Divan par...

Tiho stavljam krik u sanducic mali

zelim da cuti,

oci sakrih pod kapke teske

neka plove kroz snove,

ruke ostavih u dzepu

da nikoga ne diraju...

znas li da me bolis...

kako me volis...

Eto i ozenio sam se

nekoga sam morao uzeti

da uz mene ljubav osjeti,

i ne nije obicna,

cak je nemogu niti zagrliti

ako krenem poljubiti

usne zavrse na golom jastuku...

ime joj je tuga...

Nekako mi odgovara

uvijek cuti,

kada pricam samo svoje rijeci cujem,

kada cutim opet samog sebe cutim,

a da imamo i drustvo

uvijek su sa nama,

ona ih birala za kumu i kuma

rece neka to budu

bol i samoca...

Znas pozelim je prevariti,

ostaviti,

pobjegnem na one puteljke svoje

koji vode do planine moje,

ali me brzo pronadje,

i samo se nasmije...

svatim sta mi zeli reci

ne Andjele nemas ti nikoga osim mene,

vidi kako su ti ruke prazne

nemas nikoga da te povede do kolibe tvoje...

Valjda mi valja sa njom ostariti...

ja i tuga...

divni kao dvoje

a u stvari ja usamljen kroz drvorede hodim

samo pomislim da uz mene jos neko postoji...

i da me barem malo voli...