Voljela me...

Sjecam se bila je lijepa

nosila je sjetu u ocima,

zeljela je tako malo

i sanjala svog covjeka...

Sjecam se bila je uplasena

kao srna pored vuka,

i nije znala

koliko je ljubavi rijeka duboka...

Voljela je cvijece

ali nije imao ko da joj donese,

voljela je osmijehe

ali nije imao ko da je nasmije,

voljela je kutke tisine

ali nije imala s kim dijeliti iste...

I drvoreda se sjecam

dok viju pahulje bijele

koje nikada nisu pale na nase kose,

pamtim livade procvjetale

koje nikada nisu nase noge gazile...

Sjecam se...

ostao sam usamljen

sa svojim snom,

kao jagnje u coporu vukova...

Sjecam se...

voljela me...

Trazih Te...

Trazio sam te u pjesmama

i nekim davno zaboravljenim jutrima,

u poju slavuja,

u magli rosnog budjenja

netaknutih planinskih

divljih jagoda...

Trazih te na puteljku

obraslom papratima,

latice ljubicica razgrtah,

ciklame ne udisah,

samo da bih Tebe nasao...

Trazih te s proljeca u beharu mirisnom,

ljeti u planinskom povjetarcu

i suncu mekom,

s jeseni potrazih te u liscu opalom,

trazih te svim godisnjim dobima

samo jednim ja ti sjedim,

ne trazih te zimom

i pahuljom njenom bijelom...

zimi ja ti u kaminu iskre brojim

usamljen uz casu vina drugujem

tisinom se ogrnem,

i negdje s pocetka jutra

zaspem...u snu te poljubim...

Trazih te...

ali ne nadjoh

kazu zaspala je ljubav tvoja...

Hridina na obali mora...

Svako ima svoj svijet

a ja zakljucah nas dvoje u nasem,

jer ljudi su stetocine

i paraziti

svakome sve pokvare,

ali meni...

samo jedno nesmiju dirati

moje snove...

u njima sam ja pored tebe,

volimo se

i dovoljni smo sami sebi

nas dvoje...

Svi sanjaju kule i gradove

hareme i seike bogate,

zene koje se u tren nude,

a ja ne zelim to sve

ipak...

samo siromasan bi bio,

ali neka sam pored tebe

i neka si uz mene,

i neka svi teku

ja bi ljubav

na klupi sa tobom uz rijeku...

Tako ti sanjam

i zivotu se otimam,

on me gazi,

tuce,

udara

a ja stojim kao kakva hridina

jedina na obali mora,

koja ceka da kaze

"polomite sve

samo jedno mi ne dirajte...

srce...

ono jos uvijek vjeruje

da ljubavi vjecne postoje,

takvo ce i da umre"...

Pruga zivota...

Place ova pruga sto mi tijelo nosi

poredano u nekom kupeu bez broja,

gdje sam ovo stigao milo moje

da ne brojim lica,

ne slusam rijeci,

sam sa sobom zivim,

i pamtim kako je toplo uz tebe biti,

sanjam...a san od mene bjezi...

Idem Ti sa svjetla u tamu

redam slike i jorgovane mirisne,

nase noge bose kroz mekano lisce,

nasa klupa kraj rijeke,

redam mirise ne mirisane,

listove ne gazene,

i klupu za usamljene

osta bez nase sijenke dvije...

Prosjak sam bez tebe

onaj sto kupi mrvice,

a u srcu ljubav krije

onu za kojom do umiranja zebe...

Zaboravljeno srce...

Suh mjesec na nebu

tisinom gradi tvoju neobjasnjenu istinu,

tek kojom zrakom ulazi u sobu

pokazujuci na kut mojih razbacanih stvari,

vec odavno nemam volje

pospremiti sebe i svoju dusu...

I tu pod gomilom necega sto obuci nikada necu,

nadjoh nesto malo ali kao da je zivo,

scucureno i zabaceno...

moje srce je kucalo...

sjetih se davno ga iscupah iz grudi

i bacih jer me boljelo,

jer nije bilo moje,

jer je za tebe kucalo...

Ja bih da ga vratim ovom tijelu ,

neka drhti od ljubavi,

i neka prepukne,

kroz suzu neka izadje,

neka se slije po toplom obrazu,

neka ti kaze ono jadno malo

kada nemogu ove usne

koliko te voli...jedino moje...

Kameni zid ljubavi...

Bio sam neimar koji gradise kulu

gore visoko medju oblacima,

gradih je srcem

u zelji da bude mala,

ali ljubavi prepuna...

Od vrta sam poceo kao nitko,

zasadih u njega najdivnije

ruze ovoga svijeta,

da mirisu vjecno,

da cvjetaju zauvijek,

osjecajem svaku sam sadio...

I kamen poceh redati

noseci ga iz planinskih gora ledenih,

onaj sto ljudska noga ne gasise,

onaj naj ljepsi,

bi to moj kameni zid ljubavi...

Od mirisnih borova sacinih prozore

da skripucu kada se otvaraju,

da podsjecaju kako se

iz vjekovnog sna budila dusa moja,

kada je bila voljena...

Gradio sam kulu medju oblacima

i ostade ne pokrivena,

napustena,tuzna i zalosna,

cvjetovi vjecnosti...uvenuli,

prozori vjetrom pokidani,

i ja nemam volje drugu graditi,

ostadoh usamljen na zgaristu pepela

gdje jos uvijek crtam krov

tog doma medju oblacima,

pomislih ti ces ga pokriti

svojom ljubavi...za vjeke vjekova...

Bi to moj dom medju oblacima,

mali kao koliba...

a vjecan kao ljubav...

Cuti...

Cuti...

ako te neko pita za mene,

ime mi precuti pred majkom,

pred Bogom,

i nemoj kvasiti suzom jastuk za mnom,

biti ce dovoljno sto sam ja

svako vece u postelji od suza...

I ovaj voz sto odlazi

ti ga samo rukom bijelom pozdravi,

jer na prozoru

ti mi lice neces vidjeti,

biti cu sam u kupeu tom,

plakati,

sto te nisam mogao poljubiti...

Zeljeh te do postelje donijeti,

jastuke laticama ruza ukrasiti,

na stolu vino,

u sobi polutama i tisina,

ja i Ti...

sami u nasem raju...

ali nije mi se dalo...

Zato...

cuti...

jer mi se place,

nemam tebe

i ne zelim nikoga pored sebe,

suzu bacim u dlan

razmazem je,

da u njoj vidim oci Tvoje...

Zelja...

Smijem li te pozeljeti nocas?

Tvoje oci da me prate

dok lutam liticom moje samoce...

Tvoje kose da me ususkaju

od nadolazece jesenje bure...

Smijem li Ti dotaci usne

sa okusom jagode zrele?

Ljubio bih Ti kozu

tiho,

polako,

sa zeljom da udjem u dusu tvoju...

Smijem li Te pozeljeti nocas...

ljubavi?

Smijem li Te pitati

patis li od nesanice,

dali vrt pogledas sred ponoci,

ili glad osjetis imenom ceznje,

smijem li pitati...

dali na jastuku sapnes moje ime?

Smijem,

ja se ne bojim,

ali odgovor necu dobiti

jer tesko je srcu priznati da voli...

Smijem li Ti sapnuti

da uz mene si dijete i zena,

suza i osmijeh,

tuga i sreca...

Smijem li ti reci

da si moja ljubav vjecna...

Ja se ne bojim

reci koliko te volim,

smijes li Ti...

moja ljubavi,

na usne staviti rijeci...

Volim Te moj jedini...

Nevina u ljubavi...

Nije znala reci,

kako je to voljeti,

nije nasla rijeci za opisati,

kakav je to bol

i zasto suze teku,

samo cutke bi sanjala mirnu rijeku

i neku usamljenu planinu daleku,

jer bila je...

zena...

a nevina...

u ljubavi...

Pogledom bi cesto izgubljeno lutala,

sanjala svoj san koji samo ona zna,

ceznula u samoci zeljna toplih dodira,

i kaput bi zakopcala do grla

dok bi jesenje lisce samotno gazila,

jer bila je sama...

ljubavi zedna...

i tako nevina...

u ljubavi...

Zeljela je samo malo

da voli i da bude voljena,

zeljela je grliti covjeka

a ne stranca,

zeljela je da mu place na ramenu,

a on da razumije njene suze i bez rijeci da kaze,

zeljela je voljeti...

grliti...

ljubiti,

a nije znala da to toliko boli,

jer bila je...

nevina u ljubavi...

A onda ljubav je dosla...

Porusila ledene bedeme oko njenog srca,

otopila inje sa njenih usana

i srcu donijela strah...strepnju,

na oci se navukle besane noci,

zeljom u molitvi je zvala jutro

sto prije da osvane

i da ljubi svoje daleko...

a nije znala...da i on place...

u samoci na prozore navlaci roletne,

samo da sto duze sanja

njena oka dva...

nije to znala...

jer bila je...

nevina...

u ljubavi...

Nema me u dusi Tvojoj...

Kada sve prodje,

pjesma utihne,

tisina zavlada u nocima,

tuga ostane u ocima...

potrazi me u kutu ispod paucine,

gdje si me ostavila

prije mnogo vjekova...

kad sve prodje...

potrazi me...

vidjet ces da me nema...

Kada te budu ljubili

ne daj da ti ljube kose,

sacuvaj me zapletenog u njima,

a onda me jutrom saperi

toplom vodicom uz miris sampona,

osjetit ces pod tolim rukama

da me u njima...

nema...

I kada pozelis jesenju setnju

ispod krosanja drveca

po tepihu pozutjelog lisca,

okom potrazis moju sjenu,

srcem pozelis ljubav vjecnu,

tada zaviri u dusu svoju,

vidjet ces...

da me u njoj ...

nema...

Stijena ljubavi...

Sjedili smo na stijeni

u suton danasnjeg dana,

ja i ti...

Pricah ti tiho o nama

uz melodiju morskih talasa...

Drzala si me za ruku

stisnula jako,

kao da si dodirom

zeljela reci "moj si nedam te nikom"...

Sjedili smo nas dvoje

i zaljubljeno se gledali,

u casu krenuh te poljubiti

i usne obljubise samo vjetar...

Svatih nema te,

zeljom nacrtao sam te pored sebe,

suzu jos jednu ostavih na stijeni

pomislih iz nje ces do jutra niknuti

i tamo me ljubavi cekati...

Sjedili smo na stijeni,

ja i ti...

a u stvari to bi samo ja,

usamljen,

grlio suton...kao da grlim tebe...

Dusa moja...

Poklonih ti cvijet bajni

koji ne cvjeta u nicijem vrtu,

onako sa grumenom zemlje

ziv i mirise...

da ga posadis u vrtu svome

tamo pod jorgovanom

neka uz njega raste,

neka raste...samo za tebe...

Poklonih ti cvijet crni,

jedini koji nije cvjetao nikada,

skrio se u basti

starog vrtlara,

u tami...u trnju...

ne milovan...

ne ljubljen...

ne voljen...

a najvise zaljevan

suzom...vrtalara starog...

zelio je samo da taj cvijet procvjeta...

Njega ti poklanjam,

da ga milujes i volis,

da ga ljubis pod jorgovanom bijelim,

da ga zalijes suzom ljubavi,

jer uz tebe ce procvjetati...

Poklanjam ti cvijet...

ubran iz grudi...

otrgnut od srca...

ime mu je Dusa moja...

voli Taj cvijet

jer bez Tebe on ce uvneuti

i postati samo osusena biljka...

Oprosti mi...

Mozes li mi oprostiti

sto sam zaboravio svoj let,

neku paucinu navukoh na usne

pa zaboravih i ljubiti...

Oprosti mi ...

za moje proljece

koje su ukrali cigani,

i ovu moju noc prepunu mjesecine

koju lutam usamljen

obalom mora

ti...

oprosti...

Oprosti...

sto nemam nista

sem tvoga imena

kojeg sapucem zvijezdama,

i ovaj pijesak

koji crtam u obliku srca

proboden strijelom Andjela,

ti...

oprosti...

Oprosti mi...ljubavi...

znam da sve na svijetu boli,

ali nista kao rijeci...

oprosti...volim te...

Tvojom sjenom...

Dugo si trazila ime moje

u fijuku izgubljenog vjetra ,

ceznjom si zvala uspavani san,

u strahu krisom nudila

kljuc svoga srca,

ali nikada...

otvorenog dlana...

I evo me na vratima duse tvoje,

kucam krisom da ne probudim strah

kojeg nosis kao oziljak,

na srcu svome...

Otvori mi ljubavi!

vrata svoga raja,

zelim se skupiti kao pile

u jednom kutu malom

tvoga srca,

cutati...

drhtati...

cekati,

kada ces strahu reci zbogom,

a meni tiho izustiti...

dobro dosao moja ljubavi...

Bespomocan Ti stojim

pred sjenom tvojom,

izvadi mi ovaj mac iz grudi,

jer toliko me boli

to sto te vise od sebe volim...

Sta to bi ljubav...

Ljubav...

dali to bi samo rijec

ona koja se trazi cijeloga zivota,

zeli u potaji na jastuku uzdaha,

zamirise carobno i iznenada

u jutru prepunom bijelog behara?

Ljubav...

dali to bi toplina i kada je studen,

povjetarac topal u lice,

drhtaj tijela koji krijemo grizeci usne,

suza koju niko ne place,

bol koji niko ne osjeti,

san koji niko ne sanja?

Ljubav...

ja neznam sta je to ljubav,

znam samo da boli,

i moze stati u malo rijeci...

ljubav...

to smo ja i Ti...

Znas li...nedostajes mi...

Slusaj me srcem

dok ti pjevam prstima

vec recenu tajnu moje duse...

nedostajes mi,

kao suza kojom bi isplakao bol,

kao jutro u kojem bi se kraj tebe budio...

Ove moje noci spavanja

zamijenio bih bdijenjem uz Tebe,

dok ne ostanu samo sjenke

od nas oboje...

da nedostajes mi...

malo...

da bih mogao umrijeti...

Znas,

da mi jorgovan vise ne mirise,

u srcu vlada ledena zima

a na usnama paucina se pohvatala

od ne ljubljenja...

cekanja tvojih usana...

Znas li...

Nedostajes mi...

ljubavi...

Mozda...

Mozda ce imati oci snene

ruke od zelje toplije,

mozda ce znati saputati

sutnjom osmijeha,

ali on nikada nece biti ja...

Mozda ce tijelom mirisati

poput ruze,

kose raspustiti,

uz dodir oku tvome ljubav podvaliti,

ali za njim nikada neces

tesko plakati...

kao za mnom...

Mozda ce kulu za tebe sagraditi,

zlatom tvoje tijelo kititi,

podariti put do neba

kupiti zvijezdu iznad tvog kreveta,

ali on nikada nece znati biti siromasan

i samo u jednom uzivati...

u tebi...

kao ...

ja...

Mozda ces ga ljubiti

pokusati mu objasniti...strast,

bez rijeci da tvoj drhtaj prati,

ali...opet ces tesku suzu pustiti,

jer...on nikada nece biti ...ja...

Mozda ce nekada zaplakati

a ti mu suze brisati,

ali nikada necete plakati zajedno,

kao sto placemo ja i ti...

Lane moje...

U potrazi za ljubavi

izgubih svoju sjenu,

i zalutah Ti...lane moje...

Kroz suzno oko

maglu samo vidim

i svaki drum od mene bjezi,

lane moje...

U bespucima trazih dom,

a na vratima nebeskim

trazih pijacu ljubavnih lanaca,

trazih kljuc katanca,

moga srca,

pretesko Te volim...lane moje...

Rekose nema nebeskog kljuca,

rekose Ti ga cuvas,

u Tvojoj dusi spava,

otkljucaj me...

ja bih da poletim uz Tebe,

lane moje...

Oslobodi moje uplakane oci,

otjeraj mi crne noci,

zelio bih zaspati mirnim snom

i uz tebe se probuditi sa osmjehom,

lane moje...

placem Ti...

i polako umirem za Tobom...

Izabrat cu...

Izabrat cu crni plast praznine

i ogrnuti tijelo ispucalo od zime,

sakriti oci u pomutnjeloj vodi

jedinoj koja tece od usca prema izvoru...

Izabrat cu baceni buket osusenih zelja

koji bi namjenjen zeljnim usnama,

mirisati korov okrenutog neba

gdje se stopama gazi po oblacima

a u utrobi zemlje sunce spava...

Izabrat cu neko drugo ja

bez sjene, lika i nalicja,

jer sa ovim se ne mogu boriti vise,

ljubav ga pobijedila

i ono vec dugo meni ne pripada...

Izabrat cu tamu i noc usamljenu,

korak bez koraka,

mjesto bez imena,

kolibu bez krova,

izabrat cu neko drugo srce

jer ovo moje je istetovirano

slovima ljubavi unisteno

i ko bi ga takvog...sakatog...

Izabrat cu sjenu...jer ja to jesam,

proklet od neba...tezak zemlji,

izabrat cu...

kutak samoce,

plamen svijece,

jedan jastuk pored mene...za tebe,

da te slusam...gledam i volim,

izabrao sam biti tvoj,

jer si zivot moj...

Samo ljubav nemoj sakriti...

Sakrij drhtaj travke

zaliven kapljicom suze...

Sakrij otrgnuti uzdisaj

pri pomisli na kolibe raj...

Sakrij izguzvanu postelju

zeljom sna vodjenu...

Sakrij svoje srce

rukama ugusi njegove vapaje...

Sakrij sve

samo ljubav nemoj mi sakriti...

Usnih te...

Sanjao sam ti suzu na licu

usnama je brisem,

sanjah ti kosu mirisnu

rukom je milujem...

Usnih kako tijelo ti drhti

kao breze list na vjetru,

usnio sam te moja ljubavi

bosu na zelenom proplanku...

Sanjao sam te samo jednom

prije mnogo godina,

i nikada se vise nisam probudio

iz tog sna...

moja voljena...

Sanjah zvijezdu naj sjajniju

ukradoh je sa neba

i prisvojih kao moju,

samo da bih u njoj

nacrtao sliku tvoju...

Usnih Tebe...kako me volis,

kako places dok me grlis,

usnih te...

i nemoj da me budis molim te,

samo me zasuskaj posteljom svoga tijela

i pusti da te volim

do kraja zivota...

Moja Tajno vjecna...

Gdje li se to skrivas moja tajno vjecna?

u kojem polju ljudskog korova usamljena rastes?

Znas li da te trazim coporom vukova

na obroncima tisine izgubljenih zelenih livada...

Trazim te u kapljici ne taknutog bistrog potoka

suzu moju vrelu s lica da speres,

da me umijes,

da me nasmijes...

Gdje se to skrivas moja ruzo ne procvjetala?

u kojoj zemljici korijen si pustila,

ne milovana,

ne ljubljena,

dali to rastes u inat svima,

dok u grudima tajnu places

za nekim koga uz tebe nema?

Znas li da oci ti trazim u mjesecu,

zvijezdama lice ti crtam po prozoru,

tek po neki buket kupim kod starice

i samom sebi poklonim...pozelim

da mi mirise...na tebe...

Zasto si dosao bas Ti?

Pojavio si se nezvan u zivot moj,

ne nisam te zvala,

mozda sam o nekom takvom mastala

da mi cita sa usana

ono sto se bojim reci,

da osjeti kako u meni sve drhti

dok lednim lice pravim,

i napokon da sanja moj san,

ne nisi smio doci takav...

ili ako si vec tu

daj mi priliku da te malo lazem,

da pomislim kako drzim kontrolu,

nemoj ovako,

nemoj toliko,

znati koliko sam slaba na Tebe,

moje sanjivo oko...

Pa zasto si dosao bas Ti,

jedino Ti se nisi smio pojaviti,

znas...

bila bi sretna dok bi se sa drugim igrala,

puna svoga samopouzdanja,

o sebi nisam nikome pricala,

sta zelim,

gdje mi dusa spava,

u kojem svijetu zivim,

ne nisam imala potrebu reci,

nekome koga nisam voljela...

a onda si dosao Ti...

Uz tebe zivot mi se cini san,

sve je tako jednostavno,

nasmijeseno i toliko bezbolno,

osjecam da ne trebam pricati,

jer bi te slusala vjecnost

kada govoris ono sto zelim cuti,

uz tebe sam klinka

puna svoga puberteta,

uz tebe sam zena,

ma uz tebe sam sve

i toliko se bojim

da ne izgubim Te...

Ne nisi smio doci samo Ti,

vec sam pomislila da te nikada necu pronaci,

i sta sada da uradim sa tobom,

dosao si,

postojis,

i ne smijem ti reci

koliko sve u meni boli,

koliko te srce voli,

nesmijem ti reci

jer bojim se da ces otici,

a tada bih ti oko moje sanjivo

ja mogla umrijeti...

Zasto si dosao bas Ti...

ali kada si vec tu moj snu,

ne idi...molim te ostani,

jer ja drugi san ne zelim,

i drugog covjeka ne mogu da volim...

Tebe bi slusala...cutala...ljubila,

i uz tebe...ostarila...