Velebitska Vilo...

Bio sam tamo gdje glas je muk

tisina jedina spoznaja,

bio sam tamo i nisam mogao cuti

dodir tvoj osjetiti,

bio sam tamo uz promukao glas

i sa suznim ocima te dozivao,

a u tmini jedino tvoj lik me pratio...

Bio sam tamo na litici

gdje vukovi vise ne zavijaju,

ruze ne cvjetaju,

osmijesi umiru,

ruke hladne postaju,

bio sam tamo

i tiho cuo u daljini

da mi ime dozivas

i uz njih jos jedna rijec SAN...

Andjeluuuu,

sjeti se mili moj

da snove odsanjali nismo,

taj glas me zvao

i na ivici usamljen sam stao...

Bio sam tamo,

beznadje okusio,

onako slomljen od svih bitaka

mozda i pozelio

da litica proguta ovo tijelo

nevrijedno zivljenja,

i vjecno da usnim

san koji dozivio nisam...

Bio sam tamo,

ali glas sam ti cuo

dali sam se zalud vratio

jedino moje,

da bih samo jednu noc

u kolibi prekrivenoj snijegom

uz tebe zoru docekao,

uz kamin i vatru zaspao

tvoje ruke osjetio...

Vratio sam se da na kamenu osamljenom

uz tebe budem,

vratio se da usamljeni ne budemo oboje

vratio se da ti kazem

volim te moja Velebitska Vilo...

Sudbina...

Osame su moja sklonista,

napustene pruge za nigdje

bez vozova i stanica,

moj put u nadolazecim

maglovitim jutrima...

Sada svatam sudbine kleti mac,

nad vratom mi stoji od rodjenja

taj moj zivot cijeli,

jedan iskorak ka sreci

i on vec ostricom zlom

pocinje sjeci...

Meni se neda sici na stanici

mirnih dolina koje srce zeli,

sudbina prokleta mi zla maceha

dok majke

ova dusa jadna se i ne sjeca...

Zato Vi dobri ljudi

koji srecu imate,

budite to i za mene

ponekada se sjetite Andjela

i recite sebi

presretni smo sto nam dusa

nije ukleta kao njegova...

Kad odu svi...

Onda kad odu od mene svi,

ruke kad dignu od mene

moje snove kad pokradu

zelje moje ubiju,

ruke mi svezu,

i bespomocnog bace u tamnicu,

samo ti mi ostani...

Nikoga ove oci ne trebaju

niti se tih zlih nakaza boje

zivota se srce ne plasi

samo dok me tvoje oci gledaju

tvoje ruku miluju,

za srecu mi samo trebas ti

moja jedina ljubavi...

I neka me niko ne svati

iz tamnice moje tijelo

na kriz neka razapnu

mojom krvlju neka se caste

mojom suzama neka se smiju,

ne nemogu da me uniste

neznaju to da urade

nemogu da me slome

samo dok si ti uz mene...

Za zivot mi trebas ti

za novo jutro sunca tvoje oci

za moje proslo

sadasnje

i buduce

pokloni mi svoje srce

da uz moje

ostari na nekoj osami

prepunoj ljubavi...

Praporci kocija...

Uvijek krive pute sam gazio

na svakom od njih zalutao,

zvijezde su skrili oblaci

dok sam tumarao u pomrcini...

Evo vec proslo je i stoljece

a ja jos luam u bespuce,

tek pomalo grane sunce zivota

podjseti me kako je ljepa sreca,

ali brzo se skrije

nestane,

i opet kazem dobro vece

moja kraljice tame...

Skrivam tu srecu koja kratko traje

duboko u sebi da je ne unistim,

prikupljam kao mrvice kruha

da postane jaka,

mocna,

da krene u poslednji svoj boj,

da krene ka njoj,

onako ozaren dam srce na dlanu

i zaboravim tamu,

zamjenim sa snom koji

traje vjecnost cijelu...

Tako naivno,

cisto i bijelo,

bez trunke lazi,

da progovori moja dusa

koja se skriva,

da nemislim igre ljubavi

i kako u par recenica

te dovucem do moga kreveta,

ne,

nezelim te za jednu noc,

nezelim te niti za neko vrijeme,

ja zelim te,

za sve buduce

sto dolazi da budes uz mene

i da me volis

da me zelis,

da uz mene staris,

da budes moja

i vise nicija,

da budem tvoj

i da ti dam cijeli zivot svoj...

Bas te noci uz praporce kocija

koje vuku se po snijegu,

tada kada zazvone sva zvona

i sreca bude na svim licima,

jedan Andjel ce otvoriti tvoja vrata,

to ce biti njegova poslednja bitka

i samo ce jedno pitati voljena,

dali je na drvcetu

umjesto zvijezde

figurica od Andjela,

dali je sreca tvoja u planinama

ili u nekim drugim ocima...

Sanjam...

Sanjam ti kose bujne

poput klasja zita

kako lelujaju

na tihom povjetarcu...

Sanjam ti oci iskrene

pune osmijeha i srece

kako me gledaju

i miluju,

tako cedno

prelaze preko moga lica

kao da nevjeruju...

Sanjam da bol zamjenih

sa zanosom,

sanjam da tugu zaboravih

i osmijeh stavih na lice,

sanjam da ljubav postoji

i da zbog nje vrijedi zivjeti...

Sanjam ti stopala meka

kako propadaju u travu,

leptiri oko tebe igraju,

sanjam kako mi vode na dlanu nosis

hladne,

planinske,

dok ti ruke drhte...

Sanjam svoj spokoj

bez igdje ikoga

poput gorstaka

koji zeli ostariti

negdje daleko od svih

sa zenom

koju voli...

Crno vino...

Daj mi da pijem nocas sestro

nepitaj za suze moje

zar su bitne i tebi

i drugima,

naspi mi samo crno vino

nek bude crno kao ova tmina moja...

Nemogu ti sestro veceras biti brat

dusa mi luta po snovima

krv moja vrela se zgrusala

a srce jedva da cujem

odisem ti sestro nekim daljinama

igubljenog pogleda

usamljen sam u nepreglednim poljima...

Nemam izlaza,

kroz to vino mozda ga nadjem

mozda mi ocima otvori neki put

mozda svatim sto svatiti ne zelim

mozda ti se sestro moja vise i ne vratim

ali neplaci

brat tvoj uvijek odlazi sam

i u tisini...

Volim je sekice,

volim je srcem cijelim

a ona nezna kako sa dusom se dijelim,

i bolje da bude tako

bolje da nezna kako je biti voljena

bolje da ne dohvati dugu sa neba,

bolje da nadje nekoga obicnog smrtnika

bolje da ima covjeka koji slici svima

mozda je bolje da se sjeca

kako je mogla biti sretna...

Ne placi seko moja

neplaci jer suza tvoja me boli

ona je iskrena

puna bola,

nemoj da se cakli na tvome licu nocas

znam da vec slutis kako bratu

zadnje case sipas

cutis i ne kazes

a vec znas

da cu sa jutrom otici u maglu...

Moram sekice moja

moram,

ostavljam ti ovu casu praznu,

i nju,

ako nekada navrati

reci joj

brat te moj volio i ginuo

za tebe,

sada svoj trag je zametnuo

nestao,

iscezao,

samo je zadnje ovo tebi napisao

ako ga volis

znat ces gdje da ga trazis...

Zivote moj...

Trebam jos samo jedan san

zar je mnogo zivote moj,

samo njega da odsanjam

pa neka bude i zadnji

zivotu moj umorni...

Tada neka i stanes

ovu dusu opijati

i kroz moje vene teci,

neka zgasnes u mom oku

i prestanes sa mnom se boriti

moje srce lijeciti,

neka utihnes

u meni zivjeti,

samo pokloni mi

jos jedan jedini

san u kojem cu sretan biti...

Neka bude to tvoj zadnji dar

dok napustas ovu dusu djeciju,

pokloni mi da joj kose dodirnem

zadnji i prvi put,

neka osjeti moje ruke

jer rijeci su puste bez dodira ovog toplog

bez ociju koje se tope,

bez usana koje vape,

bez drhtaja koji

ce srce njeno da uzme,

pokloni mi da je pogledam

i da joj led otopim,

pa sutra idi iz mene zivote

bar sretan

cu sklopiti ove oci nevine...

Uspavano srce...

Srce sam uspavao

u izgubljenim davninama,

medju rusevinama

starih gradova slatko spava,

sanja predivne sne,

tvoje ruke,

tvoje oci,

sanja i miruje

cekajuci na tebe...

Oci sam sklopio

i put neba poletio,

nezele se otvoriti

progledati,

uzivaju sklopljene

u idili pored kamina,

zamisljaju tvoje tople ruke

kako moje kose mrse,

nezele se otvarati

kada sanjaju svijet

u kojem si ti...

Ruzu rosnu sam sacuvao

u ruci mi jos stoji

za tebe je milujem,

tebi je zelim dati,

hoces li je uzeti

mila moja,

nudim ti je

za vjecnost cijelu...

Andjelu moj jedini...

Rodjen u inat drugima

nisam birao oca i majku,

nisam imao izbora,

nisu me niti pitali

dali bi zelio zivjeti u ovom svijetu...

A mozda da su se sjetili

ili barem na tren pomislili,

mozda bas tada bi uvidjeli

da nisam isti kao ostali,

da u mojim ocima je drugi plam

u srcu mom drugi je zar,

mozda,

mozda,

eh mozda da su se sjetili

mozda me nebi ni rodili...

Ovako glogov vijenac po rodjenju dobih

amanet mi to bi za zivot cijeli

rastoh uz njega

i sve vise me stezao

trnje sa mene nije imao ko pokidati

toplih ruku zeljan sam ostao,

vjecno zarobljenik svog labirinta zelja

zene koja voljeti do smrti moze

ahhh,

a toliko sam se trudio

pronaci je u ovom vrtlogu

cemera od zivota,

svoje sunce dohvatiti

i uz njega zivjeti...

Da oce,

da majko,

pored vas ipak siroce sam

koje samo Vam luta svijetom

sa samo jednom zeljom

zaspati pored voljene moje

njene usne da me ljube,

suze da mi pokupe,

glog da mi skine,

srce da miluje,

pustili ste me moji voljeni

da Vas Andjel bude niciji,

ucili me da se borim

a u mene niste usli,

moju ljubav za kojom vapim

niste svatili,

i kako sada bilo kome reci

da samo zelim

biti neciji,

ko ce moje snove voljeti

moje oci obljubiti,

ko ce sa mnom plakati

ko ce me tjesiti,

kome da dam ovu svoju snagu

i volju da se zivota ne bojim,

ko da me svati

kada ni Vi to niste mogli...

Vas sin se umorio,

u zelji da budem neciji

sagorio,

ostala mi je samo

ova noc koja u krilu me njise,

ona i samo ona

moje korake razumije,

moje suze brise,

i samo ona mi sapuce

Andjele neboj se

imas mene

jedinu koja te razumije...

Da,

ostala je samo ona

kao vjecna saputnica kleta,

a tako zarko zelim

zamjeniti je sa suncem

voljeni moji,

tako zarko zelim biti neciji

tako,

tako,

tako,

jako zelim cuti rijeci

VOLIM TE

Andjelu moj jedini...