Ti pjesmo moja tuzna,
kome da te pjevam vise
kada te niko ne zeli slusati,
i ne nepoznajem nikoga
ko bi nocas u ovom kutu
sjedio do mene,
istina je gorda spoznaja
boli kada je uvidis,
ipak,
toliko sam samm...
Svakim danom kazu stari se,
ali moje lice
i dusa uspavanog djecaka,
nikako da poprimi bore
niti odraste,
dali sam to zalutao u svijetu odraslih
ili ti pjesmo moja
nedas mi stariti,
ali,
ipak,
i pored tebe,
toliko sam samm...
Nekako i tesko mi pada
sto svi odrastaju,
a ja toliko jos djetinjastih
i naivnih vjetrova nosim u sebi,
toliko nevine i iskrene srece zelim,
bojim se da ce mi biti tesko
kada svi odrastu,
a ja ostanem jos uvijek
onaj uspavani djecak sa planine,
da bojim se da ce mi tesko biti,
svatiti,
zasto su svi odrasli,
i ja...
i ti...
pjesmo moja,
ostali tako sami...
