Negdje u meni
rane su duboke,
niti kise i oluje
nemogu da ih zacijele,
uniste,
sahrane...
Sve sam prosao jedina
i od zivota moga
osta samo sjena,
san,
nada...
Dali si ti moja poslednja stanica
ili ceznja vjecita,
znam samo jedno
nedostajes ovim rukama...
Imati a nemati,
grliti a ne stisnuti,
poljubiti a ne dotaci,
voljeti i umirati...
da to je ljubav
koja samo jednom postoji...
Kazu crne vrana donosi pismo,
neki glas dobar ili los,
a na mome krovu
jato sleti svaki dan,
ko ce ga znati zasto tu dolaze,
mozda samo mrvice neke kupe...
ili misle
da sam toliko usamljen
pa da mi drustvo prave...
jedno na kraju znam
pisma nikakva ne donose...
Sklopim misao
i osjetim tisinu,
bose noge,
oci polusklopljene,
noc,
mjesec,
i ja...
moja strast,
moja ljubav,
moja pjesma,
i ti...
pred ocima,
u snovima,
u rijecima,
na usnama...
ti i ja,
jeli to zelja ili sudba,
istina lezi u rijecima
cetrnaest i jedanaest su dvadeset i pet
tada je poceo let,
koji traje godinama
a ljubav ne prestaje,
ostaje...
sapuce...
mislim da govori rijeci te
volim te jedino moje...
