Neka drugima...

Neka drugi

pod zvjezdanim nebom zagrljeni

kao jedno disu...

Neka drugima

borovi stope bose broje,

dok im povjetarci u krosnjama

sonate ljubavi pisu...

Neka drugi

pjevaju,vesele se i klicu,

sa osmijehom trce u susret novom danu...

Neka drugi

poput ptica

ovim plavim nebom lete,

na oblaku bijelom grle se i vole...

Neka drugima

zvijezde vjecne

gore u sretnim ocima,

neka spavaju u toplini kamina

jedno drugom na grudima...

Neka drugima...bude sve...

Meni ostavite tamu,

ledenu zimu,

moju samocu,

usamljenu pustinju,

i jednu polomljenu ruzu...

biti cu sretan pored ovih nijemih prijateljica...

daleko...daleko...daleko

Budi tu...

Budi tu...

kada mi dodju dani zli,

kada u jutru vidim sivu maglu...

Budi tu...

kao zjenica u mome oku,

kao jedina svijetla zvijezda

na mome tamnom nebu...

Budi tu...

kao mirna luka,

kao mirisna postelja

koja me vjecno ceka...

Budi tu...

i nepitaj nista,

samo cuti...

voli me,

zagrli me,

suze sa lica mi obrisi

dok padaju od srece,

jer sve je lakse,

za sve imam snage

kada si Ti uz mene tu...

Budi tu...kao djetinjstvo proslo u zaboravu,

budi tu...kao jutro vedro u sadasnjem danu,

budi tu...kao jedina zena za buducnost cijelu...

Budi tu...

i nedaj da me odnesu cigani cergari,

nedaj da budem svaciji i niciji,

nedaj da Ti umrem bez ljubavi...

ne milovan,

ne ljubljen,

sam u svom svijetu zarobljen...

Budi tu...samo budi

i voli...mnogo me voli...

kao sto ovo srce moje

beskrajno voli srce Tvoje...

Cvijet moje duse...

Najljepsi cvijet iz vrta djavla

ukrao sam ja za nju,

bez stida,

bez srama,

zelio sam staviti ga u kosu njenu...

Znao sam i sta me ceka

koji crni plast mora pasti preko moga lica,

ali Djavle znaj da volim je,

mnogo jace je to od mene...

U paklu da me zarobis

lance da mi stavis

moju dusu ogolis,

na vjecnost usamljenog osudis,

znaj od svega jace su oci njene...

I evo Boze dodjoh na vrata tvoja

sa ruzom u njedrima,

iz vrta djavla ubrana,

imao je milosti i skinuo lance

sa ovih zednih usana...

dodjoh da prosim ruzom

tvog najljepseg Andjela...

Al' ti ne htjede pristanak dati

porusi moje kule i gradove,

rece moja kci nije za crne Andjele,

od neba i pakla prognane...

Od tada prodjose i godine

a ja lutam izgubljen izmedju dva svijeta,

trazeci put do njenih odaja,

kako sam ukrao ruzu od djavla

taku cu ukrasti Boze i nju

sa tvoga neba...

ne bojim se...

osudi me...

svakako zivot nije zivot

bez nje,

bez suze njene...

Boze cuvaj je...

Boze cuvaj je,

tako je jaka

a u dusi krhka i slaba,

ipak svati samo je zena

cuvaj je...

od ovog pokvarenog svijeta...

Boze cuvaj je,

jer ona ima samo tebe,

neka joj jutra budu u cvijecu

i u mraku podari joj svijecu,

neka se budi sa osmijehom

neka pjeva veselom pjesmom,

a mene ogrni cijelim bolom

navikao sam usamljen lutati tvojim drumom...

Cuvaj je Boze...od mene,

od ljubavi moje...

jer njeno srce malo nece moci da podnese,

kada mu pridjem i kazem,

volim te...

Nikada druze ne pozeli zivot moj...

Iskinuta hartija papira lezi na podu,

tu uz prigusenu svjetlost tamne svjetiljke,

jos jedna casa vina uz nju cigareta

idila bez kraja prije sna...

Pogled k' razbacanim stvarima

volje za spremanjem odumrla,

neka stoje izgubljeno zabacane

poput duse su moje...

Ruka ka svjetlu...tama,

dobra vece moj usamljeni jastuce,

jos jedan dim koji mjesec obasjava

u njemu misao otkinuta od srca...

moglo je biti bolje...

Izguzvana postelja od nemirnih snova

koji dolaze tek sa izlaskom sunca,

navlacim roletne izgleda mnogo bolje

jos samo da kisa pocne

neka zauvijek pada.

neka zauvijek nebo place,

laku noc svijetli danu

dobro jutro noci

sirim ruke da zagrlim tvoju tamu...

Leptirov let je trajao i zavrsio

u cahuri svojoj prije nego se i rodio,

naocale ce skriti podocnjake,

vampir koji zivi samo nocu

da to sam ja

sudjena mi takva sudbina

lutati do ocaja i nazad

usamljen...bez zrake sunca...

jak i mocan za cijeli svijet

preslab samo na sebe i srce svoje

koje zeli tihe izgubljene planine...

Nemoj druze nikada pozeljeti zivot moj

jer ces se izgubiti na stepenici prvoj,

ja odvec navikao sam se

orgije i blud praviti

sa samocom...tugom...tamom

i jedinim malim svjetlom...svijecom...

Nitko i nista...(klauni i kada placu,publika se smije)

Ja sam nitko i nista,

kamen u kojem cvjet ne cvjeta,

jutro bez sunca,

suza ne isplakana,

bol vjecna...

Bez lika i nalicja sam,

oficir bez cina,

ruza bez trnja,

pustinja gola...

to je dusa moja...

Noc bez tmine,

dodir bez usne,

brod bez pucine,

gorstak bez planine,

srce bez ljubavi,

to sam ja...

nitko i nista...

Razbacana zraka sutona,

pjena svjezeg sampanjca,

razbijena casa u kojoj je nekada bilo snova,

pjesnik bez dodira,

ruza bez korijena,

ptica slomljenih krila,

takav sam...

nitko i nista,

Bez ikoga svoga...

a nekada u meni je bila zelja,

da budem necija

zvijezda vjecna...

Obican sam...

Ne ja nisam kao netko drugi

necu to nikada ni biti,

jednostavan,

i nisam slican,

obican sam...a to boli...

Imam oko 350 kila,

glava mi celava,

rastiman sam kao gitara,

i uzgred imam 88 godina,

ipak sve u svemu za otpada sam

za nekog starog gvozdja,

obican sam...a to boli...

I ne ja ti neznam musko biti,

a ipak nikoga se ne bojim,

i ja te neznam zavesti,

ja bih da me volis

da obican sam...a tako ne obican...

i znam da to boli...

mozes li me promijeniti?

Ako Ti kazem volim te

ako ti kazem zelim te,

ako ti kazem ostajem,

mozes li reci "idi"...

na tu rijec ja cu otici...

dali ces plakati?

dali cu plakati?

to znamo samo ja i Ti...

obican sam...vjeruj to boli,

kada se gleda u oci

i kaze

"ljubavi...ovo srce te voli"...

Kada bih imao...

Kada bih imao jednu kolibu malu,

i u njoj jedan tepih topli,

jedan kamin

i koju grancicu u njemu,

meni bi bilo dovoljno...

Nije vazno kako se zove grad i ulica,

ne marim dali je to uvala

ili planina,

jeli to na pocetku

ili kraju svijeta,

to nije bitno...osim samo jedno,

da je tu uz mene zena,

da si tu uz mene...

Ti voljena...

Da...

to bi mi bilo dosta

sve ostalo je nista,

sve ostalo neka drugi imaju,

neka uzivaju,

za mene neka ostave mrvicu malu,

kolibu...

tepih...

kamin...

biti ce dovoljno...

mozda i previse,

da biti ce da je previse,

ma neka sve nose,

ja zelim samo Tebe...

Gdje nema tebe...

Gdje nema tvoje kose guste

tamo su moje ulice puste...

Gdje nema tvoga oka sjaj

tamo je u mraku moj ocaj...

Gdje nema tvog sunca sa lica

tumaram nasumice na obroncima litica...

Gdje nema tebe

tu nema niti mene...

prestaju kucati srca

za oboje...

U Tebi me ima...

U tebi me ima !

vise nego srce malo moze da podnese...

u svakom koraku,

u svakoj ceznji,

u svakoj zelji,

u tebi me ima...vise nego tebe same...

I nisam bolest,

ali postaces bolesna od mene,

i nisam pokrivac,

ali pokrit ces se sa mnom,

i nisam dragocjen,

ali zeljet ces me vise od bilo koje zelje!

Jer...u tebi me ima...

Iza tvojih ociju koga si skrila,

ko Ti snovima hara,

koga pod kozom cuvas

i kao krv vrelu nikome nedas!

Da...u tebi me ima...

dali to znas?

ili moram da ti sapnem ja

koliko Te u meni ima...

Tama...

Dolazi tama...slutim!

Tama u ocima,

Tama u koracima,

Tama u srcu...

Zaboravljeni vjetar duse

ponovno se budi...kida,

raznosi prasinu zivota...

Sakrio bih se veceras moja Noci

u tvoju tamu,

u krilo tvoje,

i zaspao...tiho...po prvi put sretno...

Dugo...predugo,

na ruke se navukla paucina

u mome nebu kisa

nema zrake sunca...

I ostajes mi samo Ti...tmino...noci,

kao jedina utjeha

koja nista ne pita,

cuti i place...

miluje grubo...

boli...ali trpim,

jer Ja nemam nikog drugog,

osim Tebe i tame tvoje...tamnice moje...

Cekam te...

Cekam te u polju crvenog korova

medj' milion rascvjetalih makova,

tamo gdje duga pocinje i zavrsava,

a san o sreci postaje java...

Cekam te usamljen na zemljici toj,

tu gdje tuga nesmije doci

gdje suze radosti samo smiju poteci,

cekam te...

da ti kazem te dvije rijeci male...

volim te...

Cekam te u krosnji jorgovana vrtnog

poput malog pticeta scucurenog,

dodji pod njega onako mirisnog

pogledaj raspupale cvijetove

i nadji moje oci

koje kao dvije suze sjaje...

cekam te...

njima da ti kazem

nedaj me nikom milo moje...

Cekam te u snu

da pomirisem tvoju kosu gustu,

cekam te u jutru

da otvoris na jastuku trepavicu,

cekam te...da mi pruzis ruku i povedem te,

tamo gdje sretne ljubavi idu...

.....

Za Vas koji ste po prvi put na ovim stranicama,i one koji su od skora...hvala od srca sto citate ove rijeci,ali molim Vas neka bude moje ime Andjel,ili kako vec zelite da me zovete.Ove rijeci ne pisem da bih privukao paznju,da bih zavodio,da bi me neko zelio,ove rijeci pisem da dusi podarim malo mira,ove rijeci pisem zbog...davno sam to napisao...

Komentari prije su bili dostupni,ako se vratite unazad mozda svatite zasto sada su uskraceni...ali svakako u skoro vrijeme Andjel ce se povuci...tada svi mozete pisati sta zelite...Oprostite...

Divlja Ruza...

Zvala se Divlja Ruza,

kazu mama je nije dovoljno voljela,

otac nikada zagrlio,

prijatelji njeni

svi su je pokusali izdati,

vremena kada se osjecala potrebnom

ona se nije sjecala...

ljubav za nju je bila slijepa ulica

u kojoj nikada nije bila...

Zato je bjezala,

navikla da bude sama,

sa bijesom na usnama

pokusala da opravda bol u ocima,

jer nije nikada letjela nebom,

nije imala nikog

da dijeli tugu sa njom...

I prvog dana kada sam je vidio

znao sam to je ta,

sa usnama crvenim i divljim,

poput krvi...

Ponudih joj ruku

i toplinu u mome zagrljaju,

zelio sam brisati joj suze s lica,

pazljivo,

iskreno,

povesti je do rijeke ljubavi...

Rekla je "Andjele,pricekaj me malo,

bojim se...ovo je za mene strano,

bojim se...jer srce je zadrhtalo,

nikada ono nije voljelo"...

Dosao sa drugi dan

i donio boje krvi ruzu,

u dlanovima trnje njeno

niz ruku krv moja vrela,

zelio sam objasniti

da ljubav boli,

ali mnogo manje nego sto mirise,

da sve ruze

mogu polomiti trnje ako se iskreno vole...

Zelio sam da me prati,

prazninu i tugu njenu

zelio sam da zaboravi,

zelio sam da me ta Divlja Ruza

kao nikoga na svijetu voli...

Zelio sam...

i dosao sam...

ali moju Divlju Ruzu nasao nisam...

kazu mama je nije voljela dovoljno,

otac nikada zagrlio,

a Ja sam zelio

voljeti je za oboje...

Zvali su je Divlja Ruza

ona koja nije voljela,

ona koja se nije bojala,

a sada suza u oku blista

sto nije toplim usnama

poljubila svoga Andjela...

Klisura ljubavi...

Tu na mojoj stijeni zaboravljene klisure,

gdje vazduhom treperi tisina vijekova,

borovi mirisu svjezinom smole,

tu je moj dom...

tu sa crninom svojom,

trazim kroz maglu izgubljenim pogledom

nekoga...koga sam zvao mojom Vilom...

Tu gdje slapovi biserne vodice izviru i poniru

ne dajuci rukama nicijim lice umivati,

tu gdje su travke zelene

kao tepih prosute za noge bose,

tu je moje srce...

tu usamljen stojim,

sam sebi mirisem,

sam sebi sapucem,

sam sebe bolim...

Tu gdje povjetarac tihi kose mi mrsi,

svilenkasta maglica lice miluje,

tu gdje vrijeme stoji,

tu...u moju klisuru

dolaze samo oni zaljubljeni

i cekaju kroz maglu sjenu

cekaju svoju voljenu...

cekaju svoju Vilu...

Ti si moj svijet...

Moj svijet satkan od paukove niti

na kojoj blistaju kapljice rose,

svaka nit svilenkastih snova

po jedna tuga...

i svako jutro novog budjenja,

pokida moju divnu sinocnju mrezu,

koju spletoh ocima sklopljenim...

Moj svijet prestaje

tamo gdje moram da idem,

i dok koracam pola mene i dalje spava...

Moj svijet si Ti,

da bih budan sanjao

da bih mir svoj nasao,

u njemu nedostajes samo

Ti...

Trebam te u mome svijetu

da vjecno otjeram tugu iz ociju,

svojoj dusi da podarim

naj ljepsu ljubavnu pjesmu,

treba te moje srce

da ga tvoje ruke bijele uzmu

i usne tople poljube...

treba te ovaj moj svijet...

trebam Te...Ja...

Ruza u snijegu...

Ruza u snijegu i led na propupalom crnom cvijetu,

rodjena u inat svima,

laznim prijateljima,

dusmanima,

ne voljenim ljubavima...

okovi u srcu vjecno stoje od usamljenosti

u tom bijelom svijetu...

Suza tisine gorka,

stoji na zelenim listovima,

zaledjena...ne isplakana,

sama...

gorda...

iz nicega porasla

na svaku bol navikla...prezivjela...ostala,

jedna i jedina...

ta ruza snijegom okovana...

Listovi njeni ne vidjese sunce,

korijen njen ne bi zaliven suzom istine,

latice njene ne dodirnuse ruke tople,

i nikada osjetila nije... sapat duse...

usne vatrene,

koje kazu samo rijeci dvije...

Volim Te...

Tuga u srcu skrivena,

bol u dusi nikom ne ispricana,

i san zakopan u dubini njenog pupoljka...

mozda dodje netko...

da je grli,

da je ne kida,

da je ne lomi,

da je voli...onakvu kakva i postoji,

da je ljubi i vjecni snijeg sa nje,

usnama otopi...

Nadala se snjezna ruza

ljubavi nad ljubavima,

ali samo jedno nije znala

ljubav boli...vise od vjecnog leda...

i samo prava ulazi tiho u srce...

ostaje...

zivi...

place...

i ljubav za ljubav nikada ne moli...

ona se jednostavno...

prosto...

istinski...

ona se...samo voli...