Ljepota srca...

Jutro moje planine

bijele ptice pjevaju sonate,

zelim cuti taj poj jos jednom

zelim se vratiti domu svom...

Tamo na moje plavo nebo

sa kojeg sam jednom sisao,

ruke svoje nudio,

volio,

ceznuo,

zelio,

i beskrajno pust ostao...

Zelim se vratiti domu svom

tamo manje boli,

tamo snovi ostaju samo snovi,

tamo nema lica,

nema ociju,

samo izmisljena slika

koja zivi kao da je java...

Zelena livada ne kosena,

rosna trava ne gazena,

jorgovan mirisan,

potocic bistar

na njemu zena bijelo lice umiva

i smijesi se kao da je stvarna...

bila bi to moja Vila...

moja kuca,

moj kamin i idila...

Ali toga vise nema...

Dusa samo jednom odlazi od doma svoga

otvori se poput rajskih vrtova,

zamirise ljepotom srca,

uzeta i sretna...

ne mirisana...vrati se putem svojih snova...

spava i sanja

kako je bila voljena...

i nikada vise ne silazi sa svoga neba...