Cvijet moje duse...

Najljepsi cvijet iz vrta djavla

ukrao sam ja za nju,

bez stida,

bez srama,

zelio sam staviti ga u kosu njenu...

Znao sam i sta me ceka

koji crni plast mora pasti preko moga lica,

ali Djavle znaj da volim je,

mnogo jace je to od mene...

U paklu da me zarobis

lance da mi stavis

moju dusu ogolis,

na vjecnost usamljenog osudis,

znaj od svega jace su oci njene...

I evo Boze dodjoh na vrata tvoja

sa ruzom u njedrima,

iz vrta djavla ubrana,

imao je milosti i skinuo lance

sa ovih zednih usana...

dodjoh da prosim ruzom

tvog najljepseg Andjela...

Al' ti ne htjede pristanak dati

porusi moje kule i gradove,

rece moja kci nije za crne Andjele,

od neba i pakla prognane...

Od tada prodjose i godine

a ja lutam izgubljen izmedju dva svijeta,

trazeci put do njenih odaja,

kako sam ukrao ruzu od djavla

taku cu ukrasti Boze i nju

sa tvoga neba...

ne bojim se...

osudi me...

svakako zivot nije zivot

bez nje,

bez suze njene...