Utjeha kose...

Moja utjeha je zaspala

u kosi jedne zene

zaplela se u vlasi njene

i samo njena ruka

kad je pomiluje

donosi te blazene smiraje...

Moja utjeha spava

u njenim krupnim ocima

pogled njen vatru stvara

a u isti mah

vodi putem mojih snova...

Moja utjeha je na njenim usnama

koje mogu da lijece

moju umornu dusu

od skitanja

i cuvaju od oluje beskraja...

Moja utjeha je u zeni toj

nekoj silueti dalekoj

u prici koja nema kraja

moja utjeha...

sniva na grudima njenim

dok je dlanovima svojim miluje

cuva u skrinjici tajni

neda nikome

i tiho sapuce

nebrini Andjele

ove moje ruke te vole

i samo za

tebe

su ove suze moje...

Dodji mi...

Tupi pogled samoce

hara poput izgubljene vojske

mojim krvavim ocima...

Ruka nesvjesna zelje

krenu put tvoje slike

da ti usne pomiluje...

Ukoceno tijelo u drhtaju

poslednjem njegovom trzaju

zeljno tvog dodira

postade mrtvo cekajuci...

Dusa sa strvinama se bori

krik vapaja pusta

ali ga necujes...

Srce nekuca vise

po koji sum samo pusti

nema ko da ga ozivi...

Dodji oci moje sanjive otvori,

dodji ruke mi na grudi prvi,

dodji tijelo mi obljubi,

dodji dusu mu srecom umi,

dodji srce moje ti ozivi,

dodji ljubavi moja

dodji i uzmi me

ovaj covjek te treba...

Zelim te...

Zelio bih da me poljubis

prste u kosu uvuces

tvoj topli dah

osjetiti na vratu

zelio bih nemire da mi smiris

moju dusu suzom pomilujes...

Smijem li zelju naglas reci

dok te tu pored mene nema

smijem li zeljeti i cutati

dok u meni bura se sprema...

Zelio bih te voljeti

pored tebe bezbrizno zaspati

a mozda me vise ti nevolis

mozda niti ove rijeci

ti neces cuti

ali ipak zelim ih reci

vjetru

neznancu,

prosjaku,

bilo kome mozda ce oni razumjeti

mozda ce vidjeti

u oku suzu vrelu

a na usnama glad

prema tvom tijelu...

Zelim te,

a nemam te,

dali je grijeh zeljeti

nesto sto

mozda vise ne pripada tebi

ili je zelja

i u tebi tolika

da osjecas kako ti drhti ruka

dok citas ova slova

suzama nakvasena...

Ako jednom odem...

Ako jednom odem

ne krivi me

ne oplakuj me

samo sklopi okice

i pomoli se...

Ako jednom nestanem

da te volim prestanem

ne sudi mi

i ne proklinji

srce se umorilo moleci

za mrvu tvoje ljubavi...

Ubila si me

moje jedino

porusila sve

od vatre

osta samo pepeo...

Ne krivi me

nemoj molim te

tvoja zima je

pokosila moje proljece

sad su samo

suze na licu ostale...

Mozes li...

Mozes li pratiti moj korak

koji samocom samo odise

hoces li biti uz mene

i kada oluje sa kisom me pokose...

Mozes li za ruku me drzati

jako stisnuti i nedati nikome

niti tim crnim ponorima

koju zovu me na liticu ocaja...

Mozes li ove divlje konje u venama

obuzdati i pitomim uciniti

gaze me njihove kopite

i strasno me boli bjesna trka ta...

Mozes li,

hoces li,

ovu riku jelena u praskozorja

ti u meni utisati,

zovu me u visoke gore

traze me ovim jutarnjim urlikom...

Mozes li mi ljubavi malo pokloniti

i voljeti

samo malo voljeti

sve ove moje nemire pobijediti

mozes li ovo srce moje

svojom suzom ljubavi umiti...

Zelio bih...

Zelio bih reci volim te

a bojim se

mozda razumjeti neces moci...

Zelio bih da te poljubim

a smijem li

mozda tvoje usne nisu za mene...

Zelio bih ti njezno saputati

a strah me

mozda neces cuti

dok glas nesmijem pustiti...

Zelio bih ruzu ti pokloniti

a ustrucavam se

mozda ces je pogaziti...

Zelim te voljeti ovu noc

a neznam dali zelis

da osjetis kako tijelo mi drhti

nad njim imas neku moc...

Stidim se otvoreno reci

zato ti i pisem ove rijeci

koje te zovu

dodji mi

u toplu postelju moju...

Ljubav tvoja...

Opet ce snjegovi

mojom ulicom zavejati

miris pecenog kestena

kod promrzlih staraca

opet ce mamiti...

I opet cu tom istom stazom poci

skriputanje pod nogama

i pahulje bijele osjetiti

kod staraca na uglu

zastati i vrelo kestenje kupiti...

Dok se zurno budem vracao tebi

u cvjecaru po ruzu svratiti

mada mi nikada nije bilo jasno

kako kod njih zimi cvjetaju

dok moje sa snjegovima umiru...

Tako sa kesicom toplom

i ruzom iza ledja skrivenom

na tvoja vrata kucam

a ti i ne pitas kome otvaras

nego svoje nasmijeseno lice

vec pred mene stavljas

dok usnama sapuces

nema te Andjelu par trenutaka

i ja te vec pozeljela...

Niti ne pruzih ti ruzu i kestenje

a vec na vratima tvoje ruke oko mene

poljubac tvojih mednih usana

sa kojih si jos samo prozborila

"znam Andjelu moj miris kestena

se osjeti a ruza se ljubavi moja vidi

vec vaznu sam pripremila

jer poznajem moga Andjela

i gdje je njegova dusa

sa jutrom nestala"...

"Ajde ljubavi moja udji

kava na stolu je postavljena

i nemoj da brines

nisam nista u nju vracala

to te samo moja ljubav opija"...

Crni Andjeo...

Sta si to od mene Boze napravio

ko sam ti ja,

sta sam ti,

ciji sam,

dali i ja nekom stadu pripadam

ili sam osudjen da lutam?

Zasto samo meni kaljave ulice nudis,

zasto me kisom lomis,

gdje je taj moj

nevini bijeli snijeg

kojem se radujem,

pa gdje mi je osmijeh,

zar nisam covjek

ljudi se smiju zar ne?...

ali meni to nisi poklonio,

ma gdje sam to pogrijesio

koliku sam to kaznu dobio

ajde reci

reciiii...

ili zauvijek suti?

Zar nevidis da hodam ti

rubom raja i pakla,

usamljen sam na toj litici

vec godinama samo po njoj setam,

a ni utvaru kakvu da vidim,

pa bolja je tamnica stoljeca

sto pogani u njoj stare

nego oci ljudske tople

ove ruke da ne osjete,

a da se osjecaju zive...

Ajde pogledajjj mee,

zar necujes,

kao da me se stidis

glavu okreces

svoje miljenike

one bijele gledas

jer su cisti poput svile

a mozda mnogo vise gresni od mene,

ali izgleda jedina moja osuda

je po rodjenju donesena

crn sam rodjen,

crn je ovaj Andjeo,

jedini izrod u tvojoj basti

i izgleda prognan sam

i od tebe

i od ljudi

takva je moja sudbina

uzalud je i molitva

ja ipak nisam Boze

tvoj sin

kojeg bi pomilovala

tvoja ruka...

Ljubav kad izda...

Kad ljubav izda

svi drumovi se zatvore

nijeme usne

vise nista ne govore...

Kad ljubav izda

snove ubije tama

poslednji let ka oblacima

ostane samo pusta zelja...

Kad ljubav izda

ni vino nije krv davnina

gorak ukus

ostavlja na suznim usnama...

Jednom srce voli

sve ostalo je zabluda

u noci toj svatis

da ljubavi nema

ostanes sam

i vjetru otvoris

svoju dusu ranjenu

pustis krik sa rijecima

ljubav me izdala...

Mora miris...

Miris mora mi u nosu

dok jutarnje sunce

polako se spusta

na ovo preplanulo tijelo

svojim zrakama ga miluje,

volim ovu prvu usamljenu

jutarnju setnju uz obalu,

bosih nogu

koje propadaju u pijesak...

Ucini mi se da mogu razaznati

rijeci koje valovi donose

kao da kazu

Andjelu,

sinoc pod mjesecom

tu na mojoj obali

bili su dvoje zagrljeni

i do jutra se voljeli...

Na te zamisljene rijeci

sav zadrhtim,

sa sjetom u ocima pomislim

ko ce mene zagrliti

nocu strasno obljubiti

kose mi mrsiti

ko ce mene iskreno voljeti,

ehhh,

uzdahnem svativsi

ipak u ovoj setnji toliko sam

usamljen...

tad oborim glavu

kose pustim

ruke u prazne djepove stavim

i nastavim koracati ka

nigdje...

Tek poneki kliktaj galeba

probudi me iz mojih misli

trgne,

otvori mi oci

i eto za tren vidim

u susret ide jos jedna izgubljena dusa

sa bijelim vukom pored sebe seta...

Da izgleda predivno

u toj bijeloj haljini na sebi

prosto mami uzdah i

pogled se na njoj zaustavlja

zeli da bude uocljiva

primamljiva

a ipak toliko daleka...

necije rijeci ceka

da joj srce otvore,

nekada prije ona bi bila moj izazov,

ali sada odvec sam umoran

da bih joj zelio prici...

Jedino sto zelim je proci

a unaprijed znam

pogled cu osjetiti na sebi

dok ce cekati da nesto kazem

bilo koje rijeci

ali oprosti mi ti usamljena djevojko

nemogu ti pomoci

ja nisam taj

koji ti moze ljubav dati,

sa mnom mozes samo patiti,

a isuvise sam snen to znam

da bih mi mogla odoljeti,

zato molim te

neocekuj nista

zelim samo proci

jer te nemogu obici...

Samo cu se pognuti

poput nekog stidljivog klinca

koji drhti i boji

bilo sta reci

jer ce mucati,

tako me zamisli

i brzo cu iza tvojih ledja nestati...

Pomisli da nisam nizasto

nevrijedim niti pogleda tvog,

pomisli kako sam samo ruzan

i nemam nista na sebi da te privlaci,

pomisli i pomiri se u sebi

nemogu te usamljena djevojko voljeti

jer srce mi spava

u jednoj visokoj planini

jedna Gorska Vila ga cuva...

a to srce moje jadno

nezna niti jeli voljeno...

Vec dugo

usne su mi ne ljubljene

ove crne kose,

ne milovane...

Vec dugo

tijelo mi ne drhti

ove ruke njezne

ne grle...

Vec dugo

u hladnu postelju lijezem

usamljen sa suzom

kao u grob polazim...

Odvec dugo

mi se place

a suze u meni stoje

nemogu da krenu

jer bi se

pretvorile u rijeku...

Da,

odvec neznam ni kakve ce biti

suze srece ili tuge

zato ih drzim

neka u meni stoje

samo jedan odgovor

sebi nemogu dati

sta da radim...

kad mi se place...

Mozes li mi odoljeti...

Daleko su te planine

koje zelim bosim nogama gaziti

niti puta u toj kletoj gori

ne poznajem,

ali ipak zelim ti doci...

Vukovi znam da me cekaju

na svakoj visoravni vrebaju

copori koji samo za

svjezu krv znaju,

ali ipak zelim ti doci...

Niti taj snijeg

koji toliko volim,

visoko gore ce biti

moj smrtni neprijatelj

svoje tihe bijele pahulje

u mecavu izgubljenosti

ce pretvarati,

ali ipak zelim ti doci...

I sve nedace kada prodju

i napokon u dolinu dodjem

nabujala rijeka

davnih proslih uspomena

ce biti moja smrtna rana,

dali da njom zaplivam

ili na obali ostati

nece biti tesko odluciti,

ribica sam mila moja

i svaka rijeka je plitka

spram mojih dubina,

uci cu i preci,

jer,

zelim ti doci...

I tada jos samo jedan zid ce ostati

tvoj zid u kojem vidim tvoje oci

pred njim cu samo kleknuti

bez borbe se predati

i reci...

mozes li mi odoljeti...

Sinoc...

Pozeljeh da te ljubim sinoc

oci da sklopis

dok moje usne po tijelu tvom

najljepsu sonatu ljubavi ispisuju...

Pozeljeh ti tiho saputati

na uho...

i rukama njezno milovati kose

da usnis poput djeteta

tu na mojim grudima...

Pozeljeh sinoc zaspati

pored tebe,

cuvajuci te u snu

od zlih kosmara,

pozeljeh,

pozeljeh i jutros u krevet

ti kavicu sa kolacom donijeti

da te njen primamljiv miris

osmijehom probudi...

Jednu bijelu ruzu

u ruci nositi

i poljubac na usne ti staviti

a onda njezno prosaputati

dobro jutro ljubavi...

More...

Upoznah te na obali mora

u suton vec proslog dana

sunce do pola bi uplovilo

u plave dubine

dok preostale zrake

su kupale mirnu povrsinu

tog beskrajnog plavetnila...

Tako usamljen sjedio sam na stijeni

sa casom vina mojim jedinim drugom

tih,

miran,

predan svom izgubljenom snu

koji jos niko nije dohvatio...

U idili sutona pomijesanog emocijama

davno izgubljenih vremena

spazih kako tvoje noge bose

gaze taj pijesak egipatskih davnina

dok voda ih njezno umiva...

Sama bez ikoga

pognute glave ka tlu

pomislih trazis bisernu skoljkicu

ili pak krajnost druga

na srcu imas jednu veliku ranu...

"Oprosti ako smetam

smijem li malo narusiti

tvoju samocu,

zovem se Andjeo

koji trazi svoju Vilu,

djelujes mi povrijedjena

ili je to samo varka

tvoga prekrasnog lica"...

"Skorpija,

zovem se skorpija

bolje horoskop da ti kaze

mjesto moga imena,

i nemoj da te moj izgled vara,

u dusi sam ipak toliko krhka i slaba

dok moja pojava je samo jaka"...

U tren pomislih ta neda

nikome blizu prici

voli zavoditi i primamljiva biti

osvajati,

a njezin svijet

niko nemoze dohvatiti...

Misao me zatalasa

dok izazov se budio u meni

pozeljeh joj odmah reci

gdje mi srce spava

ali sta ako bude zbunjena

jer plaha je kao srna

u tren moze pobjeci

a da niti cuje moje rijeci...

Ne,

ipak nemogu protiv sebe

nisam kalup

niti kecelju nosim u skoli

nezelim biti isti

nikada to nisam ni bio

zelim reci ono sto mi na srcu lezi...

Tren cutanja narusise moje rijeci

"zelis mi ruku dati

i sa mnom poci

put planina i mojih snova

u njima ces spoznati

gdje ova ribica spava

i bojis li se njenih dubina"...

Zbunjena mojim prilaskom

i tom jednostavnoscu

u casu ruku pruzi

koja je jos drhtala

mada je to prikrivala...

"Nebrini mila moja

samo te zelim voljeti

i zauvijek ti saputati

te predivne rijeci

kako tvoje kose sijede volim,

spoznaces da ni tvoje srce nije stijena

i ono puca pred rijecima

neka se kcerka zove Marija Magdalena"...

Sa snjegovima...

Krenuh ka dubini sobe

sa vjerom da cu

u tom usamljenjom uglu

pronaci dio sebe...

Ruke su mi bile hladne

a pogled prazan

ali nesto me vuce

tom skucenom prostoru

kao da moja sjena me zove...

Koracajuci lagano

u mislima vracam svoje drumove

ma gdje sam to usput zalutao

dali sam neku srnu povrijedio

samo zato sto nisam osjecao,

iskreno volio,

i mozda bas sada placam ceh

te uzavrele krvi moje

koja juri mojim venama

poput pobjesnjelih vranaca

u slobodnim prerijama

gdje usljed njihove

bjesne trke

od kopita tih i zemlja se trese...

Nemogu naci odgovor

a zelim ga...

Sjedam kao duh

u taj ledeni kut

da pogledom uzmem cijeli prostor

pokusam svatiti ne svaceno

pokusam odgovoriti

na ne postavljeno

pokusam dokuciti ne dokucivo...

Zatim u beznadju usamljenosti

i nemajuci sa kim podijeliti

ova pitanja

upitah samog sebe

sta je to voljeti i biti voljen

dali su to samo rijeci

koje zelim cuti

a osjecaja nema

zasto me neda drugim

dok je zbunjena

sa jednostavnim pitanjima...

Osvrnem se unazad

i odgovor sam od sebe stigne

kasni ali tu je

tiho se uvlaci u mene

i sapuce andjelu odgovor je u snjegovima...

Tupa misao ostade na koljenima

porazena ovom zagonetkom

ali za tren opet dokucih smisao

"doci cu ti Vilo sa snjegovima

poput crnog Andjela u bijelim nocima

pokucati na tvoja vrata

dok tmina me bude obavijala,

tada je do tebe mila moja

otvori

ili vjecno ih ostavi

za mene zakljucana...

samo tri puta cu kucati

cekati par trenutaka

a onda poput sjene zauvijek nestati...

Po odlasku obrisat cu tragove u snijegu

da od mene niti stopa ne ostane

za nekoga koji poslije mene dodje

nemoras nista da kazes

da objasnis nemas sta

jer niko nije ni kucao

te noci na tvoja vrata...

I kapiju tvoju za sobom cu zakljucati

sa njom i svoje snove pokopati

buket cvijeca nekom prosjaku pokloniti

a svoje suze u tami

sam...

u sebi isplakati...

Ne,nezovite me...

Ne zovite me nocas

moje lice ne trazite

mozete,

znate,

tim zenama i sami da pridjete...

Pustite moje usne neka miruju

ove prazne ruke

casu u samoci da miluju

znate u dubini duse ratujem...

Zasto ste slabi bez mene

zasto vam moram reci

da zene zele biti voljene

zar je tesko izustiti

te predivne rijeci

dok ih gledate u oci

ma zar je tesko

ne glumiti

i odmah to reci...

Da ipak ce biti da ste muskarci

sutiti i ko fol stijena biti

ni jednu jedinu suzu pustiti

i kada boli

kada cijela dusa place

pa ko sam onda ja

zasto me trazite muskarcine prave

zar se bojite zene

bojite poezije

na sve ste spremni

ali na rijeci

zelim te

volim te

ljubavi moja

e to nekako nemoze se reci...

Ipak ce biti kao do sada

molim te Andjelu

reci da volim kosu njenu

ti to znas

ti to mozes

i krenem jer zelim da nekoga volite

i da budete na nebu kao sto sam ja

ali sta bude kada pridjem i kazem

te slatke rijeci

okrene se i pogleda vas nesigurni pogled

ma niste nista ni rekli a vec porazeni

da bih dobio rijeci

ne zanima me on nego ti

i onda moram lagati

kako ce nesto biti

jer joj po mislima plovis

i nezna bez tebe zivjeti...

Ma sto me mucite

odvec sam umoran za te igre

kao znate da volite

a niste sposobni da kazete

ma kakvi muskarci ste

pokazivat misice

lomit case

a dvije rijeci

niste sposobni reci

volim te...

Umoran sam drugovi moji

vec odavno sam umoran

i nemogu vam pomoci

zelim sam u ovom kutu biti

bez ikoga

njenu sliku polako vracati

i u mislima je ljubiti...

I zasto taj pogled cudjenja

pa znate da Andjeo o sebi

nikom neprica nista

ali pamtite da dodjete uplakani

kao neko u crkvi

moram da vas slusam

i kazem ma nebrini

ipak ce nekada te voljeti...

Ali jedno nikada nisam uspio svatiti

zasto meni to pricate

zasto njoj ne kazete

opet vas pitam ma zar se bojite

reci rijeci te

volim te...

Molim vas pustite me sada

i sutra

i juce

pustite me zauvijek

nisam jak kao vi

nezelim nista kao vi

ja ipak samo jedno zelim

da volim

i da me voli

ne zelim da je pokazem

ne zelim ni da ona mene pokazuje

ne zelim da kazu

ehh da mi bi takvog andjela imati

ne,

ne zelim to

ja jedno samo sanjam

u ljubavi stariti...

Budi zanosna...

Veceras budi zanosna

najljepsa od svih

i nestavljaj sminku

nije za tvoje preljepo lice

nemoj staviti u kosu nista

pusti neka pada preko ramena

veceras blistaj svojom

prirodnom ljepotom...

Obuci haljinu crnu

znam da nevolis

ali ipak obuci

dobro ti stoji

neka tvoja gola noga krene

neka se okrecu svi

puna sebe

onako jaka

kroci na plocnike

svojih ulica

i obori te muske duse

proklete,

zavedi,

osjeti pogled na sebi

vidi kako te pogledom skidaju

zele da te imaju

za jednu noc

da te imaju

da griju tvoju postelju meku...

Izaberi nekoga

pa vidis da nestrpljivo cekaju

u nekom od tih silinih ociju

trazi strast

pozudu,

njega uzmi

povedi,

zavedi,

ugasi svoju glad

njegov jad...

Voli ga ovu noc kao da je prvi

usne mu obljubi,

oci dotakni,

neka tijelo samo govori

bez ijedne jedine rijeci

i onda tiho poput djeteta

usni...

A jutro kada dodje

i pogledas tijelo do sebe

njegovo lice stranca

ruke toliko grube

njegova pojava

sama od sebe kaze

zar sam sa njim spavala

zar je bio sa mnom

a ljubav nisam ni osjetila,

tada ljubavi moja

idi do ogledala

pogledaj sebi u lice

i reci

dali sam to svog Andjela

izdala...