Gledam te...
tako zanosnu i sretnu,
sve oko tebe blista...
i ti uzdasi stranac u zraku
trepere poput proljetnog lista...
Ne,
nemoras znati
da tvoja sreca me boli...
pokusavam staviti taj osmijeh
onaj po kojem me pamtis
dok u meni sve place...
Znam da me trazis pogledom
po dvorani ovoj kletoj,
skrivas oci ispod vela bijelog
da nevidi niko koga zele naci...
Tu sam mila moja!
tu iza stuba mramornoga!
skrivam suze...
od tebe,
od njega,
od Boga,
samo zelim te gledati
i u sebi tiho da niko ne cuje jecati,
sto taj prsten
ti ja nisam mogao dati...
Pusti me jos koji tren u ovoj tisini,
dok me skriva polutama,
jer ako kazu
imali ko sta protiv ovog braka
tad ce se polomiti i oltar
od mog krika...
Zato...
neka te ove oci jos malo gledaju,
neka te srce jos malo zeli kao niciju,
a onda cu tiho krociti ka vratima
i tu na pragu ostaviti jednu ruzu bijelu ,
orosenu mojim suzama,
ponijetu u dzepovima sav nas bol
stariti negdje u samoci daleko od tebe,
samo da ti ne kvarim srecu...
I nekada ...
kada ti bude tesko...
kada ga pogledas pored sebe dok spava
tiho mu sapni na uho
"voli me bar malo od onoga
koliko me volio moja Andjel"...
Lijepo je ponovo vidjeti da pises Andjele...
OdgovoriIzbrišiNisi zaboravljen :))
Hvala...
OdgovoriIzbriši