Zbogom pjesmo radosti...

Oprosti moja pjesmo sretna

ove ruke te nemogu vise pisati,

iz krhotina polomljenog srca

nema rijeci koje ti mogu darivati...

Ostavljam te pjesmo sretna

idi nekim drugim veselim dusama,

biti ces poklon,

biti ces pjevana,

biti ces voljena,

biti ces pisana nekim drugim rukama...

ali mojim san i tuga pliva...

ali mojim...vise nikada...

Odlazim pjesmo radosti

u zagrljaj tame vjecnosti,

na neko svoje izgubljeno nebo

gdje vuka zovem jedinim prijateljom,

kaljuzu blatnu mijenjam sa rijekom,

tamo gdje srecu ne ispija niko

tamo gdje nazdravljaju tugom...

Zbogom moja pjesmo sretna

ja nisam rodjen da te pisem ovim suzama,

Ti si stvorena za nekog pisca

koji ulazi tvojim rijecima u srca,

ja ti nisam taj,

niti pisac,

niti covjek,

ja sam samo prosjak

koji izgubljeno luta

moleci za gram necijeg srca...

Moja poslednja pjesmo sretna

mojom rukom neces vise biti pisana,

ostani amanet onima

koji te pisu veselo buducim pokolenjima,

ja nisam pjesnik,

ja nisam sretan,

ja sam tuga i bol

od toga satkan...

Zbogom pjesmo moja,

jorgovanom mirisnim kicena...

Sjecam se bio sam ziv...

Kad me tuga uzme pod svoje

ugasi u zjenicama baklje sto gore,

kad mi bol pokida njedra bijela

i krene teci mojim venama do srca,

tek tad sjetim se da sam nekada bio ziv...

Tako od jutra do sumraka,

od ruza do placa,

umirem svakim novim danom

koji se radja,

sjetim se bio sam ziv...nekada...

a onda sam umro...

sad ovako mrtav zivim...

Moj bijeli snijeg nevin i cist istopio se,

put do planine zelene i seljancice uplakane

zarastao u trnje,

moja koliba snova porusena...napustena,

u samoci svojoj kao ptice hudi i place...

Sjecam se bio sam ziv...nekada...

zbogom moja pjesmo radosna...

Nocas bih...

Nocas bih oci tvoje

malo ukrao u snu,

da mi svijetle u mome mraku...

Zelio bih i tvoje ruke

da me ugriju

u toplom zagrljaju...

Nocas bih te okovao zvijezdama

koje gledam sa prozora

i rukama zelje

donio do moje postelje...

Nocas cu biti stijena

morske obale,

na kojoj lezi tijelo tvoje

dok tiho sapuces

snove svoje...

nekome ko je daleko

a ipak cuje te...

tu je pored tebe...

Nocas bih te pretvorio

u zjenicu oka moga,

i pomilovao svaki tren

svojim trepavicama...

Juce,danas,sutra...

cijelu vjecnost

Ti si moj svijet,

koji zelim obgrliti

toplim rukama,

i voljeti do Boga,

i nazad...opet...

i opet ako se rodim

ja bih samo tebe da volim...

Nasao sam Te u sebi...

Trazio sam Te u snu,

trazio u svome nemiru,

tvoje krupne oci

trazio na propupalom proljetnom cvijetu...

Trazio sam Te u pjesmi,

najljepsoj...

jos nikada ne ispisanoj...

Trazih tvoje tragove

i bosa stopala

na putu ka vjecnosti,

potrazih tvoju sjenu

na zelenoj livadi

u drvenoj kolibi smiraja moga,

i zalutah Ti mila moja...

Idem za nigdje,

i placem za nista,

tumaram bespucima nasumice,

dok pred ocima vidim tvoje lice

a dusom pliva miris jorgovana

koji sinoc ukradoh iz tvoga vrta...

Trazih Te...

i nadjoh...

tamo gdje jedino nisam smio da pitam...

nadjoh te u sebi,

u srcu,

u dusi,

u tijelu...

to vise nisam ja

to si Ti

koja stanujes u meni,

i sve moje pripada samo Tebi...

Dvije male rijeci...

Od vremena tog,

srce pretvorih kamenom,

popuca sav led kristalne duse moje

rasu se njedrima kao inje prije zime,

i pokusah rijecima opisati dvije male rijeci

ono sto bi trebalo ljubav da znaci...

Za ispis zelje moje,

trazim nebesku hartiju

i pero od beskraja vece,

po modrom svodu pjevao bih slovima vjecnost

a opet nista ne bih uspio reci,

kada sve puste rijeci stanu u samo dvije obicne,

dvije koje zamijene opise nepotrebne

tako male... a tako blistave kao dvije zjenice

u njih zivot moj cijeli stane...

ma...

volim te...

Zar trebam nesto drugo reci,

sve to u nedoumice pretociti,

pa zapetljati da se zbune filozofi,

ipak nebo,

kisa,

duga,

i sva moja tuga

stanu u dvije rijeci

koje punim njedrima svojim

vrisnem nebu,

ljudima,

Andjelima,

tako male a do smrti vjecne,

volim teeee...ludice...

to je nesto od mene mnogo jace,

i kada Ti ovo kazem

znaj da u meni sve place,

od zelje da Ti to sapnem bas u lice,

pogledam Ti okice,

uzmem rukice,

i povedem putem nase kolibe

u kojoj moje srce ostade,

kucajuci usporeno na stolu starom

navijeno isparanom gramofonskom plocom

koja ponavlja,

na jednom dijelu stala...

volim te...

volim te...

volim te...

Sapni mi...

Nemam prosce da te prosim,

nemam novce da te kupim,

nemam druga ,nemam brata,

ja ti nemam nikoga,

osim svoga srca...

U njemu samo jedna zelja tinja

da skine rosu sa tvojih usana,

upije sav tvoj drhtaj u ocima...

Ljubio bih te nocima,

po kisi,

uz stud,

uz zar,

ljubio bih tijelo tvoje,

kao da je prvo,

jedino...

zadnje...

i ne bih nikada stao...

Dali znas kako izgleda ljubav

koja nitima ispletena je

od strasti,ceznje,zelje?

dali znas kako mi kreveti mirisu

nagom kozom tvojom?

Mozda neznas,

mozda se bojis ruku mi uzeti,

mozda se bojis da cu otici...

mozda je uvijek mozda,

a samo jedno je istina

zaviri u srce svoje

poslusaj jednom zelje njegove,

neka ti sapne,tiho...

neka nitko ne cuje...

i tada mi reci koga ono voli

ko u njemu stanuje,

cije oci tvoje srce malo zeli...

cije ruke,

tvoje kose netaknute nocima traze...

Sapni mi...

odaj mi...

zelis li me poljubiti...

dotaci...

i svoje prste u kosu mi uvuci?

Bebo...

Ja znam kako ti je tesko

kada se nekog voli,

a on odlazi

i nije bilo tvojom greskom...

I nemoj bebo pitati

jeli slobodno uz mene mjesto,

bolnu ranu na srcu

ne... ti ne otvaraj nikom...

Pomislit ces mozda

da nekim novim licem

izbrisat staru ranu,

ali ja ti nemogu tako

ja u dusi nosim

ljubavnu bol od neba vecu...

Zato u mome kutu

ti ne trazi spas,

i ja bi zelio da me neko voli

ali ti nisi ta...

pusti me bebo i idi

ja ti nemogu pomoci

kad kroz tebe gledam

i moje srce samo Nju vidi...

Odlazi i ponekad upali svijecu

za Andjela koji sjedi izgubljen

sam u svome kutu,

cekajuci svakom godinom

sijece svoju kosu dugu,

i ima samo pjesmu

u kojoj suzama crta svoju ljubav

vjecnu...

Lanac bola...

Svratih jucer do prodavca starog

pa upitah

da nema jos koju starinu

bas onako nalik njemu iz nekog njegovog vijeka...

Rece da,

pribavio sam ti nestosto cuvam jos od zadnjeg tvog dolaska,

ovdje je ispod pulta

i nije za nikoga osim tebe,

zove se lanac bola...

Nanizan je poput djerdana,

poput brojanice bez kriza,

i nemoj da te cudi sto nema tog privjeska,

jer taj kriz ... to si ti,

razapet si na njemu sam u sebi...

Ahh,starce...

zasto me tako oholo vrijedjas,

kao sin bez oca ja pokucah na tvoja vrata,

zazeljeh da te zovem i oce,

a ti mi darujes nesto sto niko nemoze da nosi,

pa zar i ti da me kaznis...

Ne sinko varas se,

poklanjam ti nesto sto nemoze svako da nosi,

i stavljam ti to oko vrata da osjetis

kako svaka kuglica boli,

ali zapamti sinko moj dragi,

nit koja te bobke drzi je ljubav,

ta nit kroz svaku bol je prosla

i na kraju se zakopcala...

spojila...

ljubav je napravila ovaj lanac bola,

i kada se ona jednom zakopca oko vrata

nikada vise ne spada...

tek tada ce mili moje djecace

i osmijeh iskrene srce na tvoje lice da dodje...

Uzmi ga,

besplatan je za tebe,

ali ponesi i ovaj drugi,

jer znaj kako tebe ljubav boli

jos vise boli onu koja te voli,

uzmi ponesi i njoj

i samo jedno reci joj,

neka zakopca ovaj lanac ljubavnih bisera

oko tvoga vrata...

Ljubavi...

Sakrit cu se

u naj udaljenijem kutu

kreveta tvoga...

i mirisat cu Ti

poput propupalog jorgovana...

Pod stopalima tvojim bosim

biti cu meka prostirka

koja te vodi

put odsjaja u ogledalu

tamo ces naci

moje usne boje zrelih jagoda...

U sivilu neba

pomijesat cu dugine boje,

iscrtati lice tvoje,

obrise tvoga tijela

okovat cu vecernjim zvijezdama

da mi sjaje...da ih grlim,

da ih imam kao Tebe...

Zelim da budes moja jedina ptica

koja leti pod burom i olujom,

pati,

boli,

voli...

ali zeli doci do svog smiraja...

zeli sletjeti na ostrvo gdje njen Andjel spava...

Zasit cu sve tvoje bolne rane

da iz njih vise krv ne lipti,

opravdati noci besane

pred nebom koje ce da se stidi,

i reci...

"pocetak je moja ljubavi

onda kada se pocne smrtno da voli"...

Sreo sam je u snu...

Sreo sam je u snu dok spava,

izgubljenu,

gordu i plahu...

I nisam je zelio probuditi,

jer predivno je okice sklopila,

kose po jastucima raspustila

i poput djeteta trazila praznim rukama

po postelji bijeloj,

nekoga svog,

nekoga voljenog...

Bila je tako divna

ta moja Vila...

Spavala je zaboravljena od svijeta,

zaboravljena od ljudi,

zaboravljena od ljubavi,

na nekoj svojoj planini zivjela

i cekala,

kada ce san krilima vjetra donijeti

ono sto ce vjecno voljeti...

Ruke bi u molitvu stavila

i nocu sa tisinom uz svijecu

prema svojim snovima krenula,

lutala usamljena zelenim livadama

sa nadom u srcu,

da jos jedna slicna dusa

stanuje tu na izgubljenim poljima snova...

Tu sam je sreo,

tu u svome kraljevstvu,

i nije znala da je ista ja,

da sam isti ona...

dva bica

a jedna zelja,

dva bica

a jedan san...

ne nije znala

da je njena molitva uz svijecu ispunjena

da su njeni usamljeni koraci

dobili pratnju...

Preplasena pocela je bjezati od svoga sna,

zeljela je prestati sniti,

zeljela je zelju povuci,

svijecu ugasiti,

jer san je poceo boljeti...

ali zalud srce je pocelo voljeti...

I sada dok je gledam kako tiho spava

pomislim sta to sanja,

dali u snovima grli svoga Andjela

dali me jos uvijek voli...

ta moja Vila...

Sapat duse...

Tebi sacuvah bisernu kapljicu jutarnje rose,

netaknutu,

cistu,

nevinu,

tu u mome srcu...

Za tebe studen gore vjecni led

otopih iz ociju,

ceznju pretvorih u javu

sjenke koja uz mene koraca...

Tu si u mojim grudima,

u meni se budis i spavas,

umjesto krvi vrele

Ti teces mojim venama...

Ovim rukama golim

krenem prema nebu,

pa privucem do usana neki oblak usnuli

pomislim,

pozelim,

da na njemu spavas kose raspustene,

cekas da te poljubim...

A nocima bez sna

kojima nema kraja,

zvijezdama sapucem zelju duse,

"gdje se to medju Vama skrila moja ljubav jedina"...

I tako sve do jutra...

sapucemo ja i moja dusa,

sa tobom u njedrima,

sa tobom u ocima,

a bez tebe cini mi se vijekovima...

Izgubljeni cvijet...

Sjedi tu i cekaj

naj rijedji cvijetu

sto ponice u skrtoj zemlji

cemera svoga postojanja,

bez oca,

bez majke,

bez ikoga svoga...

Prepustena oluji,

usamljeno izgubljena na cistoj ledini,

bez zaklona,

bez sklonista,

osudjena na bitku sa svima

tvoja krv iz korijena posta ledena...

ali sjedi tu...

i cekaj...

Svijecu koja treperi pored tvojih listova

upitaj s veceri,

cije to oci sijaju u njima ?

kome se nada uplasena dusa ?

osjeti...

nemoj drhtati...

koracam k tebi...

Bijelo jutro sa lica moga ti donosim,

nevinu rosu pokupih iz ociju

a pjesmu srca nudim na usnama,

zelis li me uzeti ?

moj izgubljeni cvijetu...

Zarobiti...

Veceras bih Ti napisao naj ljepsi stih,

u njemu rijecima koje jos niko nikada napisao nije

isklesao tvoj bajan lik,

opisao oci predivne koje mozda suze liju

citajuci ovu pjesmu moju...

Zelio bih te zarobiti pjesmom ovom

cijelo tvoje postojanje staviti u nju,

zarobiti tvoje tijelo,srce i dusu,

i zelio bih da svako slovo

mirise tvojom uspavanom kosom...

Da zelio bih te zarobiti

ovim rijecima te okovati

srce i dusu ti uzeti

pod tvoju njeznu kozu se uvuci

i zauvijek u tebi ostati...

zelio bih te zarobiti

ljubavlju mojom,

jer zelim te samo za sebe

i zelim te zvati samo svojom...

Sebicno...

Okrutno...

da...mozda tako izgleda

dok drugi zele gradove,mora i poljane

Ja ipak zelim samo jedno i jedino...

Zelim Tebe i srce Tvoje...

Zarobiti...

Imati...

Voljeti...

Zauvijek...da sve to bude samo Moje...

Vrba...

Za vrbu pognutu pored rijeke

osta mir u tisini zubora vode,

a kapljice proticu...prolaze.

Poneka dodirne kose njene

umije ih prije sunca,

i sve na tome ostane...

nazad nema,

naprijed korijen neda,

cutanje ostaje suza

koja place dovijeka...

U trenu praskozorja obris sjene

negdje na kamenu

koji nosi sjecanja,

ribica mala koja plovi,

skorpija koja na obali uporno stoji...

pamti vrba...

pamti i place...

Dodir zapleten u njenim granama

bi zelja...

spojiti vodu i obalu,

vidjeti san,

nauciti ime srece...

al osta vrbom tuge...

trnjem ogradi svoje pute

da nikada vise niko je ne pronadje...

polako...

tiho...

u samoci svojoj stenje

pamti rijeci i osmijehe,

pamti snove koji niz rijeku odose...

Udaja (ponovljena pjesma)

Pojedini su trazili ovu pjesmu jer se nalazila na starom blogu...evo ponavljam...meni licno isuvise bolna...

Gledam te...

tako zanosnu i sretnu,

sve oko tebe blista...

i ti uzdasi stranac u zraku

trepere poput proljetnog lista...

Ne,

nemoras znati

da tvoja sreca me boli...

pokusavam staviti taj osmijeh

onaj po kojem me pamtis

dok u meni sve place...

Znam da me trazis pogledom

po dvorani ovoj kletoj,

skrivas oci ispod vela bijelog

da nevidi niko koga zele naci...

Tu sam mila moja!

tu iza stuba mramornoga!

skrivam suze...

od tebe,

od njega,

od Boga,

samo zelim te gledati

i u sebi tiho da niko ne cuje jecati,

sto taj prsten

ti ja nisam mogao dati...

Pusti me jos koji tren u ovoj tisini,

dok me skriva polutama,

jer ako kazu

imali ko sta protiv ovog braka

tad ce se polomiti i oltar

od mog krika...

Zato...

neka te ove oci jos malo gledaju,

neka te srce jos malo zeli kao niciju,

a onda cu tiho krociti ka vratima

i tu na pragu ostaviti jednu ruzu bijelu ,

orosenu mojim suzama,

ponijetu u dzepovima sav nas bol

stariti negdje u samoci daleko od tebe,

samo da ti ne kvarim srecu...

I nekada ...

kada ti bude tesko...

kada ga pogledas pored sebe dok spava

tiho mu sapni na uho

"voli me bar malo od onoga

koliko me volio moja Andjel"...

Kada srce voli...

Reci mi da idem sa praga tvoga

u neka svitanja beskraja moga,

reci mi zbogom i neplaci

skupi srce nemoj da krik pusti,

budi jaka,

budi stijena,

budi musko za oboje,

jer ja to nisam

ja ne mogu ti reci

odlazim jedino moje...

ne...ne mogu jer ludo volim te...

Povrijedi me,

reci izdala sam te,

reci varala sam te,

reci ubila sam tvoje snove,

reci sve...samo nemoj reci da volis me...

Porusi nase kule,

zametni tragove,

unisti sve nase snove,

ali nebo zna

da u srcu skrivas jednog Andjela...

urezan za sva vremena...

spali me,

zapali nas oboje...

samo reci mi ne volim Te...

I kada te budu milovali

kada te budu imali,

ruze ti na prag donosili,

reci im...

neka ne trgaju jorgovan moj mali,

neka ne beru moje cvijece mirisno,

jer nece ga znati uz suzu tebi pokloniti,

nece znati reci...volim te ljubavi...

nece znati sta znaci jorgovanom mirisati...

Reci im ne volim ga vise,

ali pustite u vrtu jorgovan bijeli

da mi na njega mirise...

kao sto je on mirisao dusom mojom...

neka me sjeti kako je to divno

nekoga svim srcem voljeti...

Kako bi bilo divno...

Hladna jutra tisine

koja bih oplakao neki drugi put,

srce ploce mermerne

razbio bih i bacio u kut...

da to sam ja!

na korak od vrha do dna...

Uspavani lahor koji dusom mili,

slobodan sokol koji nebom jezdi,

sta im vrijedi kada cu sve u uragan pretvoriti,

sokola do zvijezda povesti

i nece me moci pratiti...

sta vrijedi zivjeti...

bez ljubavi...

Eto na kraju svatih ja sam ipak usamljen,

zvjezda sjevera koja bi ovu noc bila u tvojim rukama,

sjajna,

vrela,

nasmijana kao nikada...

ali...nema te...

kazaljke su stale...

kazu mrtve duse se bude sa ponoci...

lazu...

jer na moje prozore godinama niko ne pokuca...

valjda se boje

kucati na okna koja od ljubavi su satkana...

Tako sam usamljen u prostirki bjeline,

vjetar zarobljen u sobi tisine,

srce na podu...kuca

sta to na njemu pise pokusavam vidjeti,

urezane su te rijeci,

niti suze ih nemogu izbrisati,

volim te ludice

kada ces vec jednom to svatiti...

I ove ruke koje pruzam k njemu nisu moje,

volio bih vratiti ga u grudi svoje

ali sta kada niti tijelo nije moje,

sve je to tvoje...

nisam zelio ali sam pozelio,

nisam htio ali se dogodilo,

sanjao sam i usnio,

kako bi to bilo divno

da me volis barem malo...

Nedostajes mi kao zivot...

Nedostaje mi blagi povjetarac u mojoj kosi,

zumbul mirisni izgubljen u zelenoj travi,

nedostaje mi planinsko sunce na licu,

bistri potocic mali u svom zuboru...

Nedostaje mi u praznoj ruci tvoja ruka,

na usnama zrelim okus tvojih usana,

nedostaje mi srce moje iz grudi

koje spava tamo uz tebe u tvojoj postelji...

Nedostaje mi ona moja dusa izgubljena

koja je davno otisla od mene

pa sad uz tebe seta,

nedostaje je mi moj smiraj kolibe male

u kojoj te upoznase ove oci sanjive...

Nedostajes mi Ti...

bez tebe sam sjenka,

nedostajem samom sebi...

nedostajes mi...

ne kao zena...

ne kao ljubav...

ne kao tren...

ne kao ceznja...

nedostajes mi kao Zivot...