U dvorani kobnoj

Gledam te tako zanosnu i sretnu

sve oko tebe blista

i ti uzdasi stranaca

u zraku

trepere poput proljetnog lista...

Ne, 

nemoras znati 

da tvoja sreca me boli

i pokusavam staviti taj osmijeh

onaj po kojem me pamtis

dok u meni sve place...

Znam i da me trazis pogledom

po dvorani ovoj kletoj

skrivas oci ispod vela bijelog

da nevidi niko koga zele naci...

Tu sam mila moja

tu iza stuba mramornog

skrivam suze

od tebe,

od njega,

od Boga,

samo zelim te gledati

i u sebi tiho

da niko necuje jecati,

sto taj prsten

ti ja nisam mogao dati...

Pusti me jos koji tren

u ovoj tisini

dok me skriva polutama

jer ako kazu 

imali ko sta protiv ovog braka

tad ce se polomiti i oltar 

od mog krika...

Zato,

neka te ove oci jos malo gledaju,

neka te srce jos malo zeli kao niciju

a onda cu tiho krociti ka vratima

na pragu ti ostaviti

jednu ruzu bijelu orosenu mojim suzama

ponijetu u djepovima sav nas bol

stariti negdje u samoci

daleko od tebe

samo da ti ne kvarim tu srecu...

I nekada kada ti bude tesko

kada ga pogledas pored sebe dok spava

tiho mu sapni na uho

"voli me bar malo od onoga

koliko me volio moja Andjeo"...