Sta sam ti ja...

Dali pupoljak ruze

koji ceka da procvjeta,

ili uveli list

koji lezi pored puta,

sta sam ti ja?

Mozda sjeta u ocima

ili osmijeh na usnama,

dali sam tuga u dusi

ili srce prepuno ljubavi,

sta sam ti ja?

Dali sam vjetar ludi

kojeg se svako boji,

ili sam tiha luka

koju bi svaka grlila ruka,

sta sam ti ja?

Mozda sam ziv u tvojim snovima

ili sam umro ispod jorgovana,

dali je moj brod osudjen lutati morima

ili sam tvoja ljubav vjecna...

sta sam ti...ja?

Ti oprosti...

Oprostio bih susu zemlji,

noc bez jutra,

dan bez mjeseca,

samo jedno oprostiti ne mogu

sto nas pusti 

da nam zivot prolazi... 

bez nas...

A Ti...

oprosti mi,

sto toliko obican sam bio,

sto neku kolibu daleku sam snio,

ja i ti...djecu imamo,

za njima trcimo,

sa njima se smijemo,

oprosti mi...

mnogo sam sanjao...

Oprosti sto sam zelio vjerovati

u Tebe,

u godine,

u vjecnosti 

koje postoje kada se dvoje vole...

oprosti mi...

na mome nebu

koje crtah kao zjenicu u tvom oku...

Oprosti...sto sam Te volio,

oprosti sto nikada nisam docekao

rijeci te

ne volim te moj Andjele...

Oprosti...

sto srce kuca...tiho,

i sto sam ti dusu uzeo...

Svatit ces nekada

sta su snovi,

kako je to uz nekog se buditi

a u snu drugog ljubiti...

oprosti...

sto nisam ti mogao to objasniti,

a zelio sam samo jedno

da budem ti jedini

da mi budes jedino...

oprosti mi...

ljubav mnogo boli,

a ja je bolim za nas oboje...

Osjecas li me...

Osjecas li me u blizini sebe
i ako sam ti miljama daleko?
osjecas li me u srcu svome
koje sam snom i ceznjom dotako?


Osjecas li me pod ocima
dali te zulja moja sjena?
Dali sam sunce tvoje
koje ti jutrom ozari bijelo lice?


Osjecas li moje rijeci ljubavi
koje sam tiho saputao,
"zelim ti pod kozu se uvuci
i uzeti tvoje srce malo"...


Dali sam krocio u dusu tvoju...duboko,
molim Te...reci mi...koliko?
Mozes li prezivjeti,
brodolome...
snove...
bez mene?


Osjecas li da tvoj strah pada
dok koracas usamljena nocima,
i znas li da je to
u dvije rijeci opisano,
nedostajes mi...
nedostajes mi Andjele moj,
nedostaje mi osmijeh Tvoj,
nedostaje mi sve,
nedostaje srce moje
koje si uzeo i zakljucao...
osjecas li...koliko volis me,
koliko volim Te...


Osjecas li da nista vise ne boli
od onoga kada se dusom voli?
Osjecas...znam...
da me volis i to znam...
samo jedno ne znam
koliko cemo jos plakati oboje
jedno za drugim...
milo moje...

Spavas li...

Dali spavas?

Ako si okice sklopila

pusti da bdijem iznad tvog kreveta...

Mozda ne sanjas mene...

mozda mi te neko kroz snove krade...

ali neka...trajat ce samo jedan san,

a ja...ja sam ti ljubavi vjecan...

I bdit cu nad tobom,

kao povjetarac blagi

prstima prolaziti kosom,

cuvati poput

indijanske amajlije cuvara snova,

bas poput sunca

koje sjedi u kutu kreveta

i grije te hladnim nocima...

da ne budes sama

da ne budem sam,

oboje gladni ljubavi...

ja i Ti...do vjecnosti...

Dali spavas?

Ako spavas...sanjaj mene

kako ti dolazim kroz pahulje bijele,

u ruci nosim jorgovane

koji su cvjetali u mojoj sobi,

nisu uvenuli,

jer su zeljeli zivjeti...docekati,

da ih uzmu ruke Tvoje...

Kao niko...

Dadoh ljubav kao nikome,

srce poklonih kao nikome,

ali zalud...

mene nisu naucili

kako je to sretan biti...

u ljubavi...

U mojim nogama bosim

stanuju ledene zime,

kao ni kod koga,

dusa suha trazi

toplinu poljupca,

zarobljen u kavezu snova

kao ptica zeljna sretnog leta,

da...bas...kao ni kod koga...

A budem i ja sretan ponekad

to traje kada zima dodje,

stavim ruke u djepove

i u snijegu brojim usamljene korake,

sanjam tisinom nekoga pored mene...

bas...kao niko...

I da...imaju mnoge oci

koje bi zeljele skratiti moje noci,

ali iskreno ne ljube,

toplo ne grle,

dusa ne zeli,

srce ne voli,

ostaje mi sanjati Tebe...

jedinu, 

koja moze ovim usnama

vratiti toplinu...

I mogao bih da te ne volim...

Tada bi bio kao svako...

Ipak ja sam Ti kao niko...

Voljela me...

Sjecam se bila je lijepa

nosila je sjetu u ocima,

zeljela je tako malo

i sanjala svog covjeka...

Sjecam se bila je uplasena

kao srna pored vuka,

i nije znala

koliko je ljubavi rijeka duboka...

Voljela je cvijece

ali nije imao ko da joj donese,

voljela je osmijehe

ali nije imao ko da je nasmije,

voljela je kutke tisine

ali nije imala s kim dijeliti iste...

I drvoreda se sjecam

dok viju pahulje bijele

koje nikada nisu pale na nase kose,

pamtim livade procvjetale

koje nikada nisu nase noge gazile...

Sjecam se...

ostao sam usamljen

sa svojim snom,

kao jagnje u coporu vukova...

Sjecam se...

voljela me...

Trazih Te...

Trazio sam te u pjesmama

i nekim davno zaboravljenim jutrima,

u poju slavuja,

u magli rosnog budjenja

netaknutih planinskih

divljih jagoda...

Trazih te na puteljku

obraslom papratima,

latice ljubicica razgrtah,

ciklame ne udisah,

samo da bih Tebe nasao...

Trazih te s proljeca u beharu mirisnom,

ljeti u planinskom povjetarcu

i suncu mekom,

s jeseni potrazih te u liscu opalom,

trazih te svim godisnjim dobima

samo jednim ja ti sjedim,

ne trazih te zimom

i pahuljom njenom bijelom...

zimi ja ti u kaminu iskre brojim

usamljen uz casu vina drugujem

tisinom se ogrnem,

i negdje s pocetka jutra

zaspem...u snu te poljubim...

Trazih te...

ali ne nadjoh

kazu zaspala je ljubav tvoja...

Hridina na obali mora...

Svako ima svoj svijet

a ja zakljucah nas dvoje u nasem,

jer ljudi su stetocine

i paraziti

svakome sve pokvare,

ali meni...

samo jedno nesmiju dirati

moje snove...

u njima sam ja pored tebe,

volimo se

i dovoljni smo sami sebi

nas dvoje...

Svi sanjaju kule i gradove

hareme i seike bogate,

zene koje se u tren nude,

a ja ne zelim to sve

ipak...

samo siromasan bi bio,

ali neka sam pored tebe

i neka si uz mene,

i neka svi teku

ja bi ljubav

na klupi sa tobom uz rijeku...

Tako ti sanjam

i zivotu se otimam,

on me gazi,

tuce,

udara

a ja stojim kao kakva hridina

jedina na obali mora,

koja ceka da kaze

"polomite sve

samo jedno mi ne dirajte...

srce...

ono jos uvijek vjeruje

da ljubavi vjecne postoje,

takvo ce i da umre"...

Pruga zivota...

Place ova pruga sto mi tijelo nosi

poredano u nekom kupeu bez broja,

gdje sam ovo stigao milo moje

da ne brojim lica,

ne slusam rijeci,

sam sa sobom zivim,

i pamtim kako je toplo uz tebe biti,

sanjam...a san od mene bjezi...

Idem Ti sa svjetla u tamu

redam slike i jorgovane mirisne,

nase noge bose kroz mekano lisce,

nasa klupa kraj rijeke,

redam mirise ne mirisane,

listove ne gazene,

i klupu za usamljene

osta bez nase sijenke dvije...

Prosjak sam bez tebe

onaj sto kupi mrvice,

a u srcu ljubav krije

onu za kojom do umiranja zebe...

Zaboravljeno srce...

Suh mjesec na nebu

tisinom gradi tvoju neobjasnjenu istinu,

tek kojom zrakom ulazi u sobu

pokazujuci na kut mojih razbacanih stvari,

vec odavno nemam volje

pospremiti sebe i svoju dusu...

I tu pod gomilom necega sto obuci nikada necu,

nadjoh nesto malo ali kao da je zivo,

scucureno i zabaceno...

moje srce je kucalo...

sjetih se davno ga iscupah iz grudi

i bacih jer me boljelo,

jer nije bilo moje,

jer je za tebe kucalo...

Ja bih da ga vratim ovom tijelu ,

neka drhti od ljubavi,

i neka prepukne,

kroz suzu neka izadje,

neka se slije po toplom obrazu,

neka ti kaze ono jadno malo

kada nemogu ove usne

koliko te voli...jedino moje...

Kameni zid ljubavi...

Bio sam neimar koji gradise kulu

gore visoko medju oblacima,

gradih je srcem

u zelji da bude mala,

ali ljubavi prepuna...

Od vrta sam poceo kao nitko,

zasadih u njega najdivnije

ruze ovoga svijeta,

da mirisu vjecno,

da cvjetaju zauvijek,

osjecajem svaku sam sadio...

I kamen poceh redati

noseci ga iz planinskih gora ledenih,

onaj sto ljudska noga ne gasise,

onaj naj ljepsi,

bi to moj kameni zid ljubavi...

Od mirisnih borova sacinih prozore

da skripucu kada se otvaraju,

da podsjecaju kako se

iz vjekovnog sna budila dusa moja,

kada je bila voljena...

Gradio sam kulu medju oblacima

i ostade ne pokrivena,

napustena,tuzna i zalosna,

cvjetovi vjecnosti...uvenuli,

prozori vjetrom pokidani,

i ja nemam volje drugu graditi,

ostadoh usamljen na zgaristu pepela

gdje jos uvijek crtam krov

tog doma medju oblacima,

pomislih ti ces ga pokriti

svojom ljubavi...za vjeke vjekova...

Bi to moj dom medju oblacima,

mali kao koliba...

a vjecan kao ljubav...

Cuti...

Cuti...

ako te neko pita za mene,

ime mi precuti pred majkom,

pred Bogom,

i nemoj kvasiti suzom jastuk za mnom,

biti ce dovoljno sto sam ja

svako vece u postelji od suza...

I ovaj voz sto odlazi

ti ga samo rukom bijelom pozdravi,

jer na prozoru

ti mi lice neces vidjeti,

biti cu sam u kupeu tom,

plakati,

sto te nisam mogao poljubiti...

Zeljeh te do postelje donijeti,

jastuke laticama ruza ukrasiti,

na stolu vino,

u sobi polutama i tisina,

ja i Ti...

sami u nasem raju...

ali nije mi se dalo...

Zato...

cuti...

jer mi se place,

nemam tebe

i ne zelim nikoga pored sebe,

suzu bacim u dlan

razmazem je,

da u njoj vidim oci Tvoje...

Zelja...

Smijem li te pozeljeti nocas?

Tvoje oci da me prate

dok lutam liticom moje samoce...

Tvoje kose da me ususkaju

od nadolazece jesenje bure...

Smijem li Ti dotaci usne

sa okusom jagode zrele?

Ljubio bih Ti kozu

tiho,

polako,

sa zeljom da udjem u dusu tvoju...

Smijem li Te pozeljeti nocas...

ljubavi?

Smijem li Te pitati

patis li od nesanice,

dali vrt pogledas sred ponoci,

ili glad osjetis imenom ceznje,

smijem li pitati...

dali na jastuku sapnes moje ime?

Smijem,

ja se ne bojim,

ali odgovor necu dobiti

jer tesko je srcu priznati da voli...

Smijem li Ti sapnuti

da uz mene si dijete i zena,

suza i osmijeh,

tuga i sreca...

Smijem li ti reci

da si moja ljubav vjecna...

Ja se ne bojim

reci koliko te volim,

smijes li Ti...

moja ljubavi,

na usne staviti rijeci...

Volim Te moj jedini...

Nevina u ljubavi...

Nije znala reci,

kako je to voljeti,

nije nasla rijeci za opisati,

kakav je to bol

i zasto suze teku,

samo cutke bi sanjala mirnu rijeku

i neku usamljenu planinu daleku,

jer bila je...

zena...

a nevina...

u ljubavi...

Pogledom bi cesto izgubljeno lutala,

sanjala svoj san koji samo ona zna,

ceznula u samoci zeljna toplih dodira,

i kaput bi zakopcala do grla

dok bi jesenje lisce samotno gazila,

jer bila je sama...

ljubavi zedna...

i tako nevina...

u ljubavi...

Zeljela je samo malo

da voli i da bude voljena,

zeljela je grliti covjeka

a ne stranca,

zeljela je da mu place na ramenu,

a on da razumije njene suze i bez rijeci da kaze,

zeljela je voljeti...

grliti...

ljubiti,

a nije znala da to toliko boli,

jer bila je...

nevina u ljubavi...

A onda ljubav je dosla...

Porusila ledene bedeme oko njenog srca,

otopila inje sa njenih usana

i srcu donijela strah...strepnju,

na oci se navukle besane noci,

zeljom u molitvi je zvala jutro

sto prije da osvane

i da ljubi svoje daleko...

a nije znala...da i on place...

u samoci na prozore navlaci roletne,

samo da sto duze sanja

njena oka dva...

nije to znala...

jer bila je...

nevina...

u ljubavi...

Nema me u dusi Tvojoj...

Kada sve prodje,

pjesma utihne,

tisina zavlada u nocima,

tuga ostane u ocima...

potrazi me u kutu ispod paucine,

gdje si me ostavila

prije mnogo vjekova...

kad sve prodje...

potrazi me...

vidjet ces da me nema...

Kada te budu ljubili

ne daj da ti ljube kose,

sacuvaj me zapletenog u njima,

a onda me jutrom saperi

toplom vodicom uz miris sampona,

osjetit ces pod tolim rukama

da me u njima...

nema...

I kada pozelis jesenju setnju

ispod krosanja drveca

po tepihu pozutjelog lisca,

okom potrazis moju sjenu,

srcem pozelis ljubav vjecnu,

tada zaviri u dusu svoju,

vidjet ces...

da me u njoj ...

nema...

Stijena ljubavi...

Sjedili smo na stijeni

u suton danasnjeg dana,

ja i ti...

Pricah ti tiho o nama

uz melodiju morskih talasa...

Drzala si me za ruku

stisnula jako,

kao da si dodirom

zeljela reci "moj si nedam te nikom"...

Sjedili smo nas dvoje

i zaljubljeno se gledali,

u casu krenuh te poljubiti

i usne obljubise samo vjetar...

Svatih nema te,

zeljom nacrtao sam te pored sebe,

suzu jos jednu ostavih na stijeni

pomislih iz nje ces do jutra niknuti

i tamo me ljubavi cekati...

Sjedili smo na stijeni,

ja i ti...

a u stvari to bi samo ja,

usamljen,

grlio suton...kao da grlim tebe...

Dusa moja...

Poklonih ti cvijet bajni

koji ne cvjeta u nicijem vrtu,

onako sa grumenom zemlje

ziv i mirise...

da ga posadis u vrtu svome

tamo pod jorgovanom

neka uz njega raste,

neka raste...samo za tebe...

Poklonih ti cvijet crni,

jedini koji nije cvjetao nikada,

skrio se u basti

starog vrtlara,

u tami...u trnju...

ne milovan...

ne ljubljen...

ne voljen...

a najvise zaljevan

suzom...vrtalara starog...

zelio je samo da taj cvijet procvjeta...

Njega ti poklanjam,

da ga milujes i volis,

da ga ljubis pod jorgovanom bijelim,

da ga zalijes suzom ljubavi,

jer uz tebe ce procvjetati...

Poklanjam ti cvijet...

ubran iz grudi...

otrgnut od srca...

ime mu je Dusa moja...

voli Taj cvijet

jer bez Tebe on ce uvneuti

i postati samo osusena biljka...

Oprosti mi...

Mozes li mi oprostiti

sto sam zaboravio svoj let,

neku paucinu navukoh na usne

pa zaboravih i ljubiti...

Oprosti mi ...

za moje proljece

koje su ukrali cigani,

i ovu moju noc prepunu mjesecine

koju lutam usamljen

obalom mora

ti...

oprosti...

Oprosti...

sto nemam nista

sem tvoga imena

kojeg sapucem zvijezdama,

i ovaj pijesak

koji crtam u obliku srca

proboden strijelom Andjela,

ti...

oprosti...

Oprosti mi...ljubavi...

znam da sve na svijetu boli,

ali nista kao rijeci...

oprosti...volim te...

Tvojom sjenom...

Dugo si trazila ime moje

u fijuku izgubljenog vjetra ,

ceznjom si zvala uspavani san,

u strahu krisom nudila

kljuc svoga srca,

ali nikada...

otvorenog dlana...

I evo me na vratima duse tvoje,

kucam krisom da ne probudim strah

kojeg nosis kao oziljak,

na srcu svome...

Otvori mi ljubavi!

vrata svoga raja,

zelim se skupiti kao pile

u jednom kutu malom

tvoga srca,

cutati...

drhtati...

cekati,

kada ces strahu reci zbogom,

a meni tiho izustiti...

dobro dosao moja ljubavi...

Bespomocan Ti stojim

pred sjenom tvojom,

izvadi mi ovaj mac iz grudi,

jer toliko me boli

to sto te vise od sebe volim...

Sta to bi ljubav...

Ljubav...

dali to bi samo rijec

ona koja se trazi cijeloga zivota,

zeli u potaji na jastuku uzdaha,

zamirise carobno i iznenada

u jutru prepunom bijelog behara?

Ljubav...

dali to bi toplina i kada je studen,

povjetarac topal u lice,

drhtaj tijela koji krijemo grizeci usne,

suza koju niko ne place,

bol koji niko ne osjeti,

san koji niko ne sanja?

Ljubav...

ja neznam sta je to ljubav,

znam samo da boli,

i moze stati u malo rijeci...

ljubav...

to smo ja i Ti...

Znas li...nedostajes mi...

Slusaj me srcem

dok ti pjevam prstima

vec recenu tajnu moje duse...

nedostajes mi,

kao suza kojom bi isplakao bol,

kao jutro u kojem bi se kraj tebe budio...

Ove moje noci spavanja

zamijenio bih bdijenjem uz Tebe,

dok ne ostanu samo sjenke

od nas oboje...

da nedostajes mi...

malo...

da bih mogao umrijeti...

Znas,

da mi jorgovan vise ne mirise,

u srcu vlada ledena zima

a na usnama paucina se pohvatala

od ne ljubljenja...

cekanja tvojih usana...

Znas li...

Nedostajes mi...

ljubavi...