Sjecam se bio sam ziv...

Kad me tuga uzme pod svoje

ugasi u zjenicama baklje sto gore,

kad mi bol pokida njedra bijela

i krene teci mojim venama do srca,

tek tad sjetim se da sam nekada bio ziv...

Tako od jutra do sumraka,

od ruza do placa,

umirem svakim novim danom

koji se radja,

sjetim se bio sam ziv...nekada...

a onda sam umro...

sad ovako mrtav zivim...

Moj bijeli snijeg nevin i cist istopio se,

put do planine zelene i seljancice uplakane

zarastao u trnje,

moja koliba snova porusena...napustena,

u samoci svojoj kao ptice hudi i place...

Sjecam se bio sam ziv...nekada...

zbogom moja pjesmo radosna...