Mozes li mi odoljeti...

Daleko su te planine

koje zelim bosim nogama gaziti

niti puta u toj kletoj gori

ne poznajem,

ali ipak zelim ti doci...

Vukovi znam da me cekaju

na svakoj visoravni vrebaju

copori koji samo za

svjezu krv znaju,

ali ipak zelim ti doci...

Niti taj snijeg

koji toliko volim,

visoko gore ce biti

moj smrtni neprijatelj

svoje tihe bijele pahulje

u mecavu izgubljenosti

ce pretvarati,

ali ipak zelim ti doci...

I sve nedace kada prodju

i napokon u dolinu dodjem

nabujala rijeka

davnih proslih uspomena

ce biti moja smrtna rana,

dali da njom zaplivam

ili na obali ostati

nece biti tesko odluciti,

ribica sam mila moja

i svaka rijeka je plitka

spram mojih dubina,

uci cu i preci,

jer,

zelim ti doci...

I tada jos samo jedan zid ce ostati

tvoj zid u kojem vidim tvoje oci

pred njim cu samo kleknuti

bez borbe se predati

i reci...

mozes li mi odoljeti...

Sinoc...

Pozeljeh da te ljubim sinoc

oci da sklopis

dok moje usne po tijelu tvom

najljepsu sonatu ljubavi ispisuju...

Pozeljeh ti tiho saputati

na uho...

i rukama njezno milovati kose

da usnis poput djeteta

tu na mojim grudima...

Pozeljeh sinoc zaspati

pored tebe,

cuvajuci te u snu

od zlih kosmara,

pozeljeh,

pozeljeh i jutros u krevet

ti kavicu sa kolacom donijeti

da te njen primamljiv miris

osmijehom probudi...

Jednu bijelu ruzu

u ruci nositi

i poljubac na usne ti staviti

a onda njezno prosaputati

dobro jutro ljubavi...

More...

Upoznah te na obali mora

u suton vec proslog dana

sunce do pola bi uplovilo

u plave dubine

dok preostale zrake

su kupale mirnu povrsinu

tog beskrajnog plavetnila...

Tako usamljen sjedio sam na stijeni

sa casom vina mojim jedinim drugom

tih,

miran,

predan svom izgubljenom snu

koji jos niko nije dohvatio...

U idili sutona pomijesanog emocijama

davno izgubljenih vremena

spazih kako tvoje noge bose

gaze taj pijesak egipatskih davnina

dok voda ih njezno umiva...

Sama bez ikoga

pognute glave ka tlu

pomislih trazis bisernu skoljkicu

ili pak krajnost druga

na srcu imas jednu veliku ranu...

"Oprosti ako smetam

smijem li malo narusiti

tvoju samocu,

zovem se Andjeo

koji trazi svoju Vilu,

djelujes mi povrijedjena

ili je to samo varka

tvoga prekrasnog lica"...

"Skorpija,

zovem se skorpija

bolje horoskop da ti kaze

mjesto moga imena,

i nemoj da te moj izgled vara,

u dusi sam ipak toliko krhka i slaba

dok moja pojava je samo jaka"...

U tren pomislih ta neda

nikome blizu prici

voli zavoditi i primamljiva biti

osvajati,

a njezin svijet

niko nemoze dohvatiti...

Misao me zatalasa

dok izazov se budio u meni

pozeljeh joj odmah reci

gdje mi srce spava

ali sta ako bude zbunjena

jer plaha je kao srna

u tren moze pobjeci

a da niti cuje moje rijeci...

Ne,

ipak nemogu protiv sebe

nisam kalup

niti kecelju nosim u skoli

nezelim biti isti

nikada to nisam ni bio

zelim reci ono sto mi na srcu lezi...

Tren cutanja narusise moje rijeci

"zelis mi ruku dati

i sa mnom poci

put planina i mojih snova

u njima ces spoznati

gdje ova ribica spava

i bojis li se njenih dubina"...

Zbunjena mojim prilaskom

i tom jednostavnoscu

u casu ruku pruzi

koja je jos drhtala

mada je to prikrivala...

"Nebrini mila moja

samo te zelim voljeti

i zauvijek ti saputati

te predivne rijeci

kako tvoje kose sijede volim,

spoznaces da ni tvoje srce nije stijena

i ono puca pred rijecima

neka se kcerka zove Marija Magdalena"...

Sa snjegovima...

Krenuh ka dubini sobe

sa vjerom da cu

u tom usamljenjom uglu

pronaci dio sebe...

Ruke su mi bile hladne

a pogled prazan

ali nesto me vuce

tom skucenom prostoru

kao da moja sjena me zove...

Koracajuci lagano

u mislima vracam svoje drumove

ma gdje sam to usput zalutao

dali sam neku srnu povrijedio

samo zato sto nisam osjecao,

iskreno volio,

i mozda bas sada placam ceh

te uzavrele krvi moje

koja juri mojim venama

poput pobjesnjelih vranaca

u slobodnim prerijama

gdje usljed njihove

bjesne trke

od kopita tih i zemlja se trese...

Nemogu naci odgovor

a zelim ga...

Sjedam kao duh

u taj ledeni kut

da pogledom uzmem cijeli prostor

pokusam svatiti ne svaceno

pokusam odgovoriti

na ne postavljeno

pokusam dokuciti ne dokucivo...

Zatim u beznadju usamljenosti

i nemajuci sa kim podijeliti

ova pitanja

upitah samog sebe

sta je to voljeti i biti voljen

dali su to samo rijeci

koje zelim cuti

a osjecaja nema

zasto me neda drugim

dok je zbunjena

sa jednostavnim pitanjima...

Osvrnem se unazad

i odgovor sam od sebe stigne

kasni ali tu je

tiho se uvlaci u mene

i sapuce andjelu odgovor je u snjegovima...

Tupa misao ostade na koljenima

porazena ovom zagonetkom

ali za tren opet dokucih smisao

"doci cu ti Vilo sa snjegovima

poput crnog Andjela u bijelim nocima

pokucati na tvoja vrata

dok tmina me bude obavijala,

tada je do tebe mila moja

otvori

ili vjecno ih ostavi

za mene zakljucana...

samo tri puta cu kucati

cekati par trenutaka

a onda poput sjene zauvijek nestati...

Po odlasku obrisat cu tragove u snijegu

da od mene niti stopa ne ostane

za nekoga koji poslije mene dodje

nemoras nista da kazes

da objasnis nemas sta

jer niko nije ni kucao

te noci na tvoja vrata...

I kapiju tvoju za sobom cu zakljucati

sa njom i svoje snove pokopati

buket cvijeca nekom prosjaku pokloniti

a svoje suze u tami

sam...

u sebi isplakati...

Ne,nezovite me...

Ne zovite me nocas

moje lice ne trazite

mozete,

znate,

tim zenama i sami da pridjete...

Pustite moje usne neka miruju

ove prazne ruke

casu u samoci da miluju

znate u dubini duse ratujem...

Zasto ste slabi bez mene

zasto vam moram reci

da zene zele biti voljene

zar je tesko izustiti

te predivne rijeci

dok ih gledate u oci

ma zar je tesko

ne glumiti

i odmah to reci...

Da ipak ce biti da ste muskarci

sutiti i ko fol stijena biti

ni jednu jedinu suzu pustiti

i kada boli

kada cijela dusa place

pa ko sam onda ja

zasto me trazite muskarcine prave

zar se bojite zene

bojite poezije

na sve ste spremni

ali na rijeci

zelim te

volim te

ljubavi moja

e to nekako nemoze se reci...

Ipak ce biti kao do sada

molim te Andjelu

reci da volim kosu njenu

ti to znas

ti to mozes

i krenem jer zelim da nekoga volite

i da budete na nebu kao sto sam ja

ali sta bude kada pridjem i kazem

te slatke rijeci

okrene se i pogleda vas nesigurni pogled

ma niste nista ni rekli a vec porazeni

da bih dobio rijeci

ne zanima me on nego ti

i onda moram lagati

kako ce nesto biti

jer joj po mislima plovis

i nezna bez tebe zivjeti...

Ma sto me mucite

odvec sam umoran za te igre

kao znate da volite

a niste sposobni da kazete

ma kakvi muskarci ste

pokazivat misice

lomit case

a dvije rijeci

niste sposobni reci

volim te...

Umoran sam drugovi moji

vec odavno sam umoran

i nemogu vam pomoci

zelim sam u ovom kutu biti

bez ikoga

njenu sliku polako vracati

i u mislima je ljubiti...

I zasto taj pogled cudjenja

pa znate da Andjeo o sebi

nikom neprica nista

ali pamtite da dodjete uplakani

kao neko u crkvi

moram da vas slusam

i kazem ma nebrini

ipak ce nekada te voljeti...

Ali jedno nikada nisam uspio svatiti

zasto meni to pricate

zasto njoj ne kazete

opet vas pitam ma zar se bojite

reci rijeci te

volim te...

Molim vas pustite me sada

i sutra

i juce

pustite me zauvijek

nisam jak kao vi

nezelim nista kao vi

ja ipak samo jedno zelim

da volim

i da me voli

ne zelim da je pokazem

ne zelim ni da ona mene pokazuje

ne zelim da kazu

ehh da mi bi takvog andjela imati

ne,

ne zelim to

ja jedno samo sanjam

u ljubavi stariti...

Budi zanosna...

Veceras budi zanosna

najljepsa od svih

i nestavljaj sminku

nije za tvoje preljepo lice

nemoj staviti u kosu nista

pusti neka pada preko ramena

veceras blistaj svojom

prirodnom ljepotom...

Obuci haljinu crnu

znam da nevolis

ali ipak obuci

dobro ti stoji

neka tvoja gola noga krene

neka se okrecu svi

puna sebe

onako jaka

kroci na plocnike

svojih ulica

i obori te muske duse

proklete,

zavedi,

osjeti pogled na sebi

vidi kako te pogledom skidaju

zele da te imaju

za jednu noc

da te imaju

da griju tvoju postelju meku...

Izaberi nekoga

pa vidis da nestrpljivo cekaju

u nekom od tih silinih ociju

trazi strast

pozudu,

njega uzmi

povedi,

zavedi,

ugasi svoju glad

njegov jad...

Voli ga ovu noc kao da je prvi

usne mu obljubi,

oci dotakni,

neka tijelo samo govori

bez ijedne jedine rijeci

i onda tiho poput djeteta

usni...

A jutro kada dodje

i pogledas tijelo do sebe

njegovo lice stranca

ruke toliko grube

njegova pojava

sama od sebe kaze

zar sam sa njim spavala

zar je bio sa mnom

a ljubav nisam ni osjetila,

tada ljubavi moja

idi do ogledala

pogledaj sebi u lice

i reci

dali sam to svog Andjela

izdala...

Prosjak ljubavi...

Siromah sam rodjen

sa tugom nekom u ocima

bolom u njedrima

ni kule ni dvore nemam

i nista na poklon

da ti dam

osim ove ljubavi moje

srca velikog

koje zeli voljeti

do smrti...

Poklanjam ti to sto imam

zlatom nemogu te kititi

kocije bjele dovesti

svatove silne pozvati

mila moja nemogu ti to pokloniti

a htio bi...

Mogu te samo pozvati

i reci

zivote moj

zelis li samnom

uz osmijeh i srecu

stariti,

toliko koliko imamo

vec cemo sve sami sagraditi

i u ljubavi kose sijede docekati...

Zagrli me...

Zagrli me ti

i oprosti mi

sto mogu samo ovim

rijecima teskim te voljeti...

Zagrli me tu

u tom prostoru

u nekoj izgubljenoj sjeni

za koju pomislis

da je moj lik usamljeni...

Zagrli me jastukom

koji do tebe je prazan

mojom majicom

mojim parfemom

mirisi me

osjeti me

poljubi me

mojom slikom

mozda vec odavno zaboravljenom...

Zagrli me ikonom

ispod koje pise moje ime

srcem me grli

dusom drhti

mojim brojem me voli

i prsticima samo ispisi

volim te moj jedini...

Zagrli me sad

ovaj tren

ove noci

jer sutra ti vec mozda

mogu umrijeti

i neces moci te rijeci

reci

rukama grliti

usnama ljubiti

mozda ce tada suze teci

a u grlu ce samo ostati

"Andjelu molim te ustani

jer bez tebe nemogu zivjeti

i niko me nemoze voljeti

kao ti jedina moja ljubavi"...

Moji Andjeli...

Umoran sam moji Andjeli,

umoran je vas polubrat

od ovih lutanja...

Za ove oko sebe sam nesvacen

od vas odbacen,

samo zato sto sam crn

i prepun ljubavi...

Moji koraci svakim

danom sve su tezi,

na kojem ste me to

nebeskom sudu osudili

i koju presudu mi donijeli

a da moj glas

niste niti

culi...

Recite koliko jos

sa bolom i tugom

se moram druziti

i zasto mi nedate

jednostavno umrijeti...

zar mislite

da ce neko za mnom zaplakati

i crne ruze na grob mi

donijeti...

Znam uzalud i pitam

samo cutite

zato i pomislim

jesam ja to izrod

od cijelog ljudskog roda

ili je obratno,

oni svi hode

vec stazama znanim

dok ja i dalje lutam...

Da ko to moze svatiti

da za srecu treba malo

kada je mozes uzimati mnogo,

ko moze svatiti

jednu skromnu kolibu

kad mozes imati dvorove,

ko moze svatiti

da imas jednu zenu

sa kojom zelis stariti

kada ih mozes imati

na desetine,

ehhh,

da,

ipak ce biti da sam ja

taj izrod,

koji trazi

nemoguce...

Dok spavas...

Noc polako navlaci svoj svileni plast

i pokoja uranila zvijezda

spremna je otpoceti svoj ponocni ples

idila tek polako se uvlaci

i u ovaj moj ledeni dvorac

satkan od samoce tihe...

Korak do prozora sa tisinom oko sebe

pokret rukom da novi zrak udje

pomisao me vuce mozda na krilima noci

tvoje kose mi donese...

Osim svjezine nista novo ne dobih

ali zato stari san se javi

okret prema krevetu kao da lezis

svoje bujne kose po njemu si razasula

svatih u tren bajni

ipak bolje i sanjati nego

sa javom da se borim

odvec slab sam za to...

Poluosmijeh donese predivna misao

ruka vec vodjena zeljeom

krenu da miluje netaknute vlasi

ali srce sa razumom se javi

"stani Andjele to se mjesec igra sa tobom"...

Ohh,ti srce ludo

sto me nepusti barem trena da sanjam

kad nemogu ljubiti javom

makar u mislima da je vracam

a ne samo ovom suzom

da je kroz vjecnost usamljen dozivam...

Dali moja svijeca jos gori...

Gdje da podjem ove kisne noci

ni ove drumove vise ne poznajem,

noge mokre negdje same hode

i ovaj ledeni vjetar

sto kroz te kapljice probija,

ne osjetim...

zar je bitno sto oluju donosi,

zar je vazno sta ce biti,

odvec dugo me to ne zanima...

Negdje dole u to tlo oci zure

tupo gledajuci kako redam

stopu za stopom po toj vodi,

na tren mi se ucini

da vidim njene oci

zastanem,

ne zeleci uznemiriti

tu iluziju u odsjaju bare,

da malo barem traje,

ali kisa je neumoljiva

ona moju zeljenu sliku razbija,

tad uzdahnem iz dubine duse

i nastavim koracati

ka beznadju...

Sa mislima odlutalim

i dusom slomljenom

i dalje koracam negdje,

ali gdje me te noge nose

kao da znaju kuda su posle

ma kojem cilju me vode,

ni upola odgovor nisam nazreo

kad odjednom stadose...

podigoh glavu

da vidim zasto vise ne kroce

dali sam to stigao do kraja puta...

Gle i kisa vec bi stala

nisam niti osjetio

a u daljini kroz maglu

nazirah siluetu drveta,

onako poput zene koja je pognula glavu

i svoje duge kose pustila do zem lje

bas na to me podsjeti,

uzurbano krenuh da te kose njene sklonim

pogledam sta krije pod njima...

Pokretom laganim

sklonih te vrbine duge grane

dok mi lisce polako se zavlacilo u kosu

pogled se zaledi od nestvarnog prizora

u haljini bijeloj

i sa svijecom u ruci

sjedila je tako usamljena

na ledenom kamenu

ta moja Vila...

Oci bijahu u suzama

a ruka je drhtala

dok tiho nije progovorila

"Andjelu...

moja nada nikada nije prestala

svaku noc za tebe sam svijecu palila

da ti obasja put do mog

zatocenistva

da me pronadjes mili moj

u svim nevremenima

i cekala bi te ljubavi moja

ovako sama stoljecima"...

Voljeti znaci besmrtnost...

Pomislim da sam neki list na grani

koji se odupire vjetru,

kisi,

snijegu,

onako prkosi svim tim nedacama,

jer zeli biti na tom drvetu,

jarko zeli pripadati tu

gdje nadomak njega je drugi list...

A onda dodje oluja,

pokida mnoge grane tog predivnog stabla

to zeleno lisce popada tek tako po tlu,

gledajuci taj prizor okrene se

ali ni tog lista nadomak njega

nema vise,

ostade sam...

na polomljenom drvetu...

Onako gordo sa rosom na sebi

koje podsjeca na suze

osjeti da je usamljen

i nemocan vise boriti se sa vjetrom

a mogao mu prkositi jos uvijek

ali vise razloga za to nema...

I taj list postade pomalo zut

poce da vene,

dok obican povjetarac ne dodje

a on se pusti u njega

da ga ponese i baci

na istu tu zemljicu

gdje drugi su davno prije njega

zavrsili...

Ponadao se,

da ce bas mozda pasti

do onog lista koji mu je bio tik do njega,

zbog kojeg se odupirao tom vremenu,

da ce mozda opet biti tako zuti skupa,

ali nade njegove nije cuo vjetar

i baci ga na mjesto

gdje nigdjenicega nema,

samog...

kao osudjenika

koji je dugo prkosio

i na kraju poklekao...

Sada u samoci samo se sjeca rijeci

koje su saputali na grani

on i list do njega

"Voljeti znaci osjetiti besmrtnost"...

Umoran sam leptiru moj

Umoran sam leptiru moj

umorilo se ovo jadno srce u lutanju ovom

ruke su mi ispucale od ledenih zima

a dusa jos uvijek nije nasla svoj spokoj

i tako na izmaku svoje snage

osjecam kao da pusta onaj poslednji dah

I zasto mi sada sleces na rame

tako razigran i pun zivota

sta mi to mozes donijeti

dali nesto u meni probuditi

zelis li me to ozivjeti

kako leptiru,

kako

kada nemogu letjeti...

Gdje me mozes to voditi

kada sve letove sam tvoje prosao

koje nebo mi pokazati

kada na njemu sam bio

koje cvijece da mirisem

kada samo jedan cvjet me mami...

Zato idi,

srecu nemogu nikom donijeti,

na jastuku druge kose ljubiti,

nemogu leptiru sareni

nemogu nikoga voljeti

srce samo zeli sanjati

jedan predivan san

iz kojeg ne zelim se buditi

jer jedino tako je mogu imati

i jedino tu me moze ona voljeti

iskreno kao kakva doktorica

rane mi lijeciti...

Sta da...

Sta da kamen pocne cvjetati

ili sunce bude mjesec

a mozda zavlada vjecna tama

i sta,

i sta,

da srce tvoje zavoli moje

dali je to nemoguce?

Sta da rijeke presuse,

mora sva odjednom nestanu

a vazduha vise nema

dali je to nemoguce

kao da tvoju ljubav

pjesmama mojim nemogu da probudim?

Sta da su svi ljudi isti,

da zemlje vise nema,

a tek pomisli da umru svi,

dali je to nemoguce

kao to da ti mene nevolis...

Tako sam usamljen mogao bih umrijeti...

Mozda zalud pisem pjesmu ovu

tesko je dozvati sibirske ruze miris

mozda ni ove rijeci nece stici do nje

ali ih pisem kao da mogu

mi donjeti njen latice predivan cvat...

I kako ruzo da te dozovem svojom srecom

kada je nemam

vec odavno ne stanuje u meni

i osmijeha nemam

pokosen je tamo negdje na livadama dalekim

kad kosaci dodjose ubirati

najdivnije cvijece

suditi mu samo zato sto mirise

i svojom nevinom ljepotom dise...

Neznam moj sibirski ledeni cvjetu

zasto te uopce zelim i buditi

zasto tvoj miris me toliko opija

ali srce te doziva

nemogu mu zabraniti taj uzdah

koji dusom se prolomi

i odvali poput sante leda

samo na spomen tvog imena,

ne nemogu to zabraniti

jer bi ga ubio

a sa njim i samog sebe...

Mozda je malo reci i da sam izgubljen

ako te ne dozivam iz te ledene samoce

mozda je i rijec da sam usamljen malo

ne

sve je to ipak premalo za rijec

koja mojim venama tece

osjecam da sam

iscezao

kada te nemam...

Usamljen sam ti moja Vilo

tako sam usamljen

da bih mogao umrijeti...