Bez tebe...

Bez tebe kao nebo bez sunca,

bez tebe kao riba bez vode,

bez tebe kao ruza bez zemlje,

bez tebe...ko sam ja,

samo sanjar bez svoga sna...

Bez tebe nestat ce zvijezda,

jorgovan prestat ce mirisati,

bez tebe ove usne ce presusiti

jutra dana smijenit ce noci bez kraja,

bez tebe...lutalica sam bez doma

siroce malo bez zagrljaja

covjek bez sjaja u ocima...

Bez tebe noci snjezne bijele

postat ce ugarak crni pepela,

postelju od pelina

zamijenit cu stijenom od kamena,

a moja dusa zaspat ce

vjecitim snom...

bez tebe...nema niti mene...

Bez tebe u ovom svijetu se gubim

ciganine stare castim

dok pjevaju i placu,

ponekada i rijec izuste koju

kazu...

zasto Andjele

zasto tvoje ruke su prazne

zasto uz tebe nema tvoje Vile?

a ja cutim

srce stegnem da ne prepukne

jer znam

bez tebe sam...

Pored rijeke...

Bio sam pored tvoje rijeke

cekao...cekao,

rukama negdje u rijeci te trazio

i zvao,da zvao sam te...

ali moje rijeci samo tuzna vrba slusala,

i kao da mi sapatom svoje duge kose

kroz zeleno lisce rece,

"Andjele ona nece doci"...

a ja se nadao,

iznenaditi zelio,

u zelji izgorio

kada srce je spoznalo

da ime mi izbrisano

sa stabla stare vrbe,

osta samo rijec VJECNO...

Podigoh ovo umorno tijelo

i zakoracih ulicama bezimenim,

uz put prosjaku poklonih buket jorgovana

koje sam tebi zelio darivati,

neka ih nekome pokloni

kada ja nisam imao kome uz poljubac dati...

Bio sam tu pored tvoje rijeke

i zvao te...

da me zagrlis...

da mi kazes Volim te...

Oprosti...

Kada moj glas ne budes vise cula,

kada nebo sunca izgubi svoju dugu

i kada jesen samoce pokuca na tvoju kapiju,

ne,nemoj plakati,

nemoj kleti,

svijecu koja plamti i nju ugasi,

jer ja ti ljubavi moja vise se necu vratiti...

Neka ostane trag tisine za mnom

koja se cuti na spomen imena moga,

i neka duga kosa necija

bude muk na tvojim usnama,

san koji je otisao negdje

u jutarnjoj izmaglici medju borovima...

Kofere bola ja cu spakovati za oboje,

u njima nase snove izgubljene

i ponijeti putem svog beskraja...

Tebi ostavljam samo srecu

da te prati kroz zivot cijeli

u necijem narucju,

neka te zna voljeti,

neka te zna grliti,

neka zna uz tebe sanjati,

neka ti bude neko za kim ces umirati...

Ne,nemoj plakati milo moje

kada sa tvojih vrata odem,

i oprosti sto sam tvoje srce uzeo

u njega nemire ljubavi posadio...

oprosti jer sam znao da kada se voli

onda se voli do vjecnosti...

oprosti za suzu,

oprosti za bol,

oprosti sto pozeljeh samo svojom te zvati...

oprosti sto te volim...

Moj snu...

Ah ti moj snu

poigraj se mojom dusom nocas,

udahni joj neki smiraj daleki,

oboji moje crno nebo

u prekrasne dugine boje...

Utisaj sve zvukove zemaljske

samo njena pjesma neka se cuje,

neka treperi kao struna,

neka i jeca,

neka i boli,

ali zelim da cujem

kako mi srce miluje njen glas

poput andjela...

Predugo mi oci ariu suza rone,

koje ka ostrvima nesretnih otplovise...

zato neka ove noci

ona uz mene sjedi,

donesi je vjetrom ceznje,

da mi se dusa nahrani osmijehom njenim

suzama srece da se napojim,

a sutra znam da opet cu tuzan ustati

sto te moj snu nisam mogao vjecno sanjati...

Pustinjska ruza...

Slika blijedog nistavila

iza prohujalog vremena,

topi se u zelji ljubljenja

netaknutih usana...

Korakom tisine

zakoracih u odaje tvoje duse,

snene...neprobudjene...

zasto si me pustila toliko daleko,

zasto me nisi vratila,

zasto mi nisi rekla

bojim se...

da te zavolim ludo...

Sada moja pustinjska ruzo

odvec je kasno,

jer tragove mojih stopa

gledas kako stoje u pijesku,

okreces se gledas kuda oni odlaze

kamo se gube...

ma tu sam ruzo,

iza tebe na vrelom kamenu sijedim

gledam u tebe

i cekam kada ce tvoj divan cvijet

da se otvori...

Smijes li svoje latice bajne rascvjetati,

smijes li me jos vise voljeti...

smijes li me poljubiti...

moja usamljeno ruzo u pustinji...

Tebi posvecujem ovaj stih...

Tebi posvecujem ovaj stih

drhtave ruke moje,

Tebi...koja kvasis jastuk bijeli

suzom vrelom zbog mene...

Tebi koja lutas izgubljena

medju ljudima,

Tebi,koja venes usamljena

sanjajuc procvjetale livade

kako tvoja bosa noga gazi

dok te ljubav tvog zivota za ruku drzi...

Tebi moj izgubljeni cvijetu

medju korovom sto nice predivan,

Tebi zeno koja zelis ljubavi kao dijete

toplo narucje da se sklonis od zime,

Tebi moja rano,

Tebi moja suzo,

Tebi moja tugo,

Tebi posvecujem ovaj stih

Cutim...

Cutim u sebi tisinu

od neba vecu,

zaustavim suzu

koju bi rado pustio,

i plakao...

samo plakao...

jucer...

sutra...

zauvijek...

I neka me nezali nitko

sto ne cujem ptice poj

sum krosnje koja zove,

behar koji pupa

proljece koje se sprema,

jer u srcu vlada zima...

na obrazu biserna ledenica

neka ostane

za Mene...

za Tebe...

za Oboje...

Tako je kad se voli do smrti...

onda se cuti,

polako umire

da nas drugi ne vide...

sami Ja i Ti

placemo oboje

u svojoj samoci...

Drzi me...

Drzi me ...

kada na snove se spuste

nepregledne magle,

kada pozutjelo jesenje lisce

zametne mi sve pute...

Drzi me cvrsto pod ruku

nedaj da se izgubim u ovom zivotu,

jer bez tebe lutam,

nasumice tumaram,

drzi me jer ja nemam nikoga

osim tebe koju bih zvao jedina...

Drzi me ljubavi...

uzmi me,

poljubi me,

jer toliko volim te

da osjecam kako svaki dan

iznova umirem bez tebe...

Drzi me...

zagrli me...

mozes li?

hoces li?

jedino moje...

Umrijet cu Tugo...

Nepitaj tugo sta mi se zbilo,

jer zaspao bih ti nocas

nekim mirnim snom

koji vec dugo Ti na moje oci

ne donosis...

Sanjao bih malo

svoju ljubav kako bosonoga hodi,

u krilu me drzi,

svojim dlanovima toplim

kroz moju kosu prolazi...

Usnio bih daleki potocic mali

kako kroz moje prste biseran klizi,

neki poj slavuja u krosnji borova,

izgubljeno jezero u ciku zore,

jutarnje budjenje travke zelene...

Usnio bih tugo...

njene oci krupne kako me gledaju,

kako zele me...

usnio bih tugo...

usnio srecu,

usnio osmijehe...

zato molim te...

pusti me da barem malo sanjam...

jer umrijet cu ti bez Nje...

Plakat cu sutra...

Plakao sam godinama,

plakao jucer,

plakat cu sutra kada odes...

plakat cu zauvijek...

ali nemoj da ti danas placem

moja ljubavi...

barem danas me postedi

i moje snene oci

svojim usnama poljubi...

Samo danas neka ti kosa

na jorgovan mirise,

u oci iskru stavi

neka treperi do jutra,

i ruke neka budu tople

ceznje prepune...

pusti da vjerujem ovaj dan

da do zvijezda volis me...

a sutra plakat cu za tobom,

plakati za svojim snom

sto nije mogao vjecno da traje...

Polako i tiho kao kuce malo

sto se negdje u kut po zimi zavuklo...

jecati da nitko nevidi...

i tako ti ostariti za tobom placuci

sto me nisi mogla voljeti...

Sjecam se...

Sjecam se kako je bilo ljepo zivjeti

pod ovim svodom nebeskim,

u usima imati harfu morskih sirena

za sve druge necujna...

za moju dusu opijajuca...

Sjeam se da zivot nije vrijeme koje protice

vec dah miline...ljubavi,

kada jednom to udahnes

zelis to u dusi zadrzati dok ne umres,

da mirises...

da dises...

da se smijes...

Sjecam se kako sam imao vinograd mali

i neku kucicu daleko na jednoj osami,

na svakoj lozi grozdovi crveni

i ja ih punim rukama svojoj seljancici nosim,

a ona ne mari za plodove,

ne mari za darove,

ona gleda moje ruke

njezno ih miluje,

i samo jedno ponavlja

volim te...volim te...volim te...

Sjecam se da sam bio Ziv

prije nego sto sam Umro...

mozda zalud se sjecam

kako je bilo divno zivjeti...

Krov od bespuca...

Moj svijet sagradih na tlu tisine

sa tugom u temelju,

zidove oblozih tundrom sibirskom

nepreglednom...hladnom i dalekom...

Zapitah sudbu kletu...nedorecenu

koji krov na ovu nesretnu gradjevinu staviti,

jer on sve znaci,

on je stiti...on je grije...on toplinu doma prostire...

Ali zalud vapaj mog iznemoglog glasa,

sudba gradi krovove sretnima,

rusi nesretnima...

a nama usnulim cvjetovima bez korijena

ostaje svod neba bez zvijezda...

izgubljeni odavde do beskraja...

Tek ponekada zrake sunca granu

da obasjaju ovu paucinu na mome ulazu,

vrata ustajale dvorane muka krisom otvorim

i svatim...

zalud trazim krov nesvacenog svijeta...

Gdje si tugo,

mogu li te zvati Mama,

i tebe bolu

ne odbijaj me ako te zovem za Tatu,

sa Vama kuca od nicega...

bez krova...je ispunjena...

Tata,Mama i sa Vama

moja dusa je toliko usamljena...

a zelio sam toliko malo...

vjerovati...

beskonacno vjerovati...

da ce neko i mene voljeti

i za mnom u noci svijecu paliti...

ne kao osoba...

ne kao Zena...

nego kao jedan svijet

koji se voli za sva vremena...

Ispovijed...

Volim kada snijeg pada

tako tiho i necujno,

dok lelujaju pahuljice

nocnom tamom,

uz svjetiljku vanjsku se nasloniti

i iscekivati svaku od njih

kada se barem malo

na svjetlu pojavi...

Zakoracim lijevo pa desno,

skripuce ta snjezna bjelina

pod nogama,

umiruje moje srce ludo

taj necujan razigrani ples,

kao da sve treperi,

a ipak niti sum se ne cuje...

kao da sve spava...

opijeno ledenom samocom...

Pozelim da netko tu tisinu

samnom zna da podijeli,

da bude tu uz mene

za ruku da me drzi,

i da zajedno sa mnom cuti...

krisom jednom drugom se okrenuti

bez rijeci se pogledati i osmjehnuti,

iz ociju procitati

ono sto na usnama osta neizreceno...

Ali tko ce mene razumjeti

nekoga koji pored svih godisnjih doba

kada sve pupa i cvjeta,

ozivi i naj uspavanija ruza...

kada zive sva ljudska bica...

ja ceznem za svojim ledenim tisinama,

onako ne mareci sto sam jedini

koji ovaj san u ocima ima,

a ipak boli znati da nisi isti kao drugi

u sebi placem samo da nevide ostali,

i mozda ovakav ostarim

nemajuci sa kim svoje snove podijeliti...

Ja i Ti...

Sta sam Ja bez tebe?

mozda lutalica koja ima juce

voli neke proslosti divne,

a svoje sutra nema

ostalo medju jucerasnjim stvarima...

Sta si Ti bez mene?

mozda si sretna uz nekoga voljena,

njegova ruka mozda je toplija,

ali samoj sebi kazi

dali si uz njega Zena,

dali si njegova Vila?

Dali smo mi?

samo neki stranci...

ili dva bica koja se usput srela

i do smrti zavoljela?

Sta smo Ja i Ti?

mozda tek dva pupoljka

koja cekaju sunce jutra

kako bi mogla u njemu se voljeti?

Ja i Ti...

znas li...

zelio bih ti sve zabraniti,

samo svojom te zvati,

a bojim se naglas to reci,

bojim se neces razumjeti

koliko te ovo srce Voli...

i uzmi ga...

nedaj mu da bez tebe pati...

Dvorac od leda...

Niko nece svatiti

moje uspone i padove,

za cime venu jorgovani moji,

proljece moje prepuno zime,

zaledjenih krila leptirov let...

Za suzu vrelu netrazim vise

maramicu cistu,

nego jamu bez dna

mozda u nju moji biseri iz oka stanu...

I ovaj vjetar sto ponekada kosu zamrsi

ne osjecam vise kao svoj,

buru sa pucine daleke

moje oci ne vide...

Korake kroz glog i dracu

uvijek napravim usamljen,

bez oca,

bez majke,

bez brata,

bez sestre,

sve to dusa preboli,

ali bez ljubavi

ne to necu moci

osjecam da cu umrijeti...

Sa vrha na dno

sa dna prema gore,

srce se naviklo

a u dusi uvijek jesen je,

put do moje kolibe male

sakrilo pozutjelo lisce...

jadna bez svog Andjela stenje

poput zene koja umire

drzeci ruke voljene osobe...

zao joj sto odlazi

a zeljela toliko jos mnogo ljubavi dati...

Zato cutim u svom hodniku mraka

redam paucinu na sva okna,

kako me nebi pronasla nicija suza

jer nisam vrijedan plakanja...

moj dvorac od leda

uvijek ostaje tvrdjava

koja je cekala samo jedno

da bude voljena ...otopljena i necija...

ljubav vjecna...

Ispjevao sam ti pjesmu...

Ispjevao sam ti ljubavi pjesmu

najljepsu od svih,

mozda je neces cuti,

mozda niti osjetiti,

mozda neces uz nju zaplakati...

ali...

ispjevao sam ti pjesmu moja ljubavi...

Napisao sam ti stih o sreci

lagan kao leptirov proljetni let,

sretan kao moja dusa dok te sanja...

napisah satkanu zelju iz ociju,

kako bi bilo divno

moju ruku sa tvojom spojiti

i samo se drzati...

drhtati...

plakati...

napisah ti stih milo moje...

Sagradih pjesmom tom

jednu brvnaru malu,

u njoj tvoju sjenu zanosnu

kako mi pleses

dok rukicama neki kolac peces,

a pogled tvoj toliko zanosan

srecu ti citam u ocima,

i oko nas nasa sloboda

usamljeni u ljubavi bez igdje ikoga...

ja...i ti...sami...Vilo moja...

Rodjendan...

Tihi dom,

treptaj svijeca,

lagano otvaram vrata svoga raja...

Negdje po zidovima plesu plamicci

vazduh odise lavandom svjezine,

sve je tako tiho,

a toliko puno,

toplina,

dolazim nekome

ko sa smijeskom me ocekuje

nakon danasnjice,

nakon bitke ohole...

Hodnik bosim nogama hodim,

trazim da poljubim

usne koje zelim,

otvaram jedna pa druga,treca

svaka vrata opet su prazna,

pomislim mozda se skrila

iza kreveta meka,

onako na podu lezi nepomicna

i ceka...

ali avaj...

nigdje ne nadjoh nikoga

opet moja zelja luda

igra se mojim mislima...

Da ipak ce biti

ove svijece upalih sam za sebe

u zelji da me netko pronadje,

ove hodnike ispunih mirisom

u potrazi za njenom bujnom kosom,

i tortu izvadih tek kupljenu

na stol stavih

onako sam za sebe...

popalih svijece

i rekoh sebi

sretan ti rodjendan Andjelu...

Nedostajes...

Kada jednom nestane

magla prekrasne zelene doline,

cvrkut zaljubljenog slavuja utihne...

tek tada svatimo

koliko nam to nedostaje...

I vratimo trenutak svojih snova,

preslikamo na liticu jave,

gdje u kanjon onoga sto smo mi

vrisnemo zelju...

toliko ga snazno trebam

da iz snova ga zove

kako bi grlila do vjecnosti...

samo njega...

A san kao san traje jednu noc

jutro ubije sve zelje u nama,

ali oni koji vole zauvijek

znaju kako da budni sanjaju

kome ruke pruzaju,

koga u srcu vjecno imaju...

i cekaju da im voljeni dodju...

vjecnost sa njima ostanu...

Usamljena ruza...

Ne,ne kazuj nikome nista

Ti moja suzo gorka,

i ti ruko drhtava

koja svijecu palis u tisini

stani...ne drhti...

smiri se moje sanjivo oko

umiri se ceznjo...

ne recite nikome

kako me plase proljetni vjetrovi...

Oni me uvijek pozovu

i ja moram poci,

svome snu,

svojoj ljubavi,

onoj svjetlosti gore

sto vrt moj obasjava

gdje mi moja ruza spava...

I svaki put kad joj dodjem

pozelim je zagrliti i nikada ne pustiti

ali trnjem moje gole ruke ranjava,

usne moje zedne njenih mirisnih latica

ona listovima poreze,

i u tisini povucem se

na koljena pored nje kleknem

te suzama krupnim zalijem ...

da mi raste,

da ne uvene,

a ja cu cekati pored nje

da trnje skloni od mene

pa makar mi to bilo poslednje

jer toliko volim je...

Divan par...

Tiho stavljam krik u sanducic mali

zelim da cuti,

oci sakrih pod kapke teske

neka plove kroz snove,

ruke ostavih u dzepu

da nikoga ne diraju...

znas li da me bolis...

kako me volis...

Eto i ozenio sam se

nekoga sam morao uzeti

da uz mene ljubav osjeti,

i ne nije obicna,

cak je nemogu niti zagrliti

ako krenem poljubiti

usne zavrse na golom jastuku...

ime joj je tuga...

Nekako mi odgovara

uvijek cuti,

kada pricam samo svoje rijeci cujem,

kada cutim opet samog sebe cutim,

a da imamo i drustvo

uvijek su sa nama,

ona ih birala za kumu i kuma

rece neka to budu

bol i samoca...

Znas pozelim je prevariti,

ostaviti,

pobjegnem na one puteljke svoje

koji vode do planine moje,

ali me brzo pronadje,

i samo se nasmije...

svatim sta mi zeli reci

ne Andjele nemas ti nikoga osim mene,

vidi kako su ti ruke prazne

nemas nikoga da te povede do kolibe tvoje...

Valjda mi valja sa njom ostariti...

ja i tuga...

divni kao dvoje

a u stvari ja usamljen kroz drvorede hodim

samo pomislim da uz mene jos neko postoji...

i da me barem malo voli...

Daleko...

Daleko je moja koliba mala

gdje je sva ljubav zaspala,

negdje tamo iza onih gora i dolova

preko mnogih rijeka i potoka,

daleko je moja ljubav netaknuta...

Daleko su one moje livade zelene

na kojima oci moje ostadose,

tamo negdje iza oblaka crnih

i jos dalje od samog neba,

iza kise i oluje,

iza mecave i snijega,

iza tuce i groma...

daleko je moja koliba mala

kao pupoljak ruze rascvjetana

kao zena koja ceka svoga Andjela...

Daleko je moje jezerce tiho

suncem bistrine okupano,

onaj kamin topli sto s veceri plamti

vuk koji na podu sa mnom lezi,

daleko je moja zebnja,

sutnja,

ljubomora,

sve pomislim ,

da kolibe vise nema,

da je jadna porusena nekim ruznim rukama,

otrgnuta od moje zelje,

od mog sna,

iscupana iz grudi poput srca...

Ali svakako valja meni krenuti

ka svojoj kolibi,

mozda jos uvijek meni se nada,

mozda me nije zaboravila,

mozda...mozda...

nekoga nadjem na njenim vratima

kako me ceka...

i mozda mi kaze Volim te

moj Andjele,

Volim te ljubavi moja jedina...

Bijeli jorgovan...

Kada budes za vjencanim stolom

neka to bude sa pahuljama,

pozovi me ljubavi tada

da ti dodjem sa bijelim ruzama...

I ne brini srno,

svoj pogled cu skriti,

tiho u sebi

da nevidi niko

sam u svom kutu plakati

sto taj covjek

koji te zeni

nisam mogao biti...

ja...

moja ljubavi...

I kada kazu mila,

ko je covjek sa bijelim ruzama,

reci samo,

jedan Andjel koji se zalud nadao,

i nekoga volio...

Ako budem Vilo

i nekoga zenio,

zvat cu te tada,

u ruci samo

donesi miris bijelog jorgovana,

tad znat ce svi da si ti

moja jedina,

moja poslednja i prva

ljubav zivota...

Eto klecis sada

pred oltarom bijelim,

svoj pogled skrivas

pod velom,

i nemoj gledati

kako suze mi teku,

stavi svoj potpis,

i zaboravi jednu kolibu malu...

I kada podjes sa njim pod ruku

na praku ces naci buket i cedulju bijelu

na njoj slova moga sna,

podari te rijeci njemu

reci mu...

da te voli barem malo...

od onoga koliko te Andjel volio...