DALEKI SVIJET
Izgubljeni daleki svijetu,
kako da te vratim svojim rijecima,
ceznes i patis
za mojim osmijehom
al' zima je na mojim usnama...
Ja,
tvoj predivan odsjaj jezera
dok se mjesec kupa u njemu
zaboravih...
I tvoj nevin snijeg
dok mi skripuce pod nogama
zaboravih...
Tvoju toplotu utocista
u jednoj kolibi maloj
zaboravih...
Ruka u ruci,
usna na usni,
biti voljen ....kako to izgleda,
zaboravih...
ZVONI ZVONARU
Kucaj jos jednom zvonaru moj
nepitaj zasto
samo jos barem jednom
povuci to uze i odzvoni...
Vidi kako ti se smjesim
dok sav u crnini stojim
znam i sta mislis
ali ne izusti
uplasit ces Andjele
u bozijoj kuci...
nemoj ni da se krstis
nisam ono sto mislis
pola tebi pripadam
a pola sam tudjin...
Crnina me skriva
od pogleda
duga kosa raspletena
samo je varka
da nevide koliko
sna imam u ocima...
Odzvoni zvonaru molim te
iz pakla izasao nisam
a na nebu mjesta nemam
kazu da Crni tamo ne pripada...
Zato zvoni!
Ipak covjek sam kao i ti
koji uslugu moli,
samo jedan gong vise udari nego sto treba
zar je moja zelja velika?
Tebi malo to znaci
a meni sve!
U tom jedinom otetom zvonu
neka cuje moja mila
koliko mi srce lupa,
neka se prolama kroz noc ovu
do njenih daljina,
sleti na prozore potkrovlja
i sobu joj ispuni ta jeka,
neka zadrhti,
nek se probudi,
neka pomisli tu sam
na njenim vratima
koja neznam
ni dali bi otvorila...
Ma zvoni zvonaru!
zvoniiiiiiiiii!!!
Zvoni ili cu buditi mrtve
koji ti ovim poljima razbacani leze,
zvoni dok te molim,
zvoni dok suzom te preklinjem,
zvoni zvonaru,
zvoni prijatelju,
brate,
zvoni ispuni mi zelju...
Molim te zvoni...
zvonom joj reci
nedostaje mi...
da bih mogao umrijeti...
Nema komentara:
Objavi komentar