Pahulje bijele...

Opet ce pahulje bijele
tiho ulicom lelujati,
blazena noc padanja,
cekanja zivot cijeli,
da bi krenule na poslednji let...

Tek pokoja na dlan ce sletjeti,
u mojoj kosi se zaplesti,
na trepavici ostati,
i tu tiho bez glasa umrijeti...

Dok lete,
izgledaju tako razigrane i vesele,
u mnostvu neprepoznaju
se one koje tuguju,
svaka na svaku lici
i svaka se smijesi,
dok ne svate kada padnu,
da ostaju same
i tu na tlu u samoci umiru,
bez igdje ikoga,
u bisernu lokvu vode
nalik na suzu,
se pretvore...
i sa prvim suncem ispare
negdje gore u oblake,
bas poput duse...
nadaju se da ce ponovo biti rodjene...

Ali te pahulje male
u zaru da budu prve
pri poslednjem letu,
neznaju jadne
da cekanje donosi
drugu sudbinu,
onu koja ih nosi do vjecnosti,
do ljubavi,
do besmrtnosti...

Medju njima su i one odbacene,
bez igdje ikoga u letu tom,
zbunjene gomilom
koja juri strmoglavo ka tlu,
svoj let su usporile,
kao da su to nesto cekale,
kao da su zeljele da let ne prestane...
bile su odbacene...
a izabrane
da vjecno u ljubavi zive...

Cekanje njihovo prizva vjetar
koji neocekivano dodje,
njezno ih uze i ponese
do planine,
vjecnim snjegom zarobljene,
a tu je bio i On
koji je vjecnost cijelu
svoju snjeznu pahulju cekao,
da bi sa njom
u planini izgubljenoj
ljubav joj svoju dao...