Sa snjegovima...

Krenuh ka dubini sobe

sa vjerom da cu

u tom usamljenjom uglu

pronaci dio sebe...

Ruke su mi bile hladne

a pogled prazan

ali nesto me vuce

tom skucenom prostoru

kao da moja sjena me zove...

Koracajuci lagano

u mislima vracam svoje drumove

ma gdje sam to usput zalutao

dali sam neku srnu povrijedio

samo zato sto nisam osjecao,

iskreno volio,

i mozda bas sada placam ceh

te uzavrele krvi moje

koja juri mojim venama

poput pobjesnjelih vranaca

u slobodnim prerijama

gdje usljed njihove

bjesne trke

od kopita tih i zemlja se trese...

Nemogu naci odgovor

a zelim ga...

Sjedam kao duh

u taj ledeni kut

da pogledom uzmem cijeli prostor

pokusam svatiti ne svaceno

pokusam odgovoriti

na ne postavljeno

pokusam dokuciti ne dokucivo...

Zatim u beznadju usamljenosti

i nemajuci sa kim podijeliti

ova pitanja

upitah samog sebe

sta je to voljeti i biti voljen

dali su to samo rijeci

koje zelim cuti

a osjecaja nema

zasto me neda drugim

dok je zbunjena

sa jednostavnim pitanjima...

Osvrnem se unazad

i odgovor sam od sebe stigne

kasni ali tu je

tiho se uvlaci u mene

i sapuce andjelu odgovor je u snjegovima...

Tupa misao ostade na koljenima

porazena ovom zagonetkom

ali za tren opet dokucih smisao

"doci cu ti Vilo sa snjegovima

poput crnog Andjela u bijelim nocima

pokucati na tvoja vrata

dok tmina me bude obavijala,

tada je do tebe mila moja

otvori

ili vjecno ih ostavi

za mene zakljucana...

samo tri puta cu kucati

cekati par trenutaka

a onda poput sjene zauvijek nestati...

Po odlasku obrisat cu tragove u snijegu

da od mene niti stopa ne ostane

za nekoga koji poslije mene dodje

nemoras nista da kazes

da objasnis nemas sta

jer niko nije ni kucao

te noci na tvoja vrata...

I kapiju tvoju za sobom cu zakljucati

sa njom i svoje snove pokopati

buket cvijeca nekom prosjaku pokloniti

a svoje suze u tami

sam...

u sebi isplakati...