Sreo sam je u snu...

Sreo sam je u snu dok spava,

izgubljenu,

gordu i plahu...

I nisam je zelio probuditi,

jer predivno je okice sklopila,

kose po jastucima raspustila

i poput djeteta trazila praznim rukama

po postelji bijeloj,

nekoga svog,

nekoga voljenog...

Bila je tako divna

ta moja Vila...

Spavala je zaboravljena od svijeta,

zaboravljena od ljudi,

zaboravljena od ljubavi,

na nekoj svojoj planini zivjela

i cekala,

kada ce san krilima vjetra donijeti

ono sto ce vjecno voljeti...

Ruke bi u molitvu stavila

i nocu sa tisinom uz svijecu

prema svojim snovima krenula,

lutala usamljena zelenim livadama

sa nadom u srcu,

da jos jedna slicna dusa

stanuje tu na izgubljenim poljima snova...

Tu sam je sreo,

tu u svome kraljevstvu,

i nije znala da je ista ja,

da sam isti ona...

dva bica

a jedna zelja,

dva bica

a jedan san...

ne nije znala

da je njena molitva uz svijecu ispunjena

da su njeni usamljeni koraci

dobili pratnju...

Preplasena pocela je bjezati od svoga sna,

zeljela je prestati sniti,

zeljela je zelju povuci,

svijecu ugasiti,

jer san je poceo boljeti...

ali zalud srce je pocelo voljeti...

I sada dok je gledam kako tiho spava

pomislim sta to sanja,

dali u snovima grli svoga Andjela

dali me jos uvijek voli...

ta moja Vila...