Dali moja svijeca jos gori...

Gdje da podjem ove kisne noci

ni ove drumove vise ne poznajem,

noge mokre negdje same hode

i ovaj ledeni vjetar

sto kroz te kapljice probija,

ne osjetim...

zar je bitno sto oluju donosi,

zar je vazno sta ce biti,

odvec dugo me to ne zanima...

Negdje dole u to tlo oci zure

tupo gledajuci kako redam

stopu za stopom po toj vodi,

na tren mi se ucini

da vidim njene oci

zastanem,

ne zeleci uznemiriti

tu iluziju u odsjaju bare,

da malo barem traje,

ali kisa je neumoljiva

ona moju zeljenu sliku razbija,

tad uzdahnem iz dubine duse

i nastavim koracati

ka beznadju...

Sa mislima odlutalim

i dusom slomljenom

i dalje koracam negdje,

ali gdje me te noge nose

kao da znaju kuda su posle

ma kojem cilju me vode,

ni upola odgovor nisam nazreo

kad odjednom stadose...

podigoh glavu

da vidim zasto vise ne kroce

dali sam to stigao do kraja puta...

Gle i kisa vec bi stala

nisam niti osjetio

a u daljini kroz maglu

nazirah siluetu drveta,

onako poput zene koja je pognula glavu

i svoje duge kose pustila do zem lje

bas na to me podsjeti,

uzurbano krenuh da te kose njene sklonim

pogledam sta krije pod njima...

Pokretom laganim

sklonih te vrbine duge grane

dok mi lisce polako se zavlacilo u kosu

pogled se zaledi od nestvarnog prizora

u haljini bijeloj

i sa svijecom u ruci

sjedila je tako usamljena

na ledenom kamenu

ta moja Vila...

Oci bijahu u suzama

a ruka je drhtala

dok tiho nije progovorila

"Andjelu...

moja nada nikada nije prestala

svaku noc za tebe sam svijecu palila

da ti obasja put do mog

zatocenistva

da me pronadjes mili moj

u svim nevremenima

i cekala bi te ljubavi moja

ovako sama stoljecima"...