sestra,

koju ovo srce nema...

Poslije tebe ce doci druga,

peta,

deseta,

i sve ce reci,

ahh kako grozan muskarac,

jer poraz tesko je skriti

da nekog nemozes imati,

ali srce ce traziti tajnu

da umine zelju ludu,

samo da mi je znati

za kim taj Andjel

usamljen toliko pati...