Vrba...

Za vrbu pognutu pored rijeke

osta mir u tisini zubora vode,

a kapljice proticu...prolaze.

Poneka dodirne kose njene

umije ih prije sunca,

i sve na tome ostane...

nazad nema,

naprijed korijen neda,

cutanje ostaje suza

koja place dovijeka...

U trenu praskozorja obris sjene

negdje na kamenu

koji nosi sjecanja,

ribica mala koja plovi,

skorpija koja na obali uporno stoji...

pamti vrba...

pamti i place...

Dodir zapleten u njenim granama

bi zelja...

spojiti vodu i obalu,

vidjeti san,

nauciti ime srece...

al osta vrbom tuge...

trnjem ogradi svoje pute

da nikada vise niko je ne pronadje...

polako...

tiho...

u samoci svojoj stenje

pamti rijeci i osmijehe,

pamti snove koji niz rijeku odose...