Pustinjska ruza...

Slika blijedog nistavila

iza prohujalog vremena,

topi se u zelji ljubljenja

netaknutih usana...

Korakom tisine

zakoracih u odaje tvoje duse,

snene...neprobudjene...

zasto si me pustila toliko daleko,

zasto me nisi vratila,

zasto mi nisi rekla

bojim se...

da te zavolim ludo...

Sada moja pustinjska ruzo

odvec je kasno,

jer tragove mojih stopa

gledas kako stoje u pijesku,

okreces se gledas kuda oni odlaze

kamo se gube...

ma tu sam ruzo,

iza tebe na vrelom kamenu sijedim

gledam u tebe

i cekam kada ce tvoj divan cvijet

da se otvori...

Smijes li svoje latice bajne rascvjetati,

smijes li me jos vise voljeti...

smijes li me poljubiti...

moja usamljeno ruzo u pustinji...