FARAON CRNI...

Zvali su ga Crni Faraon,
zvali su ga i vise od toga,
tajanstven,
mistican,
dalek,
zvali su ga svakako,
ali po imenu nikako,
jer ga nisu znali,
ime i on sam je zaboravio,
nekada davno ga u kutu
duse zakopao,
i o njemu cutao
jer je znacilo sve
osim srece...

Faraon je bio,
a nista nije imao
kao prosijak zivio,
dusu narodu poklanjao
suze i bol sa njima dijelio
Faraon je bio,
kojeg je obican narod volio...

Zvali su ga da se u svoje dvore vrati,
vojsku po njega slali,
pisma mu pisali,
u kojima govorise
da je sin Boziji,
i da ce Egipat bez njega pasti,
nacija izumrijeti,
i Bozanski narod sa lica zemlje nestati...
ali avaj,
isti odgovor dobise uvijek,
ZELIM KOLIBU MALU,
NESTO MALO KRUHA NA STOLU,
KAMIN STARI U KUTU,
I SAMO JEDNU ZENU,
DA UZ NJU,
DOCEKAM KOSU SIJEDU...

I digose ruke od njega svi
koji su na dvoru bili,
proglasi se ga smrtnim
otpadnikom bozijim,
klevete gnusne o njemu pricase
na kraju i izdajnikom
ga prozvase...

Egipat je morao da zivi...
Faraon novi je morao se izabrati,
ali ko,
kada je samo on bio sin boziji,
odluka pade na najmladjeg
koji nije stasao da bi odluke sam donosio,
tek trinaest je imao,
a takav im je bas trebao,
lice djecaka,
a rijeci staraca,
nazvase ga imenom Ramzesa...

I djecak poce da vlada,
u bogatstvu i miru Egipta
jedina prijetnja je bila
ta sto mu rekose
da sjena Crnog Faraona
se nadvila nad zidove njegovog carstva,
i dok je on ziv
Egipat nece uzivati
blagodati bogova...

Morao je Faraona Crnog naci,
njegove krvi se napiti,
i oblaci crni ce se razici,
rekose tako djecaku,
Faraonu,
da bi svoju prevaru
ugusili u narodu...

Poslase vojsku silnu u sve gradove carstva,
ali narod nije dao
svog Faraona Crnog,
on je za njih bio
samo jedan Faraon njihov,
bez imena,
bez titule,
bez prezimena,
prosijek bez icega,
lutalica drumova,
suza u njihovim ocima,
on je bio njihov,
Faraon naroda,
i svaka kuca je bila spremna
do zadnjeg mrijeti,
ali bezimenog
nikada nece izdati...

Zalud su godine prolazile,
u potrazi,
zalud i zlatom placali,
Faraona Crnog nisu nasli...

I djecaku godine odose nareda ih se jos pet,
dodje u osamnaeste svoje,
u glavi misli prodjose
svativsi zablude sve,
na glas rece rijeci kobne,
ZELIO BIH SAMO DA ME MALO VOLE
NARODNE DUSE OVE,
DA ME PRIHVATE KAO SVOG
KAO FARAONA CRNOG...

Znali su da djecak je svatio
i prijetnja im postao,
zato u osamnaestoj je umro
najmladji od svih
i jedini,
koji je razumio,
za cim je Faraon Crni zudio
kakvu ljubav je trazio...

Pokopase Ramzesa,
u raskosnim dvoranama
tih usnulih piramida,
rekose zatim da je njegovo tijelo
nosio licno Faraon Crni,
tiho mu saputao nesto na uho,
onako crn,
bezimen,
usamljen...
govorio je jezikom smrtnika,
jezikom naroda...
poslednje rijeci
koje je rekao
kazu skriva grobnica njegova...

Neki i to rekose
da grobnicu Ramzesa
narod je napravio,
jer Faraon Crni tako je zelio,
i da on sam na njoj kamen
po kamen je redao...

Ali istina je duboko negdje zakopana
u grobnici Crnog Faraona,
gdje je sve ispisano na zidovima,
stoljetnih hjeroglifa...

Volio je narod svogFaraona Crnog,
i nije ga dao nikome
jer on je bio suze njihove,
on nije zelio kule i gradove,
on je samo zelio stici
do svoje Vile,
i stariti uz njene kose bujne...

Legenda kaze da je Crni Faraon zivio,
do kraja zivota narod ga skrio,
i da je potragu svoju zavrsio,
negdje u bespucima Egipta,
daleko od pogleda u oazi svoga mira,
svojoj Vili je stigao...

Kazu da je za svakog ljepu rijec nasao,
kolibu malu prepunu srece imao,
i zemljoradnik je bio,
biljke sadio,
ali nije to znao,
tako da narod koji ga je volio
krisom je noci donosio,
iz baste netom ubrane plodove
i u njegov vrt ih sadio,
jer bi se uvrijedio,
da uzima necije...

Njegova Vila je to znala
i o njegovom imenu cutala,
o narodu koji ga dize iznad boga
cutala...
jer je znala,
da sva ljubav njena je njegova
i njegova cijela dusa je Vila...

Njemu i njoj nista nije bilo vazno
osim ljubavi
koju su jutrom uz oci otvorene
sa osmijehom dijelili,
uz rijeci dobro jutro jedini...

Uzalud Faraoni novi vojske su slali
uzalud poreze spustali
i olaksice narodu davali,
uzalud njegovu glavu ucijenili,
sve je bilo uzalud,
on je bio njihov Faraon Crni
i po cijenu zivota nikada
ga nisu izdali...

Kazu da su imali troje djece
dva sina,
i izmedju njih jedna djevojcica crna,
oba brata su bili njena zakletva,
a ona njima njihova boginja,
nazvase je Nefreteta...

Vec u njima narod Egipta
vidje sunce iza oblaka,
jer tu tece krv Vile i njihovog Faraona,
i bili su isti on i ona...

Jedan sin bi nagal i pravicani spreman da u boj krene odmah,
za istinu gine,
za svoj narod umire,
u dvije rijeci sijece,
i nisu vazne posljedice,
bio je preposten
i lako uvidio lukavstvoi prevaru...

Drugi sin bi miran i tih,
svaku rijec je prespavao
i sutra je rekao,
u njemu je sav svijet ljubav sacuvao,
i mnogo je vjerovao,
ali je pamtio,
i jedna prevara za njega bi izdaja,
ljude bi u sebi u tren sahranio,
pravican i posten do smrti,
i jednu zakletvu imao na usnama
LJUBAV JE VJECNA...

I na red dodje ona
boginja,
svetica,
zakletva,
u jednoj ruci krv jednog brata,
u drugoj ista takva ali od drugoga...
u dusi glas naroda...
a u srcu svetinja
otac i majka,
njen Faraon Crni i Vila...

Sve zakone godinama donosio je
faraon izabrani,
ali narod je vjerovao
u svoga Crnog,
njemu se klanjao
i samo za njega molio,
bio je bozanstvo vece od svih
dotadasnjih,
a da to nije znao,
nisu mu smjeli reci,
da njegovo ime zazivaju u molitvi,
jer je zelio da bude
isti kao i oni
narod,
i smrtnici...

Potajno godinama
i grobnicu pravise
jedinu piramidu
gdje ce leci njih oboje,
pod pijeskom da nevidi niko,
najvecu i najljepsu,
i morali su da cute
zato sto pamte
rijeci njega i nje,
zele da budu uz grobove narodne...

Znali su ali narod pamti
one koji su njihovi...

Legenda pamti,
i kada su umrli...

Na nebo se prvo vinuo
Faraon Crni,
iznenada jutrom kao da je zaspao
oci nije otvorio...

Vila njegova,
kraj odra mu lezala,
deset dana,
patila i tugovala,
u zemlju crnu da ga stave
nije dala...

Jedanestog dana,
Nefreteta udje prva,
sa suzama,
znala je cemu ide ljubav ova,
samo je cekala,
jer rijeci utjehe nema
kada je ista kao njena mama,
njena Vila...

Kraj odra kletog,
lezase i ona,
ruku mu drzala u ruci,
usnu ledenu na usni,
i u drugoj ruci poruku...
DJECICE MOJA
IME VASEG OCA NEKA OSTANE TAJNA,
U PIJESKU ZAPISANA,
NEKA IMAJU SVOG
FARAONA CRNOG
ZA MENE COVJEKA JEDINOG,
I U JEDNU NAS GROBNICU STAVITE
JER NEDA MI SE
NI ZIVJETI
BEZ LJUBAVI MOJE JEDINE...

Egipat je plakao,
na dvoru se slavilo,
umrlo je oboje...

Po prvi put narod je rekao
Faraon i Vila su umrli,
dodjite znate gdje je zivio...

Niti vojska,
niti vlast,
niti starci,
niti bog,
narodu nije mogao zabraniti
da isprati i poljubi
ruke Faraonu i Vili...

Oni su bili njihovi...

Mrtva tijela su nosili
milioni,
pred vrata dvorova dosli,
i vojska se sklanjala,
i poklanjala,
svaka dusa iskrena Egipta je plakala...

Tad strazu kraljevsku pozvase,
i na kapije stavise,
al zalud bi...
na licu sina mirnog
ne bi onaj smiren lik,
u oku njegovom
ne bi onaj
blazen sjaj,
na njegovim usnama
toplina je iscezla,
obraz je poceo da igra,
a tad ni sestra njegova,
otac ili majka,
niko nije imao uticaja...
prosao je kroz strazu
i za sobom ostavio
samo mrtva tijela...

Na prag Faraona dosao,
i samo ovo izustio,
DOLAZIMO SA TIJELIMA
MOG OCA,
MOJE MAJKE,
KLEKNUT CES PRED NJIH
JER SU MOJA SVETINJA,
I ZELIM DA VIDIM SUZE U OCIMA
ZELIM DA PLACES ZA NJIMA
KAO STO PLACE OVAJ NAROD,
KAO STO PLACE MOJ BRAT
MOJA SESTRA,
KAO STO PLACEM I JA...
I OD DANAS
MOJA SESTRA,
NEFRETETA,
OD DANAS JE
ONA TVOJA KRALJICA...

I kleknuo je
i molio je,
i plakao je,
i priznao je
NEFRETETA JE MOJA KRALJICA...

Nije zeljela,
nije sanjala,
ali preko noci je bila kraljica,
Egipta,
izabrana od dva brata,
jer su znali da je ona
njihova razlika,
da samo ona
moze obuzdati
sve ono sto je u njima...
izabrana od naroda..
.izabrana od mrtvih usana
a da nisu izgovorila...

Stala je na tron
sa suzama u ocima,
tijela drhtavog,
ali kada je vidjela dva brata
kako uzimaju ruke njene
i na koljena joj padaju,
snagu je dobila,
jer spoznaju je uocila,
njih dvojica su je izabrala...
prigusenim glasom,
milionima u carstvu je izgovorila,
NARODE,
EGIPTA...
OVO NIJE SLAVA,
OVO JE SAHRANA,
DVA ZIVOTA KOJA SAM
SVIM SVOJIM SRCEM VOLJELA,
MOG OCA,
I MOJE MAJKE,
MOJE VILE,
ON JE ZASPAO PREKO NOCI,
A MOJA MAJKA JE ZELJELA
SA NJIM USNITI,
DESET DANA LEDENE USNE MU LJUBILA,
JA,
NEFRETETA,
BILA BI SRETNA KADA BI SAMO
MRVU IMALA OD LJUBAVI
KOJU SU MOJ OTAC I MAJKA IMALI...
I ZNATE NJIHOVU ZADNJU ZELJU,
ZNATE I NASU ZAKLETVU,
ZAJEDNO CE POD PIJESAK LECI,
JEDNO UZ DRUGO,
ONAKO KAKO SU ZIVJELI,
I NIKADA,
I NIKOME,
MOJ NARODE,
NEMOJTE RECI,
GDJE POCIVAJU OVO DVOJE MRTVIH...

I danas svi zele naci
grob od dvoje,
koji su zaboravljeni,
a narod Egipta cuti,
zakletvu niko da pogazi,
Faraon Crni,
i njegova ljubav prema Vili,
uz osmijeh kazu,
ne to ne postoji...

Ponekada ako se prozori odskrinu
cut cete molitvu,
BOZE PODARI MI KOLIBU,
SACUVAJ OVU MOJU VILU,
UZ NJU MOJU SRECU,
I DO KRAJA ZIVOTA
CUVAM TAJNU,
POD ZEMLJOM PIRAMIDU,
KOSTI FARAONU CRNOM
I UZ NJEGA NJEGOVU VILU...