Nekako sa zimom...

Kada dodje zima
i pahulje male donese,
vjetar sjeverac
sa planine sidje,
bit cu ti sam ljubavi moja,
pored kamina
uz casu crnog vina...
bit cu ti tako sam mila moja...

Sve te zimske noci
su tako duge jedino moje,
kako podnijeti jos jednu
bez tebe u zagrljaju,
plasim se tih ledenih vjetrova,
nekicenih borova,
plasim se zime i
njenog hladnog kreveta...

Nekada ona mi je bila drug
usamljene moje setnje svatala
u stopu me njezno pahuljama pratila,
ali vise nee,
dosta jeee,
zelim proljece i toplo sunce,
zelim usne tvoje
na usne moje,
vrele poljupce,
zelim tebeee...
dodji mi
od ledene zime me uzmi,
ukradi,
odnesi,
dodji mi i voli me,
jedino moje...

Daleko milo moje...

Htjedoh je jutros ubrati
onako rosnu od jeseni,
poslednju u vrtu sto vremenu prkosi,
jarko crvena,
kao usne tvoje,
snena poput duse tvoje,
neodoljivog mirisa
kao kose netaknute tvoje...

Htjedoh...
vec i rukom krenuh ka njoj,
pomislih buket se dijeli
samo iz geste mile,
a ljubav se poklanja u jednom cvijetu,
da u njoju toj ruzi bajnoj...

Da zelio sam je rukom ubrati,
ali svatih daleko si milo moje
njen miris neces osjetiti,
njenu rosu sa latica
usnama nemozes popiti,
u njoj neces dokuciti
kako moje srce kuca...
daleko si milo moje...

Morat cu ruke od nje povuci
i samo se nadati da ce do zime cvjetati
istim onim mirisom mamiti,a od snijega cu je tada otrgnuti,
da je ledene noci ne posuse,
na pragu tvom je ostaviti
uz samo jedan jedini dodir prsta moga
na tvoje zvono cu pozvoniti
znat ces vec ko zvoni,
jedna ruza crvena
na pragu,
i jedan covjek
sa srcem na dlanu...

Tebi oce koji si sa svojim Andjelima...

Pozelim ponekada vidjeti,
moga oca,
ali on je vec odavno
na nebu sa svojim Andjelima,
uzalud ga dozivam,
da...

On je bio moja snaga,
onaj ko me svata,
on je bio otac kojeg vise nemam,
otisao,
a zivot moj se nastavio...
na grobu ruzu sam posadio
onu bijelu da cvjeta
kao sto je cvjetala dusa njegova
dok je bio sa mnom...

I evo nad humkom ti stojim oce,
moje vrele suze pustam na tvoju zemljicu crnu
valjda me gledas negdje odozgo,
samo sto te ja ne primjecujem...
ne nemogu ti nista pricati,
samo zelim gledati tu crnicu sto te skriva
suzama je zaliti,
ruzu bijelu pomilovati,
pa mozda me i osjetis...
oce moj...

Majku ...
sam zaboravio,
ne nemoj me kriviti za zivotne pute moje,
i sto po svijetu ti lutam,
brata...
ova dusa ne pamti kako izgleda,
ne krivi me molim te,
znas da uvijek smo bili dva svjeta ista,
ja i ti...
brat i majka...
ti si na nebu,
i ostala majka da zivi,
oprosti na grubim rijecima
ali znas vec da bih zelio
da je nju sudba uzela
prije nego tebe oce moj...

Uvijek si govorio da mene neki drugi puti cekaju
koji za obicne ljude nisu,
i sada svatam tvoje rijeci,
nisam rodjen da budem u sredini
poznajem samo vrh i dno,
ali tesko je to oce,
tesko je biti u svijetu mom,
uvijek sam samm,
i ljubav imam
jedino sto sija u tami mojoj,
ali oce opet sam usamljen...

Dali si znao kada sam se rodio
na sta sve me zivot osudio
tezak je teret svatiti sve oko sebe
i citati iz dvije rijeci sta zele reci,
tesko je oce moj sam se boriti...
vrlo tesko je imati svoj svijet
i za njega zivjeti,
i znati da negdje drugo pripadas,
i da samo jednu zenu volis i zelis...

Oprosti dugo na grobu nisam ti bio,
dugo vec suzama nisam ruze ti zalio,
oprosti mi...
Znas da u mojim mislima uvijek tu si...
evo u odlasku ostavljam ti ruzu crnu
neka ti na grobu mirise
sa bijelom zajedno...
ali ova crna je oce moj
od ovog tvoga crnog Andjela...

Ko sam ja...

Ko sam ja...
na izgubljenom putu zivota,
dali ces me prepoznati
u stanici cekanja zaboravljenog grada
koji zivi jos
u nekim davnim vremenima...

Ko sam ja na rubu jave i sna
u svom svijetu sarenih boja
gdje nema pravila zivljenja,
otimanja,
i odurnog smrada prodanih dusa...

Ko sam ja...
vise ni imena svoga se ne sjecam
ma zar je i bitno,
kada svi na kraju
zavrsimo u toj stanici cekanja
gdje nema pitanja,
nema niti muka,
samo tisina,
pogled u nista
i cekanje necega
a to nesto mozda nikada ne docekamo...

Ko sam ja
da sudba se tako gordo
igra sa mojim osjecajima,
srce zivo mi vadi svaki dan
ne haje sto iz njega lipti topla krv,
zna da moram nastaviti zivjeti
kada za koji tren vrati nanovo u moje grudi...
tek malo se napije
kojom kapljicom krvi moje vrele
zlobno nacereka
i kroz zube samo prozbori
evo ti srce moras dalje zivjeti...

Ko sam ja bez tebe...
ko sam bez pola sebe...
ko sam ja bez rijeci volim te...
mozda sam ipak niko i nista,
mozda i ne zivim,
mozda je to samo moja zelja
biti medju zivima
i sretna do kraja zivota...
ili nesretan
na putu beskaraja...
usamljen negdje daleko
u nekoj napustenoj stanici cekanja...

Djevojcice...

Mirisem na nju djevojcice,
ove noci i zivot naredni cijeli,
ne,
ne nocas nije ti mjesto kraj mene...

Zasto da ti nudim nade izgubljene,
svijet koji zelis sanjati,
rijeci lake na koje ces pasti,
osmijeh lazljiv u kojem ces uzivati,
oci prepune suza koje zelis brisati,
ehhh,
moja djevojcice,
ovog Andjela nemozes imati...

Kako da ti kazem a da te ne povrijedim,
tvoje suze da ne izazovem,
pa sta trazis u meni
vidis da ovaj kut samoce samo zelim
sa njim drugujem,
casi vina pricam o snovima,
njene usne ljubim u mislima,
kako,
objasni mi kako da ti kazem,
ovog Andjela nemozes imati...

Mogu li samo reci...
u sebi volju sam ubio,
glad za zenskim tijelom pokopao,
izazov na pucini mora ostavio,
i samo mirnu luku zelim,
mozes li svatiti ove rijeci...
ma mozes li dokuciti,
savanu,
preriju,
Sibir,
tisinu,
planinu,
osmijeh i srecu
dok staris uz jednu zenu...

Ne...
ipak ove rijeci cu precutati,
jos jednu casu vina popiti,
za one sretne negdje daleko nazdraviti,
lagano poput sjene od stola ustati
i u noc sa svojom Vilom otploviti...

Ne...
moja naivna djevojcice,
nemozes me imati,
nemozs me niti krasti
jer nemogu ni mrvu ljubavi ti dati,
kada sve sto imam
vec sam dao njoj zeni dalekoj,
mozda vec sada necijoj...
a u mojim mislima
vjecno j zovm mojom...

S toga ne kudi me,
ne proklinji,
ne sudi mi,
ako ti kazem oprosti...
pice mi nemozes platiti,
na nocnu voznju ne zelim sa tobom poci,
niti tvoju proslost ne zelim slusati...
jednostavno je
zelim samo uz casu vina sa njom u mislima biti,
pored stola ovog je zamisljati,
i poslije u tisini polako do svog ledenog kreveta
sam otici,
i tamo je u snovima grliti...

Duboko u meni...

Negdje u meni
rane su duboke,
niti kise i oluje
nemogu da ih zacijele,
uniste,
sahrane...

Sve sam prosao jedina
i od zivota moga
osta samo sjena,
san,
nada...

Dali si ti moja poslednja stanica
ili ceznja vjecita,
znam samo jedno
nedostajes ovim rukama...

Imati a nemati,
grliti a ne stisnuti,
poljubiti a ne dotaci,
voljeti i umirati...
da to je ljubav
koja samo jednom postoji...

Kazu crne vrana donosi pismo,
neki glas dobar ili los,
a na mome krovu
jato sleti svaki dan,
ko ce ga znati zasto tu dolaze,
mozda samo mrvice neke kupe...
ili misle
da sam toliko usamljen
pa da mi drustvo prave...
jedno na kraju znam
pisma nikakva ne donose...

Sklopim misao
i osjetim tisinu,
bose noge,
oci polusklopljene,
noc,
mjesec,
i ja...
moja strast,
moja ljubav,
moja pjesma,
i ti...
pred ocima,
u snovima,
u rijecima,
na usnama...
ti i ja,
jeli to zelja ili sudba,
istina lezi u rijecima
cetrnaest i jedanaest su dvadeset i pet
tada je poceo let,
koji traje godinama
a ljubav ne prestaje,
ostaje...
sapuce...
mislim da govori rijeci te
volim te jedino moje...

Pjesmo moja...

Ti pjesmo moja tuzna,
kome da te pjevam vise
kada te niko ne zeli slusati,
i ne nepoznajem nikoga
ko bi nocas u ovom kutu
sjedio do mene,
istina je gorda spoznaja
boli kada je uvidis,
ipak,
toliko sam samm...

Svakim danom kazu stari se,
ali moje lice
i dusa uspavanog djecaka,
nikako da poprimi bore
niti odraste,
dali sam to zalutao u svijetu odraslih
ili ti pjesmo moja
nedas mi stariti,
ali,
ipak,
i pored tebe,
toliko sam samm...

Nekako i tesko mi pada
sto svi odrastaju,
a ja toliko jos djetinjastih
i naivnih vjetrova nosim u sebi,
toliko nevine i iskrene srece zelim,
bojim se da ce mi biti tesko
kada svi odrastu,
a ja ostanem jos uvijek
onaj uspavani djecak sa planine,
da bojim se da ce mi tesko biti,
svatiti,
zasto su svi odrasli,
i ja...
i ti...
pjesmo moja,
ostali tako sami...

Nedostajes mi...

Za moje ledene dvorane duse

treba jedna topla ruka,

osmijeh srece,

rijec utjehe,

suza iskrena,

a ti to imas...

Za moje snove

trebaju krila,

sneni pogled,

topla zima,

ljubav bez stida,

a ti to imas...

Za moje bolno srce

trebaju cvrkuti ptica,

jedna planina,

usamljena tisina,

tiha setnja

izgubljenim maglama,

a ti to imas...

Za moje proslosti,

moje danasnjice,

moje buduce osmijehe,

za moje sve...

ma kako da ti kazem

trebas mi,

nedostajes,

za sve moje

jednostavno nedostajes...

Brod zivota...kraj...

Mnogim mracnim vodama sam plovio,u beznadju cesto bio,sam sa sobom

svoje strahove zivio i na kraju svatio...najveci moj neprijetelj sam bio ja

sam sebi...samo sebe sam se bojao...Previse leden da bih pred ljudima suze

pustio,a toliko slab u sebi da bi se mogao opirati navali osjecanja iz moje

dubine.U svoje odaje sam se zatvarao i tamo u mraku usamljen jecao.

Oholost i pokvarenost ljudskog roda nemogu da svate oni koji ne osjete na

sopstvenoj kozi koliko boli morati zivjeti za druge i nadati se da ce nekada

doci sunce u nase zivote koje ce bar malo i nas ogrijati,i u nase odaje tame

posadi jedno zno srce koje ce klijati natoljeno nasim suzama.A one

stoljecima teku unutar nas da ih niko ne vidi.

Uz majku bez majke...

Pored oca kojeg nema...

Sa bratom-sestrom koji su tek jedni u nizu poznanika...

Bez bozica kome se svi tako veselo nadaju...

Bez bajrama koji tek po prici znam sta je...

Nova godina bez voljene...

Usamljen u moru zelja koje nikada nisu bile ostvarene...

I ostade zivot koji trebam eto tek zivjeti...

Moja brod za negdje sam usmjerio prema pucini i otvorenom moru,bjezeci

od obale ljudskog roda.Sa snom u mislima,za koji sam mislio da nikada

necu pretociti u javu.Tim snom vodjen,jer jedino njega sam imao i jedino

taj san me drzao jos uvijek zivim,krenuh vjetrom nosen za negdje.

Godine lutanja me donesose na obale ostrva koje samo u snovima sam

vidio.Visoki planinski vrhovi opasani maglom.Malo nize njih primjetim

bjelinu vjecnog snijega,dok cijelo osrtvo je obraslo prekrasnim

zelenilom.Daaa u sebi samo rekoh ovo je moj dom.Stope sam u pijesak

stavio i samo se svom brodu zivota okrenuo uz rijeci "ovdje ostajem

zauvijek,vi moji poznanici krenite put svog zivota.Usamljen cu na ovim

obalama cekati svoju Vilu".I da, moj brod zivota sa svim poznanicima se

okrenuo i nestao u obzorju neba koje se u daljini stapa sa morem.Bio sam

usamljen bez ikoga,na ostrvu koje smatram svojim novim

domom.Odjednom niotkuda,tik iza mojih ledja,prozbori neki tihi glas

poput Andjela "dobro dosao u moj dom,ljubavi moja vec dugo sam te

cekala i nadala se da ces jednog dana ipak doci".Svaki dio moje nutrine je

zaigrao,lik joj nisam ni vidio ali po glasu vec sam znao to je moja Vila,ona

koja ceka stoljecima svog jedinog covjeka kojeg voli.Rekoh ne okrecuci se

"moja Vilo dosao sam u tvoj dom,vec znas pricati jezik ovih svih zivotinja

koje su na tvom ostrvu,znas im navike,znas zivot,a ja sam ti samo u ovim

otrcanim kaputima dosao,mozda cu ljubavi moja biti izgubljen u tvom

svijetu,mozda necu moci nauciti njihov jezik govoriti???"

"Ne moj Andjelu"rekla je "uz mene ces sve nauciti,ja cu te uciti,samo neka

si mi dosao moja jedina ljubavi"

Okrenuh se i pred sobom ugledah predivan lik od kojeg zastaje moj dah.Za

nekoga mozda bi bila obicna zena,ali za mene ona je jedna i jedina Vila sa

kojom zelim na izgubljenom ostrvu daleko od svih,sa rukom u ruci cekati

nova jutra prepuna sunca i topline.Cekati srecu i tugu,cekati sve uz samo

dvije rijeci proste VOLIM TE...

Brod zivota...dio 1...

Dugo sam je trazio vec mi se cini stoljecima.Nekako zalutao sam na svim

svojim stazama srece i nesrece.U svakom momentu sam pomisljao ohh

Boze dali sam to ja jedini koji ima svoj svijet i niko ne zeli uci u

njega.Previse snova i prepuno romantike koja samo ljubav zeli.Ni kule ni

gradove,samo jedan topli zagrljaj koji vjecnost znaci.Da se u njemu utopim

poput malog pticeta,tako bespomocnog...Prepustim poljupcima i dodirima

iskrene srece.Da,odvec dugo sam sanjao o tome.Vrijeme mi kose prosaralo i

donijelo poneku boru na mome licu.Dali od borbe sa zivotom ili od

beznadja u koje sam krocio.Putevi bez cilja mi bili dom.Skitnice

prijatelji.Oni obrazovani utociste u meni trazili.Izgubljene duse se nadale

da ce dobiti svog vodju.A ja poput pirata,gusara,neki svoj usamljeni brod

sam ukrao i na njemu jedino sretna bio.Svoju posadu nikada nisam

zelio,bio sam sam sebi dovoljan.Nosi me bura od obale do obale,sa nadom

da cu nekada naci svoju Vilu koja uspavana ceka na nekoj obali

mora.Vremenom,ljudi su htjeli na moj brod uci,zeljeli pratiti moju potragu

za jednom zenom,svi zeljeli samo moju nedu ispuniti,i nikada mi nije bilo

jasno zasto me prate,zasto zele poci za mnom,zasto zele za moje ideale

ginuti.Ne to nisam spoznao,a u sebi sam plakao.Okrenem se i vidim koliko

njih je iza mene i zele biti moji prijatelji,zele me voljeti,a ja nemogu srce

podijeliti svima.Ono je samo njeno,od jedne Vile za kojom tragam.Toliko

slomljen,i tako sanjivim ocima,a previse jak da prkosim nadolazecem

vremenu,u meni nalazise neki hram koji sve vise i vise zele posjecivati,crpiti

svoju snagu za nadolazece godine,moj brod napunise i vise nikoga nisam

mogao na njega primiti.Pogled u te duse iznova me tjerao na plac.Zasto

zele ici za mnom...zasto zele biti uz mene kada je ovo moj cilj...zasto zele

ginuti za nesto sto je moj san...zasto nemogu biti sam u svojim snovima i

sa svojom Vilom...

Zasto,to je vec krupno pitanje za cijeli zivot...

Teret sam ponio sa sobom,a nisam ga zelio,prijatelje ne zelim jer samo

jedna ljubav moja Vila mi moze biti moj najiskreniji

prijatelj,brat,sestra,majka,otac ona moze biti moj san...ostalo sve su

poznanici...

I krenuh na put u potragu za necim sto je nezamislivo,za vjecnom ljubavi...

Oluje mi jedra lomila,sav moj put taj teret od ljudi koje ne zelim mi samo

dusu slamao.Toliko pokvarenosti,toliko jada,toliko izobilicenih

dusa,pretvaranja,zavidluka,to srce moje nije moglo da podnese.A morao

sam da trpim na svome brodu zivota...jedno je samo bilo istina,ma zasto

me prate,kada zelim svojoj Vili doci sam...I samo nju imati bez igdje

ikoga,samo nju voljeti do kraja zivota,samo njene usne ljubiti,samo sa

njom stariti,samo njoj ljubav poklanjati pa neka kazu da sam i lud...

Izgubljene duse...

Jos jedna kisica necujno rominja,

mozda to nebo tiho jeca

da ga niko necuje,

ili moja slutnja u dusi

se igra sa nemocnim srcem malim...

Odvec previse sam snen da svatim

kako tezak kaput nosim,

suzama nebeskim natopljen

od bitaka zivota istrosen...

Jos jedan korak u lokvu ka nigdje,

pogled zjapi u nista,

praznina i strepnja

treperi pomjesana u kapljicama kise...

Zalutao opet sam,

nista novo za noge umorne,

usamljen,

vec navikao na to,

bolujem

jer boli kada ljubav boluje...

Mozda,

u ovom zivotu sreca meni

nije namijenjana,

zato je bolje

da sklopim njegove stranice

polako i tiho se povucem,

nestanem,

isceznem,

odem

u labirint usnulih dusa

koje cekaju svoja

poslednja jutra

kao dar sa neba...

Vjecnost...

I ova noc ce proci

ugasit ce se zvijezde plam,

tisina ce nestati,

car prestati,

novo jutro svanuti mora

a sa njim i taj zamor

uzavrele mase

koja ide negdje bez cilja,

bez snova,

bez sebe,

bez icega...

Hladan kaput ponovo cu navuci,

kosu lagano pustiti

skriti lice i oci

sa tim tankim vlasima,

noge ce same ici

put napamet znaju,

i opet trebam biti nasmijan

opet trebam biti zanosan

i opet ce me zeljeti,

opet cu morati svoje snove skriti...

A tako bih rado

zamjenio dan za noc,

ehh,

tako bih rado,

rosnu travu gazio,

sa bistrog potoka se umivao,

izmedju borova po iglicama setao,

poj veselih ptica slusao,

tako bih rado ruku pruzio

i samo sa jednom zenom stario,

sa njom se budio

osmijehom joj oci obljubio,

rukama vode nosio,

tako rado bih...

Tako rado tisinu sanjam

bez igdje ikoga

samo me za ruku drzis ti

moja ljubavi,

i ne nezelim se buditi

tu sam sretan

tu te imam,

java samo donosi nova lica

koja nemaju tvog lika,

gomila neka

koja tumara ulicama zivota,

zele da su sretni pet minuta

zar je to sreca

zar je to zivot???

Poklonit cu im jedina

taj tren koji traje nekoliko minuta

mada i to mi bude zao

biti bez tvoga lika pred ocima,

ali...

vjecnost je velika

ona je nasa

i nju ti poklanja

ova moja dusa

koja te voli do beskraja...

Suze moje...

Jedna za drugom

samo tiho padajte

nedajte da niko cuje vas

prasak u mrkloj noci...

Niz moje lice polako krenite

kvasite suvog obraza kozu

poput bujice poslije kise

pretvarajte se u potok mali

i na usne moje gorko dodjite...

Obrisat cu vas jezikom toplim

da niko ne vidi,

oci malo otvoriti,

dlanovima ukloniti,

dignuti glavu

i bol svoj skriti...

Tecite ...

jer vi cutite

na oci izlazite i nista ne pitate

iznesite svu bol ove duse

vi suze moje vrele,

tecite i recite

volim je

i toliko sam

tuzan bez nje...

Pustite me...

Pustite me ovu noc...

samo jos ovu noc

pustite me...

bolujem svoje boli,

pustite i ne pitajte

zasto u kutu usamljen placem,

ma pustite

meeeee...

Svoju ljubav objasniti nemogu,

niti tugu u srcu sakriti

zato

pustite...

samo me pustite...

prijatelji prosli i buduci,

zlobnici,

idite od mene svi,

ovu noc...

i jos bezbroj narednih noci

zelim samo nju u mislima traziti...

Ali samo veceras cu reci,

neka tiho...

tise,

najtise,

zvone tambure cigana

za moju dusu...

I kada u oku suze mi spazite

nepitajte,

cutite sviii...

jer neznate zasto padaju,

moju ljubav ne trazite

naci je necete,

pustite meeeee,

iditeeee,

odlazite,

neznate koliko daleko srce mi stanuje...

Bole ove oci kad nisu uz nju,

bole grudi,

boli me srce,

boliiii me sveee,

kako ljepo da Vam kazem

tuzan sam

i moje mjesto je usamljeno

jer nema nje...

Trebam samo tambure

da kroz njih osjetim njene dodire

neka sviraju

tiho,

da ispijem tu casu vina,

bosonog u zimi

njoj da pjesmu napisem,

uz klavir neka neko je pjeva

i neka poleti pjesma ta

do njenih prozora,

neka joj sapne

koliko je moja dusa njena...

Gdje si jedino moje...

Dok me ovo sumorno nebo

prepuno crnih oblaka plasi,

trebam te...

Munje iz njega samo sto ne krenu

oluja se sprema,

zastiti me...

Ruke negdje pruzam da ih uzmes

gube se u ovoj tmini,

traze te...

Sve njezne rijeci cutim

cuvam ih u grlu mi stoje

za tebe...

Gdje si jedino moje

postelja mi odise na tebe...

Pokusavam reci...

Pokusavam objasniti nebu

da u dusi imam dugu

ljepsu nego sto ce ikada

ono samo moci napraviti...

Pokusavam ptici reci

da od nje mogu ljepse pjevati

krila besmrtna dobiti

i vinuti se put nebeskog plavetnila

tamo visoko gdje ona nije nikada bila...

Pokusavam tuzi,

bolu,

proslosti,

sapnuti da mi drugovi vise nisu,

neka potraze druge izgubljene duse,

jer moja je svoju Vilu pronasla...

Samo mogu voljeti...

Sve svoje njezne rijeci

cuvam za tebe,

i onaj pupoljak ruze

negdje u planini

ceka tvoje njezne ruke

da u njima procvjeta...

Snove sam sakrio

da bi ih tebi poklonio,

srce zaledio

u okove stavio

da bih ga tebi donio...

I nemogu ti nista dati,

nemogu niti stijena biti,

nemogu leden postati,

ja...

ja...samo mogu te voljeti,

bas onako prosto,

iskreno,

naivno,

toliko jednostavno

da u ocima vidis mi srecu,

na usnama zelju,

a u grudima ceznju i vatru...

Bas tako sretno,

bez igre,

bez misli,

bez ratova cije ce starije ostati,

ko ce u pravu biti,

cije rijeci ce vazne postati,

ne...

snove kada dokucis

i njih u jednoj zeni osjetis

da ih sanja isto kao ti

tada samo ostaje da

je svim svojim srcem volis,

bas kao i ja

toliko prosto,

toliko jednostavno,

toliko naivno,

toliko iskreno,

kazem volim te moja Vilo...

Lane moje malo...

Lane moje malo

evo zima ce,

hladni prsti decembra

ponovo ce,

nase malene nosice

crvene da ucine,

pahulje bijele

djecici maloj srecu da donose,

a ja bez tebe,

lane moje malo...

Na tren i kocije sa praporcima

u moje misli dolete,

idila i sreca

tog djeda bozicnjaka,

kome li ove godine

sprema darove

i na cija vrata ce kucati,

mozda,

mozda bas na tvoja,

da ti pokloni jedan paket mali

koji drhti,

jedan paket u kojem moje srce zivi,

lane moje malo...

Uzmi ga,

oko moje plasljivo,

stavi u kut

tamo ispod drvceta

na kojem Andjel stoji

i u ponoc otvori

njezno to srce poljubi

i zelja ce da se ispuni

tvoj Andjel ce uz tebe biti,

lane moje malo...

Samo ona,moja Vila...

Odlazi tugo,

vise nedam da mi vrelim suzama

lice kvasis,

odlazi,

vise te sestrom necu zvati,

umri i ti bolu,

mada si brat mi bio

sve ove puste godine,

lomio me i lagao...

Lagao si svoga brata,

sada punim srcem ti kazem

umrii bolu prokleti,

umri bratu ne iskreni,

a i ti odurna sestro

kojoj ti je ime tuga,

udaj se vec jednom

i nadji svoj ukleti dom,

odlazite oboje zauvijek...

Predugo u vasim kandzama sam bio

srecu tek po malo osjetio,

i nanovo svaki put vracali ste me

u ledene tamnice vaseg ocaja...

Dostaaaa,

urlik moj po prvi put cu pustiti,

nikada moje snove

niste uspjeli razumjeti,

moje ledene ruke niste dali usreciti,

nikada brate i sestro

vi odurne nakaze zivota,

nikada niste svatili gdje mi dusa spava,

ali,

samo ona zna,

ona vas je pobjedila,

ona je voljela,

ona je plakala,

ona se molila,

ona pati i kada se sve lomi,

ona zna voljeti srcem cijelim,

ona moje snove u hladnoj postelji sniva

moje vlazne oci usnama brise,

ona je ta moja gorska Vila,

ona je ta koja kaze

"idemo moj Andjele sa nicega krenuti

i ponovo se roditi,

ja i ti sami u ljubavi"

ona

i samo ona,

moze me do smrti voljeti,

i nju

i samo nju

do smrti ce ovo srce voljeti...

Ruza ne mirisana...

Tu u vrtu ruza

prosetah nosen mirisom sna,

tek ovlas rukom

dodirnuh latice mnogih,

ali ne bjese tako njezne

njihov miris ne osjetih,

ruke povukoh,

u strahu,

u zbunjenosti,

zasto te premile latice

moji dlanovi ne zele...

Toliko paznje i ljubavi

vrtlar stari je ulozio u njih,

tako divno izgledaju,

miris pustaju koji dusu plijeni

i tako isto,

zanosno,

ruke pruzaju...

A onda sred mirisa istoga

u kutu vrta,

na osami bez ikoga,

u trnje zarasla,

listovima prekrivena,

od ruke vrtlara ostavljena,

ne mazena,

ne okopana,

divlja,

samoj sebi prepustena,

rasla,

cutala,

miris svoj ugasila,

cvijet davnina nije pustila,

i sva u leptirima razigranim rasla

njih u svojim laticama napajala,

ta ruza ne mirisana...

Pozeljeh samo nju iz vrta ubrati,

a vrtlar me za ruku vracao,

ne strance,

ne prilazi njoj,

vidis koliko predivnih ruza

moj vrt ima,

pa svaka je na svoj nacin jedinstvena

zasto bas nju da uberes,

pa niti trnje,

niti lisce,

niti travu oko nje neda mi okopati,

divlja je strance,

njene latice ne mirisu,

njene boje se u oblacima skrivaju,

nju vjeruj mi tvoje ruke ne zele da imaju...

Ne,

njegove rijeci nisu dopirale do moje duse,

usne su ostale nijeme,

oci ukocene

prema tom kutu obraslom gledale,

trazile neki put

izmedju trnja i uvelog lisca

samo da tu ruzu ugledaju...

Pomisao u casu me obuze,

zasto se skriva ta ljepota njena,

zasto je usamljena,

nedokuciva,

zasto kada je toliko preljepa...

Noge izdrzati nisu mogle,

glas razuma i vrtlara nije dopirao

do njih,

same su krenule put trnja i glogova,

rukama golim i stopalima bosim

razgrtah put

samo da vidim te latice srece,

culima udahnem njen prekrasan miris...

I vrtlaru starom tad dah stade

vidjevsi sliku nestvarnu,

kako krocim u tu obraslu divljinu

i moje noge i ruke ostase ne ranjene

ruzine bodlje povijase se

ne zeleci povrijediti me,

uvele lisce

postade zeleno,

i oci ugledase ono sto su dugo trazile,

blistava poput kisne rose na suncu,

u tisini tame,

povijena ka tlu,

rasla je ta crna ruza...

Kao da se stidjela svoje ljepote,

kao da se stidjela mirisati,

kao da se bojala

koliko mirisati moze...

U zanosu srece te

uspjeh samo vrtlaru reci rijeci ove,

"starce,

samo ovu ruzu zelim iz tvog vrta ubrati,

samo nju ponijeti,

samo nju milovati,

samo ovu crnu ruzu

starce moj,

zelim zauvijek na srce staviti

i samo nju vjecno usnama ljubiti"...