srijeda, 5. svibnja 2010.

Divlja Ruza...

Zvala se Divlja Ruza,
kazu mama je nije dovoljno voljela,
otac nikada zagrlio,
prijatelji njeni
svi su je pokusali izdati,
vremena kada se osjecala potrebnom
ona se nije sjecala...
ljubav za nju je bila slijepa ulica
u kojoj nikada nije bila...

Zato je bjezala,
navikla da bude sama,
sa bijesom na usnama
pokusala da opravda bol u ocima,
jer nije nikada letjela nebom,
nije imala nikog
da dijeli tugu sa njom...

I prvog dana kada sam je vidio
znao sam to je ta,
sa usnama crvenim i divljim,
poput krvi...

Ponudih joj ruku
i toplinu u mome zagrljaju,
zelio sam brisati joj suze s lica,
pazljivo,
iskreno,
povesti je do rijeke ljubavi...

Rekla je "Andjele,pricekaj me malo,
bojim se...ovo je za mene strano,
bojim se...jer srce je zadrhtalo,
nikada ono nije voljelo"...

Dosao sa drugi dan
i donio boje krvi ruzu,
u dlanovima trnje njeno
niz ruku krv moja vrela,
zelio sam objasniti
da ljubav boli,
ali mnogo manje nego sto mirise,
da sve ruze
mogu polomiti trnje ako se iskreno vole...

Zelio sam da me prati,
prazninu i tugu njenu
zelio sam da zaboravi,
zelio sam da me ta Divlja Ruza
kao nikoga na svijetu voli...

Zelio sam...
i dosao sam...
ali moju Divlju Ruzu nasao nisam...
kazu mama je nije voljela dovoljno,
otac nikada zagrlio,
a Ja sam zelio
voljeti je za oboje...

Zvali su je Divlja Ruza
ona koja nije voljela,
ona koja se nije bojala,
a sada suza u oku blista
sto nije toplim usnama
poljubila svoga Andjela...

Nema komentara:

Objavi komentar

Pretraga