Usamljena...

Gdje da podjem ove kisne noci

ni ove drumove vise ne poznajem

noge mokre negdje same hode

i ovaj ledeni vjetar

sto kroz te kapljice probija

ne osjetim

zar je bitno sto oluju donosi

zar je vazno sta ce biti

odvec dugo me to ne zanima...

Negdje dole u to tlo oci zure

tupo gledajuci kako redam

stopu za stopom po toj vodi

na tren mi se ucini

da vidim njene oci

zastanem,

ne zeleci uznemiriti

tu iluziju u odsjaju bare,

da malo barem traje

ali kisa je neumoljiva

ona moju zeljenu sliku razbija,

tad uzdahnem iz dubine duse

i nastavim koracati

ka beznadju...

Sa mislima odlutalim

i dusom slomljenom

i dalje koracam negdje

ali gdje me te noge nose

kao da znaju kuda su posle

ma kojem cilju me vode,

ni upola odgovor nisam nazreo

kada odjednom stadose

podigoh glavu

da vidim zasto vise ne kroce

dali sam to stigao do kraja puta...

Gle i kisa vec bi stala

nisam niti osjetio

a u daljini kroz maglu

nazirah siluetu drveta

onako poput zene koja je pognula glavu

i svoje duge kose pustila do zemlje

bas na to me podsjeti,

uzurbano krenuh da te kose njene sklonim

pogledam sta krije pod njima...

Pokretom laganim

sklonih te vrbine duge grane

dok mi lisce polako se zavlacilo u kosu

pogled se zaledi od nestvarnog prizora

u haljini bijeloj

i sa svijecom u ruci

sjedila je tako usamljena

na ledenom kamenu

ta moja Vila...

Oci bijahu u suzama

a ruka je drhtala

dok tiho nije progovorila

"Andjelu moja nada nikada nije prestala

svaku noc za tebe sam svijecu palila

da ti obasja put do mog

zatocenistva

da me pronadjes mili moj

u svim nevremenima

i cekala bi te ljubavi moja

ovako sama stoljecima"...

Nedaj me moja Vilo...

Poljubi me molim te...

ova noc me plasi

bojim se te samoce u njoj

stegni me uz sebe

nedaj me...

cuvaj me...

privi me...

i oci mi poljubi,

usne mi nakvasi,

ovo srce moje

ti sapatom svojim smiri...

Pogledaj me

kako ti drhtim,

u ovoj masi ljudi se gubim...

voli me jedina moja

voli me...

vidis da tvoju ljubav

kao prosjak na ulici prosim...

Gledaj...

strah me koracati

neznam bez tebe ni hodati

povedi me,

uzmi me,

trebam te

moj daleki svijetu,

zelim te tu u ovom krevetu

ruzu na jastuk da ti stavim

da ti objasnim...

koliko te samo volim...

Umro sam danas ljubavi...

Umro sam danas ljubavi...

Dali ces mi doci i vidjeti kako me nose,

dali ces mi buket crnih ruza

prosaranih jorgovanom donijeti,

da mi mirise,

da mi mirise,

Umro sam danas...

Ne taknut tvojim rukama,

ne ljubljen tvojim usnama,

ne nosen tvojim osmijehom,

dali ces mi doci

i hladne usne ljubiti,

mrtvo tijelo dizati toplim rukama...

Umro sam...

Kada u zemljicu krenem,

dali ces zaplakati,

dali ces ljubavi reci istinu tada

dali ces me zeljeti vratiti...

Umro...

ne ljubio...

ne sanjao...

ne voljen...

nestao...

mozda zaplaces nekada...

Umr...o...sam...danas...lju...bavi...

Kraljica tame...

Dobra vece kraljice noci,

pozdravljam te u ovaj kasni sat,

ne nemoj da pitas odmah

sta trazi ovo lice na tim kaljavim

ulicama,

ne reci ni cijena je upola,

ne pitaj niti sta zelim,

jer od tebe ne trebam nista,

veceras samo trazim nekoga da me slusa,

mozes li to,

zelis li to,

i reci koliko kosta...

Uzmi me pod ruku

da osjetim samo neciju blizinu

jer odavno je nikom nisam

dao,

prati moj korak olovni

polako sa njim u stopu setaj,

a ja cu da ti pricam

kao nekom rodjenom svom...

Reci cu ti sve tajne

sto na srcu leze

otkriti mozda i zbog cega mi se place

a ti samo cuti

i pravi se kao da sve to razumijes

jedino to zelim...

Budi tu kao moja sjena

da ne pomisle kako sam usamljen

i neka dobra prilika

da ne pozele prici i nesto reci,

budi tu kao moj paravan

koji me skriva od pogleda

u ovoj noci...

Pricat cu ti,

o ljubavi

o jednoj zeni,

cije ime neces cuti

pricati o samoci,

i nemoj da te ponesu moje rijeci

ako ih pocnes slusati

djelovace poput tihog sapata

Andjela koji u srce dira,

kao muzika koja dusu opija,

ali tada se povuci

i sjeti se da si tu

samo da bi slusala i to naplatila...

Moju ceznju i strast

ne mozes da gasis svojim rukama,

niti moje suze da brises svojim prstima,

ne mogu cak niti te gledati drugim ocima,

da zelim nekoga pored sebe

vec bi to bila neka mnogo bolja zena...

Znam da neobicno trazim,

ali veceras samo zelim

necije prisustvo pored sebe

dok ispred ociju njena slika lezi,

u nju gledam kao da sa njom pricam

ona me opija

ona je moja zvijezda pratilja

ona je moja blizina i daljina

ona je moja......pozuda...

Jer,

znas,

ovo ne mogu reci nikome

prijetelji ce me izdati,

rodbina slagati,

neka druga zena me tjesiti

i pozeljeti imati,

poznanici prodati,

jedino ti ces cutati

i nekada se sjetiti

kako je taj Andjeo bio cudan

zelio je samo pricati

o jednoj ljubavi za kojom

pati...

Jutro snova...

Da,

prija ova jutarnja kavica

medju gomilom izgubljenih lica

kroz njih gledam budjenje zraka

koje padaju po uspavanoj

morskoj povrsini...

Opija ova tisina izgubljenosti

bez rijeci...

bez snova...

bez icega...

nekakv tupi pogled upucen nigdje

gluv na sve te okolo razgovore

ah,

a mozda je to samo stapanje duse

sa ovim jutarnjim mirisom mora

dok srce vuce neka visoka gora...

Idealno izgleda,

prividna sreca momenta

zelja za vracanjem sjaja u oci

koji vec odavno je ugasen...

Na tren i pomislim,

da evo

dolazi,

tu je

imam ga,

ali pogled na praznu stolicu do mene

u casu rasprsi moje nade

i poput dima negdje nestanu

u ovom prostoru...

Tad okrutnu spoznaju

pokusam zamijeniti snom,

dok sam budan da opet sanjam

lakse tako se boriti

sa ovom samocom mojom...

Mastom te vratim

negdje tik do mog uha

povjetarac donese miris tvoj

a ocima pocnem da te trazim,

osjetim,

a ne vidim,

pa gdje si pomislim,

i tad tvoja njezna ruka

se spusti na kose moje

vjetar donese sapat Boginje

tu sam Andjele

i samo da znas

VOLIM TE...

Ruzmarin

Dodjoh sa osmijehom na licu

i jednim ruzmarinom rosnim u ruci

pomislih da te mirisom njegovim

onako snenu probudim...

Nada u meni jos je zivjela

ona me vodila do tvojih odaja

neprestano mi saputala

idi Andjelu

idi

ona je jos uvijek usamljena...

Tako sretan pokucah na tvoja vrata

ali otvori neka nepoznata sjena

ne,

ne to nije moja Vila,

zbunjen na ivici placa i ponora

upitah se zar me nada slagala...

Jos mi je ruka sa ruzmarinom drhtala

suza u mom oku samo sto nije krenula

a ta gorda sjena vec upita

"sta ti trazis na ovim vratima"...

Izgubljen sred svog besmislenog ocaja

zamucenog pogleda

od tih bisera u njima

ugledah te tu nadomak njegovim ledjima

nepomicna i usamljena

da on ne vidi 

rukama si lice prekrila

i tiho u sebi jecala...

Vec glasa prigusenog

sa bolom samo sam izustio

"oprostite na pogresna vrata sam kucao"...

Okrenuh se svjestan da sam

i poslednju bitku izgubio

da ostajem bez svog jedinog sna

za koji sam zivio...

Na kapiji ti ostavih cvijet 

da barem na tren osjetis 

kako je moja dusa mirisala

i pred njegovom pojavom uvenula...

Tamo gdje mi srce ostade

Lutajuci od Boga do Boga

od raja do pakla

kroz taj mracan hol

zalutalih skitnica

koji prodase dusu

za trunku neke prividne srece,

dodjoh pred tebe...

Dali to bi silueta moje zelje

ili boginja u bijelom

vise oci ne pamte,

ali jedno bi jasno

srce je zaigralo

a dusa poce da cvate...

Na prvi pogled 

tako dosljedna i puna sebe

u ustvari

tako krhka i sama

zeljna ljubavi

to si bila ti

jedna usamljena zena

koja samo u rulji svijeta

trazi svog Andjela...

I zasto te zbunih tada

tebe koja zbuniti se neda

zasto ti zadrhta usna

a ruka postade nemirna...

Dali sto te zamolih samo

da me volis bar malo

da me cuvas

kao kapljicu na dlanu

jer voljeti te zelim

i nemam nista osim nje da ti dam...

Ili moj san te opi

onaj za koji si mislila ne postoji

da takav covjek ne postoji

takav Andjeo ne kuca na tvoja vrata...

Da vec to bi davno a ljubav nikako da stane

kome je uopce i pricati

voljeti a ne dotaci

ljubiti a zeljeti

kome reci

volim ga da bih mogla umrijeti...

A ja gledaj gdje sam ja sad

na rubu sna i jave ti zivim

po drevnom Egiptu ti setam sam

more mi njezno zapljuskuje

bosonoga stopala

dok sjedim usamljen

i sapucem mu svoju pricu

o jednoj ljubavi

na koju i ta pjena zaplaka...

Ali znam cuvat ce moju tajnu

ponijeti je u plave dubine

tamo na dnu mirno da spava

a meni ostaje povratak

u tu gomilu gdje

opet me svi zele

tugu da mi lijece

usne da ljube

i sta vrijedi kad i dalje lutam

trazeci taj hol izgubljenih

gdje mi srce ostade...

U dvorani kobnoj

Gledam te tako zanosnu i sretnu

sve oko tebe blista

i ti uzdasi stranaca

u zraku

trepere poput proljetnog lista...

Ne, 

nemoras znati 

da tvoja sreca me boli

i pokusavam staviti taj osmijeh

onaj po kojem me pamtis

dok u meni sve place...

Znam i da me trazis pogledom

po dvorani ovoj kletoj

skrivas oci ispod vela bijelog

da nevidi niko koga zele naci...

Tu sam mila moja

tu iza stuba mramornog

skrivam suze

od tebe,

od njega,

od Boga,

samo zelim te gledati

i u sebi tiho

da niko necuje jecati,

sto taj prsten

ti ja nisam mogao dati...

Pusti me jos koji tren

u ovoj tisini

dok me skriva polutama

jer ako kazu 

imali ko sta protiv ovog braka

tad ce se polomiti i oltar 

od mog krika...

Zato,

neka te ove oci jos malo gledaju,

neka te srce jos malo zeli kao niciju

a onda cu tiho krociti ka vratima

na pragu ti ostaviti

jednu ruzu bijelu orosenu mojim suzama

ponijetu u djepovima sav nas bol

stariti negdje u samoci

daleko od tebe

samo da ti ne kvarim tu srecu...

I nekada kada ti bude tesko

kada ga pogledas pored sebe dok spava

tiho mu sapni na uho

"voli me bar malo od onoga

koliko me volio moja Andjeo"...

Za njene oci

Samo jos jednu casu mi donesi sad

ti jadnice sto tocis tugu umjesto vina

i nepitaj nista jer gost ti nisam cest

samo donesi 

na rub stola stavi i idi...

Netrazi mi pogled svojim ocima

nepitaj zasto tuge ima u njima

reci cu ti da sam usamljen nocima

i pozeljet ces me ko i svaka druga...

Ali tu ce biti kraj tvojim nadanjima

zamolit cu da me sakrijes tim pogledima

ugasis tu pozudu u sebi i njima

i jasno kazes ovaj Andjeo na pripada nama...

Dusa mu luta nebeskim svodom

srce mu kida giljotina kleta

a pogled snen

samo je varka

u njemu tuga u suzama se kupa...

Zato neka me ne zovu

samo kutak svoje samoce zelim

daleko od dodira,od rijeci

maa,

ogradi mi ovaj stol

zavjesama crnim

sakri,

i samo me pusti

da na dnu ove case

barem za tren vidim njene oci...

VRT USNULIH RUZA

Zamislih te sinoc

bosonogu,

nasmijanu,

u vrtu pospanih ruza

pod jorgovanom bijelim

Ubrala si najdivniji njegov cvijet

rukama toplim

meni ga nosis na dar,

dok ti u kosi

trepere njegove latice male...

Tek ovlas ti dodirnuh ruke

kad ga uzimah

nesmicuci pogled

sa tvojih krupnih ociju

u kojima vidjeh kako tijelo ti drhti...

Zar me se bojis

ljepoto moja ne mirisana

vidi oguljenu narandzu ti pruzam

socnu i crvenu

kao moje usne 

ne neboj se ljubavi ove

ona je jedino

u zivotu za sto vrijedi zivjeti...

I snage kad ti ponestane

kad odu svi

jutro mraka dodje i osvane

pomisli 

na jedno drvo kraj rijeke

pod njim te jos uvijek cekam

usamljen i tih

snen 

sa osmijehom

svoju vjecnu ljubav da ti dam

jer to je jedino sto znam...

Dobra vecer moja noci

Dobra vecer moja noci,

moja tamnico...

moj ocaju...

gdje me veceras vodis,

koje kaljave ulice da hodim

zar ne prepoznajes ovaj korak

tezi od neba...

Naviknuta si na sve skitnice svijeta

a nikada nisi svatila Andjela

sta trazi pod okriljem tvojim

cime da ugostis tu dobrotu

kakav dar mu dati medju prljavim nakazama...

Dokucila nisi taj san u ocima,

to lice tako cedno

koje skriva duga kosa kao da se stidi,

ruke tople,

zeljne grliti...

inje na usnama pohvatano od cekanja

stoljetno zaspale ljubavi...

ne spoznala nisi...

Svatanje cutnje za tebe je mudrost

ali pred njegovim zidovima si nemocna,

porazeno se osjecas u tmini njegovih misli

toliko te vuce k sebi 

taj njegov predivan osmijeh

zar ces pokleknuti i ti moja noci...

zar ces ga zavoljeti...

Ne...

ne...

moja noci nesmijes ga voljeti

porusit ce sve tvoje domove za izgubljene

nemirne vjetrove ce donijeti

ne moja noci...

molim te...

preklinjem te...

ne voli ovog Andjela...

izgubljen je i samo ceka zaspalu ljubav,

njeno budjenje...

poput proljetnog cvijeta...

kao leptir kada se radja...

bas kao sunce koje ce donijeti 

i sa njim unistiti tvoju tajnu

tvoju vjecnu nedorecenost

tvoju noc........