Divlja Ruza...

Zvala se Divlja Ruza,

kazu mama je nije dovoljno voljela,

otac nikada zagrlio,

prijatelji njeni

svi su je pokusali izdati,

vremena kada se osjecala potrebnom

ona se nije sjecala...

ljubav za nju je bila slijepa ulica

u kojoj nikada nije bila...

Zato je bjezala,

navikla da bude sama,

sa bijesom na usnama

pokusala da opravda bol u ocima,

jer nije nikada letjela nebom,

nije imala nikog

da dijeli tugu sa njom...

I prvog dana kada sam je vidio

znao sam to je ta,

sa usnama crvenim i divljim,

poput krvi...

Ponudih joj ruku

i toplinu u mome zagrljaju,

zelio sam brisati joj suze s lica,

pazljivo,

iskreno,

povesti je do rijeke ljubavi...

Rekla je "Andjele,pricekaj me malo,

bojim se...ovo je za mene strano,

bojim se...jer srce je zadrhtalo,

nikada ono nije voljelo"...

Dosao sa drugi dan

i donio boje krvi ruzu,

u dlanovima trnje njeno

niz ruku krv moja vrela,

zelio sam objasniti

da ljubav boli,

ali mnogo manje nego sto mirise,

da sve ruze

mogu polomiti trnje ako se iskreno vole...

Zelio sam da me prati,

prazninu i tugu njenu

zelio sam da zaboravi,

zelio sam da me ta Divlja Ruza

kao nikoga na svijetu voli...

Zelio sam...

i dosao sam...

ali moju Divlju Ruzu nasao nisam...

kazu mama je nije voljela dovoljno,

otac nikada zagrlio,

a Ja sam zelio

voljeti je za oboje...

Zvali su je Divlja Ruza

ona koja nije voljela,

ona koja se nije bojala,

a sada suza u oku blista

sto nije toplim usnama

poljubila svoga Andjela...